Najgore mi je kada neko stalno provocira, ponižava druge, sebe uzdiže... I onda kad ja takvoj osobi odbrusim i kažem da je iskompleksirana – bude joj krivo. Čak me i nervira kada neko kaže da ga ne interesuje i ne zanima, a priča o tome. Npr. šetam s kolegom, on sam sebe pobije sto puta. Priča i priča, a onda kaže da ga ne zanima. Pa kaže kako on ima godina, prošao je to i time hoće da se izdigne iznad drugih. Zatim prigovara drugima za posao i rad, a on nikad nigde ne bi radio već samo na trenutnom mestu iako se tek u 40 godini zastalno zaposlio. Užas!
Jedna slatka kolegica mi je rekal da najviše vremena provodi sa mnom u komunikaciji. Odmah sam joj rekao da moram prestati često dolaziti jer mi se to nikako ne sviđa. Naravno, rekao sam to u nekom toplom tonu da se ne uvrijedi ali ne želim da pomisli da mi se sviđa i da želim nešto više od dobrih odnosa u timu.
Ne razumem zašto je ljudima toliko bitno kolika je materijalna vrednost poklona. Proslave se prave samo da bi se zaradilo. Kada sam pitala drugaricu da li je u redu da njenom sinu kupim biciklu za 1. rođendan (nije je imao a pričala je da bi joj bilo praktično za šetnju tokom leta) rekla je da bolje ništa ne kupujem nego da će oni to uzeti posle rođendana. Naravno da je nisu kupili nego sam prisustvovala razgovorima kako su pare sa rođendana pokrile troškove koje su imali oko same proslave. Stvarno mi nije jasno zašto morate da pravite te rođendane sa raznim animatorima, dekoracijama, uživo muzikom i ostalim. Detetu bih kupila biciklu čak i da je pozvala samo na tortu.
Udebljala sam se konačno do normalne kilaže nakon 10 godina muke! Toliko sam ponosna na sebe da ću se raspuknuti od sreće!!
Baš me interesuje koliko ljudi jednokratni brijač upotrebljava jednom?
Najbolja drugarica ne priča sa mnom više. Ja imam dečka već godinu dana, ona me je pitala u oktobru gde slavimo novi godinu (misleći na nju i mene). Rekla sam joj da sam planirala da slavim sa mojim dečkom, na šta se ona naljutila i besno otišla. Kad sam je zvala i pitala u čemu je problem, ona kaže kako odbacujem naše prijateljstvo zbog nekog dečka, jer ne slavim sa njom NG. Ne trudim se da se pomirimo, jer mi njeno razmišljanje oko toga nije normalno. Ono što mi je normalno je da NG slavite sa svojim partnerom ili partnerkom i tačka. Ako će zbog toga da se ljuti, a viđamo se svaki 2 dan i imamo po 27 godina, neka se ljuti.
Nažalost član porodice moga dečka ima karcinom, radi se o jako mladoj osobi. Tako mi je žao decka i tih ljudi, godinama borba traje i nikad ne staje, stalno su u strahu, stalno se vraća, operacije, terapije, zračenja, magneti, ct, bol, čuda, zaista im se divim. Mislim da to nisu isti ljudi kao prije toga, zaista fizički i psihički nisu dobro kompletna porodica, pokušavam na sve načine da pomognem ali mi se čini da kao sve što uradim je pogrešno. Ne žalim se da je meni teško, samo sam se više i ja jako umorila, treba mi da se nekome požalim a najbolje ovde. Kao neko ko je u bliskom kontaktu sa njima, znam da je ovaj moj umor ništa u poređenju sa njihovim bolom i patnjim. Zaista nismo svjesni koliko smo srećni kada smo zdravo. Nadam se da nikada nećete shvatiti da rečenica samo da smo zdravo, nije obična fraza.
Mrzim lenje ljude koji izbegavaju poslovne obaveze i samo gledaju kako će uzeti slobodan dan ili bolovanje, neko ko ne misli da li ostavlja ostale kolege na cedilu već samo misli na svoje dupe. Pri tom radimo veoma lagan posao koji ne zahteva nikakvo fizičko tegljenje ni neku psihičku torturu, i ljudi opet nezadovoljni.
Dobila sam otkaz 31.12.
Blizak porodični prijatelj je umro.
Petog dana Nove godine sam se razbolela, imala sam toliko jaku migrenu da sam mislila da ću umreti.
Odnosi u široj porodici su postali krajnje čudni i neprijatni.
Osećam se kao istrošena krpa.
Plašim se šta me još čeka do kraja ove godine, kad je ovako počela...