Ne znam za vas, ali meni su odvratne one pesme iz vremena Jugoslavije. Ne kažem, i sada ima bofla (pogotovo kada pevaju o kokainu i qrvama) ali one patetične strahote i tugovanke razaraju dušu, deprimiraju, pasiviziraju. Blagi užas.
Zadnja tri mjeseca moga života: dobila otkaz, slomila prst, stanodavac mi dao do kraja godine da iselim jer on prodaje stan, lupili mi auto, u stanu pukla cijev i poplavila mi cijeli ormar sa odjećom, pola ekrana na mobitelu odjednom samo ne radi, ne mogu pronaći drugi posao, dok pišem ovo bolesna sam sa temperaturom i kao šlag na torti danas mi u bolnici netko ukrao novčanik. Ne znam jel me netko prokleo ili što se događa ali sam došla do točne pucanja i ne znam više kako dalje.
Hit su mi ovi "lepi" što kukumavče kako je teško biti lep. Oh, tužna njihova sudbina jer im je drugarica "zavidna". I to kažu/napišu kao odgovor čim neko kaže/napiše koliko je teško biti ružan, koliko je od najranijeg detinjstva bio šikaniran i bullyingovan zbog ružnoće. Ovi lepi navikli da se svet vrti oko njih, da su "Kralj-ica Sunce", pa odmah moraju i oni da se jave kako bi bili u centru pažnje. Istina je da nijedna jedina lepa osoba ne bi menjala svoj fizički izgled sa ružnom, a ružna bi sa lepom. Kao što se bogat ne bi menjao sa siromahom. Tu se svaka priča završava. A tek oni što kažu da je lepota u oku posmatrača. Možda jeste kada se analizira 30% najlepših.
Dobili smo bebu. Kada sam vidio sa koliko ljubavi i pažnje moja žena tretira to malo biće, opet sam se zaljubio u nju. Sada shvatam onu staru izreku da samo žene koje su rodile mogu biti istinski lijepe.
Nije mi jasno zašto u kultnoj seriji "Prijatelji" predstavljaju Rejčel kao pojam ljepote?! Žena je, blago rečeno, prosjek, dok su Fibi i Monika mnogo ljepše. Ok, takav je lik, ali za takvu ulogu trebali su izabrati nekog ljepšeg, ili makar zarotirati glumice koje su glumile Rejčel i Fibi.
Imam 25 godina, radim u inostranstvu, i odlučim babi i dedi da napravim spomenik. Bili su siromašni, a grob im neobeležen iako su umrli pre 15 i 17 godina. Zamolim komšinicu da odvede kamenoresca da mu pokaže gde su. Ne prođe 3 dana svi mi šalju poruke podrške, komšinica razglasila svima u selu da pravim sebi spomenik i da imam rak. Bože sačuvaj odakle joj ideja!
Kad god supruga i ja odemo na druženje kod njenih prijateljica i njihovih muževa, atmosfera na prvi pogled deluje savršeno – bračni parovi, vino, kolači, smeh. Ali čim razgovor krene, nailazimo na minsko polje tema.
Korupcija? Ne može – neko je već umešan.
Javne nabavke? Bolje da ćutimo – tu je „stručnjak“.
Politika, vlast, funkcije? Zabranjeno.
Švaleracije, bivše žene, alimentacija? Osetljivo, pa se preskače.
I tako, dok svi paze da ne „nagaze na žulj“, poslednji put proveli smo više od sat vremena pričajući o jedinoj temi bezopasnoj za sve – o Žizeli iz Svilajnca.
Onaj isti koji mi je govorio da ćemo zajedno stariti. Vjerovala sam mu naivno u te lijepe riječi i obećanja. Prevario me. Nisam ovo zaslužila. Tiho, kako si mogao?