Naučio sam španski tako što sam obožavao jednu špansku porno glumicu koja je često u klipovima i pričala na španskom. Zanimalo me je šta kaže, pa je tako krenulo i interesovanje za sam jezik... Danas sam C1 nivo, moliću lepo.
Kako mrzim one sestre na šalterima domova zdravlja koje neće da se jave na telefon kad zoveš. Moraš zvati 100 puta da bi se lenčuge i tračare udostojile da podignu slušalicu. Pritom, pauza prođe odavno. Nikad nisam zvala za vreme pauze, nego minimum pola sata posle nje. U 90% je ovako, uz to su jako nekulturne i odvratne. Čim se jave na telefon, odmah kreću nadrndano da odgovaraju, jer ste ih, jelte, prekinuli u jako važnim obavezama (ispijanju kafe i sedenju). More mrš. Ima da zovem iz inata svaki dan da vas nerviram jer ste to zaslužile. Da se ja išta pitam, 80% vas bi letelo davnih dana. Nije svako za taj posao, posebno bez imalo empatije. Zbog takvih neki ljudi umiru, ista stvar i u hitnoj.
Gledam šesti put Prijatelje. Poznato, mozak na pašu, smiješno, opuštanje, top.
Imala sam sve što sam poželjela, a opet nisam razmažena. Roditelji su me lijepo vaspitali i uvijek učili da dijelim.
Inženjer sam sa tek napunjenih 22 godine. Ne želim porodicu, ne volim da putujem i skupe stvari. Ne znam na šta da trošim novac.
Ne razumem tolike osude oko toga što neko očekuje da mu neko nekad pričuva decu, npr. babe ili sestre, braća, neki prijatelj.. gde je nestalo prijateljstvo i podrška u ovom svetu? Zašto toliko mrzimo da pomognemo jedni drugima? Pa i te babe su UVEK imale pomoć, UVEK je bio neko tu da im pričuva... i te sestre, braća i prijatelji će imati svoju decu ili će im biti potrebna neka druga pomoć. Pa valjda je moguće da se svi ponekad pomažemo kad je potrebno? Ja nemam decu, pa opet pričuvam sestrino, drugaricino dete ako nemam obaveza, neću propasti ako "izgubim" ta 3-4 sata jednom u dve nedelje... Tako i one meni pomognu šta god mi zatreba... naravno, ne treba iskorišćavati ničiju pomoć, ali ovde ne pričam o tome.
Ponekad čeznem za druženjem, ali čim provedem jedan dan u društvu moram se oporaviti 10 dana da dođem sebi. Toliko mi iscrpi energiju.
Pogotovo kad se družim sa muževom ili svojom familijom. Natezanje, nametanje stavova. Uh, teško prihvataju riječ ne. Guraju dok ne izguraju svoje.
Recite ljudima da vam se sviđaju/da ih volite. Bolje i odjeb, nego kajanje i šta bi bilo kad bi bilo. Znam iz iskustva...
Često sanjam ljude koji su umrli ili me napustili, sanjam da su se vratili i da je sve u redu, da su zdravi i srećni pored mene.
Sinoć mi se u kafiću desio epi-napad.
Nisam mogla da verujem koliko ljudi se smejalo.