Ne volim kad mi neko nabacuje nekog dečka, znam da nemaju loše namere ali prosto ne volim.... Drugarica kojoj sam prošle nedelje bila kuma na venčanju mi je par puta spomenula druga njenog muža tačnije kuma... Pričala kako jedva čeka da se upoznamo i kako je 'sigurna' da između nas dvoje može biti nešto, a čak mi je spomenula da su i njemu pričali za mene iskreno ja ne znam kako je ona mogla to da dozvoli,znam da mi želi sve najbolje ali ipak mislim da joj to nije trebalo pogotovo što ona zna da sam ja stalno pod nekim stresom i bez volje za životom.. Prošle nedelje je bila svadba, a ja evo ne mogu da ga izbacim iz glave dok je on mene najverovatnije zaboravio da i postojim... Dok smo on i ja razgovarali shvatila sam da dečko može da ima koju god devojku da poželi, lep je, zgodan, sportista, pametan, vredan, radan, vozi automobil, ima puno prijatelja... Ja ne znam šta su ona i njen muž pričali njemu o meni..a ja ne znam ni zašto živim, iz godinu u godinu sve manje i manje imam volju za životom...
Završila sam pravni fakultet. Dugo sam pokušavala da se zaposlim u struci ali nisam uspela. Našla sam dobar posao van struke i moja mama umesto da mi čestita se ućutala i rasplakala. Taj posao "nije moj nivo" kako kaže. Sva je razočarana kao da sam ja kriva. Da li je to ok sa njene strane evo stvarno ne znam.
Kada završim faks ne bih volela odmah da počnem da radim. Volela bih da uzmem pauzu godinu-dve i putujem. Još uvek se nisam pronašla, i želim da obiđem svet kako bih upoznala sebe i pronašla smisao života. Nekako mi bezveze odmah raditi, ima toliko toga lepšeg u životu od posla.
Djevojka od najboljeg druga se loži na mene, a i ja na nju...
Imala sam oca, koji je 2022 godine preminuo jer je imao cirozu jetre. Alkohol ga je uništio, kad nije bio u kontaktu sa alkoholom je bio najbrižniji i otac za poželit. Živio je sam, jer sam se ja sa ostatkom obitelji odselila u drugu državu. 2020 godine u ljeto smo svi izašli kao cijela obitelj na ručak i proveli cijeli dan zajedno, to je bio jedan od najljepših trenutaka kad smo svi bili zajedno. Taj dan se nikada neće zaboravit. 2021 godine u ljeto sam ja ponovo išla kući da ga posjetim, taj godišnji sam ja došla sama i kad sam ga vidjela pozdravili smo se i ja pošto sam imala veliki dogovor sa društvom sam odmah otišla na party i tamo ostala, puno sam bila sa društvom i malo smo provodili vrijeme zajedno. On je preminuo 2022 i nikada si neću oprostit za malo vremena provedenih sa njim. Na zadnjem pozivu je rekao da nikad ne zaboravim koliko je ponosan na mene. Svaki put tonem u suze jer neću zaboravit njegov glas kad je to rekao jer se nisam priključila pozivu zbog obaveza.
Žena me smara da je masiram i da slušam njene priče sa posla, uglavnom svađe s koleginicama, osećam se ko maser i psihoterapeut. I na kraju očekuje da budem na njenoj strani.
Tužna sam jer sam sad, sa 30 godina, shvatila da treba da pronađem nove prijatelje... introvert sam po prirodi i ne treba mi mnogo prijatelja, ali ove koje imam trenutno, prosto nisu vredni truda, nit više imamo zajedničkih tema.. kako kao odrasla osoba pronaći prijatelja?
Kada sam napunila 19 godina, moji roditelji su se preselili u kuću, a ja sam ostala u stanu. Živimo u Leskovcu. Imala sam svoj posao, živela od plate do plate, ali sam uspela da ceo stan preuredim novim nameštajem i uređajima (osim kupatila). Sada imam 23, udala se i dobila ćerku. Roditelji su tražili da stan prepustim svom bratu, gde sam se složila i prešla sa suprugom da živim u Prokuplje. Pri tom, drugoj sestri su ostavili drugi stan. Osećam se iskorišćeno i odbačeno, iako se oni pretvaraju kao da je sve u redu, foliraju se. Ne znam da li sam u pravu.
Moja svekrva želi da promenim vreme spavanja bebi jer se njoj ne sviđa što spava u 20h. Ponavljam, ne sviđa joj se. A inače ne uspavljuje bebu, ne hrani je, ne presvlači, ne živi sa nama, znači nema nikakvih udela ni pomoći od nje, dođe jednom nedeljno da izgunđa, posle gunđa preko telefona i to je to.