Kako godine prolaze sve glasnije mi odzvanja pjesma Dina Merlina da je sve laž. Nastojim bit dobar, empatičan, pravedan iako znam da je na ovom svijetu to slično bacanju biserja pred svinje. Ovaj svijet je nepravedan, lažno zlatan, sve blista, a srca mnogima trulež. Bogu hvala pa vjerujem u svijet nakon ovog. Nedavno sam pročitao da umreš jednom, al da dobrim osobama nakon tridesete umire polako srce svakodnevno jer se jednostavno teško nose s prljavim svijetom.
Upoznali smo se preko posla. Vidimo se uglavnom zbog posla, nekad 1x nedeljno, nekad 1 u meseca u firmi naravno. Nekad smo pričali i više....čak išli zajedno na kafu/doručak. Uvek je bilo i nekih dvosmislenih poruka. Bila je u vezama kao i ja.
Znam da je sad slobodna kao i ja (bar zvanično). Sretnemo se privatno zezali se, kažem joj šta imam da kažem, nije rekla ne, ali je navela neka razloge zašto ne može. Ok, prihvatim.. prestanem da komuniciram, samo poslovno ako mora, sad ona nešto inicira neku poslovnu prepisku, koje relano ne treba da bude.. imam utisak da želi da me vidi u poslovnom okruženju, ne u privatnom.... uu fazonu i dalje smo prijatelji, ali poslovno da se vidimo... Izbegavam...
Imam 25 godina i imam jako dobar posao. Moja devojka ne zna moje prihode i misli da nemam novca. Tako da nam ona plaća sva putovanja i uživanja dok ja svoj novac trošim na druge žene. Meni je lepo dok vidim da mi ona kuva, čisti, finansira me dok ja sa strane radim šta želim i sa kim želim.
Završila sam fakultet, radim 5 godina u struci i mrzim svoj posao. Mrzim da idem na posao, mrzim radno vreme, mrzim smenu od 8 sati, mrzim radno vreme vikendom, mrzim rad sa ljudima, mrzim poslodavce, sve mrzim, zato što radim za minimalac sa doktorskom diplomom. Sve sto želim je da se udam, da imam decu i da ostanem kući i budem domaćica.
Sa momkom sam skoro 10 godina i bukvalno smo odrasli zajedno, ali otkad je kupio ta svoja jadna kola, nešto se u meni prelomilo. Ne zbog kola, jer nisu ništa posebno, nego zbog njegovog ponašanja koje me uzima za budalu. Svako ko mu se nađe usput sjedne u ta kola, samo ja, njegova djevojka od deset godina, uvijek dobijem neki novi izgovor. A najgore je što on zna sve. Zna kroz šta sam prošla sa roditeljima, zna da me boli to što nikad nisam imala šansu da vozim poslije položenog vozačkog i što sam zbog njih izgubila sigurnost i volju. Zna koliko je to osjetljiva tema za mene. I baš zato sam očekivala da će bar on da mi pomogne da prevaziđem to, da mi vrati vjeru u sebe. A on je uradio suprotno. I to me udara duplo jače. Bukvalno kao da mi namjerno gura prst u ranu. Planiram na ljeto da radim i kupim svoja kola i nikad ne zavisim ni od koga. Znam da mi je bolje sama nego ovako potcijenjena. Ali iskreno ne znam da li da ostanem s njim ili ne. Danas ovo, sjutra nešto drugo...
Moja majka drži salon venčanica, i jedna buduća mlada došla da iznajmi venčanicu ja se u nju zaljubih.
Imam drugaricu iz osnovne škole koja me pozvala na svoj rođendan u drugu državu. Ona je neudata, nema djece i eto odlučila je da rođendan ne slavi u našem gradu nego u Francuskoj. Morala sam uzeti godišnji s posla usred najveće gužve, dogovoriti s mužem da on ostane 4 dana s djecom, riješiti sebi avion i smještaj. Sve sam to obavila i potvrdila svoj dolazak, kupila poklon da ponesem, da bi se ona naljutila što joj nisam čestitala rođendan (pravi datum je 8 dana prije proslave) i rekla mi da ne dolazim, da više nisam pozvana :) Da mi je neko pričao da će odrasla osoba od 36 godina pratiti ko je kad čestitao rođendan, ne bi mu vjerovala....
Kada sam se požalila mužu da je sav kućni posao na meni i da on ne učestvuje, rekao mi je da on isto tako može da se žali na mene što ne zarađujem puno kao on. Ja sam fakultetski obrazovana, vredna, ali ne mogu da nađem tako plaćen posao kao on što ima. Povredilo me to baš.
Pozdravljam, pričam i smijem se sa šefom. Niti on mene voli niti ja njega. Ali imamo neki ok poslovan odnos. On zna da mu ja trebam zbog iskustva i zbog toga što ne dobiva pitanja kasnije kada ja preuzmem projekat jer sve završavam ali me ne voli jer sam nepristupačan i ne želim da me opterećava da radim prekovremeno. Ja njega ne volim jer očekuje da poklanjam firmi besplatno sate i zato što pokušava opteretiti svakoga preko granice a najviše me boli što to najviše radi onima koji su najmirniji i najmanje se bune. Ne volimo se ali se respektujemo. Dokle, vidjeti ćemo.