Kad god supruga i ja odemo na druženje kod njenih prijateljica i njihovih muževa, atmosfera na prvi pogled deluje savršeno – bračni parovi, vino, kolači, smeh. Ali čim razgovor krene, nailazimo na minsko polje tema.
Korupcija? Ne može – neko je već umešan.
Javne nabavke? Bolje da ćutimo – tu je „stručnjak“.
Politika, vlast, funkcije? Zabranjeno.
Švaleracije, bivše žene, alimentacija? Osetljivo, pa se preskače.
I tako, dok svi paze da ne „nagaze na žulj“, poslednji put proveli smo više od sat vremena pričajući o jedinoj temi bezopasnoj za sve – o Žizeli iz Svilajnca.
Onaj isti koji mi je govorio da ćemo zajedno stariti. Vjerovala sam mu naivno u te lijepe riječi i obećanja. Prevario me. Nisam ovo zaslužila. Tiho, kako si mogao?
Srela sam bivšu ljubav posle 20 godina. Nikakva želja da se bilo šta desi, ali neverovatno drago što ga vidim.
Drug ima 30 godina i dan danas piše "o5" umesto "opet" kao da je uštedeo palčeve za narednih 30 godina.
Ovo je nenormalno koliko mene baš briga šta ko misli o meni. Uvek sam pazila o svakom svom koraku i kako ću kome šta reci, kako će ko šta protumačiti, a sada.. Ne znam da li je do godina ili čega, ali uopšte se ne opterećujem ama baš ni malo.
Idu li ljudi na posao puni elana, željom za radom, puni energije, kreativnosti ili je to samo pretvaranje? Ja idem samo da odradim 8 sati sa što manje uložene energije u posao, a da pri tome odradim naizgled što više i nemam problema.
Muškarac koji ima 40 godina, živi sa roditeljima u njihovom stanu, nema stabilan posao i ne vozi za mene nije muškarac.
Bila sam na proslavi rođenja deteta. Muzika, šatra, pijani gosti, pucanje iz pištolja...
Ne deluje da se iko setio majke koja je porođena na carski rez i trpi bolove. Možda da se malo smanji dožavljaj.
Muka mi je ići raditi u firmu u kojoj radim, umoran sam od nje. Preumoran…
Kad iskreno veruješ, kad se iskreno moliš, desiće se. Ostvario mi se san. Svima želim isto.