Dve godine sam bila u vezi sa čovekom koji je stalno nestajao kad god mu nešto zasmeta. Po deset, petnaest dana ga nema, ja na kraju popustim, javim se prva i ispadnem glupa. Pomirimo se, bude lepo neko vreme, pa opet isto.
A jedino što sam ikada tražila od njega je da makar jedan vikend odemo negde zajedno. Jedan jedini. Ni to nije mogao da mi učini.
Za njega sam radila stvari koje većina devojaka ne bi ni pomislila da uradi, a on je na kraju posle dve godine samo prestao da se javlja, prestao da odgovara na poruke kao da nikad nisam postojala.
I to je sve što sam dobila za dve godine svog života.
Dok nisam postala majka nisam previše razmišljala, niti me pogađao odnos sa mojom majkom. Imam dete od 4 godine i ne mogu da shvatim kakvi su to moji roditelji bili... ništa ih nije zanimalo u vezi mene, apsolutno ništa... Odrasla sam jer su me čuvali baka i deka... trudim se da budem sve ono što meni moji nisu bili!
Sredila sebe i stan, napravila pitu, kupila mu poklon, čekala 3 sata da mi odgovori da li dolazi. Kaže ne može boli ga glava. Besna sam na sebe jer sam se radovala a znam ga...
Neke ljude upoznamo u pogrešno vrijeme. Izgubimo ih jer se tada nismo pronašli s njima.
Godine prođu, drugi ljudi dođu i prođu kroz život, i sjetiš se njih, i sada bi sve dala da se sada ponovo pojave. Baš oni. Baš on.. niko drugi.
Nekad vas neko odbije jer nije sve posloženo dobro s njima u njihovoj glavi, ne zbog vas.
Vrati se, T....
Skoro 5 godina sam zaljubljena u čoveka koji me neće ali me "drži na uzici" kontaktom i povremenim jako retkim suzretima. Mislim da je zaista vreme da se to sve prekine.
Nego, recite vi meni, da li i vi imate nekoga ko vam izmami osmijeh i posle 13 godina, a da uopšte i ne znate gdje je?
Ja imam jednu predivnu, kovrdžavu Podgoričanku koja je i dalje moj san. I samo neka uvijek bude tako nasmijana bilo kome. Valja usrećiti još ljudi, kao što je nekad mene. Još uvijek u mislima... A❤️
Premalo se priča o tome koliko je teško odgajati malu bebu, još pogotovo ako je beba zahtevnija. Evo godinu dana kako supruga i ja ne spavamo i ne znam više kako funkcionišemo. Nije mi glupo da kažem da je ovo pakao od života, živimo za trenutak kada će malo porasti i kada će valjda postati malo lakše.
Mišljenja sam da gojazne ljude uopšte ne trebaju da komentarišu osobe koje nikad nisu imale bilo kakav problem sa kilažom. Najjači su mi oni što govore 'pa kako ne možeš da smršaš, promeni ishranu, vežbaj, to uopšte nije teško' i ostalo. Živo me zanima kako vi znate da nije teško? Jeste li probali pa znate? Lako je onima što imaju par kg viška i ovim 'sveznalicama' da napadaju druge kako su bez karaktera i ostalo. Da mi je da vi smršate 20 i više kg iz prve, bez ikakve greške ili odustajanja.
Kako me iritiraju ove osobe što odu vani i prave se da ne znaju svoj maternji jezik. Izvrću reči, krevelje se dok pričaju itd. Te fore možete nekom drugom, kod mene ne pale. Kako oni ljudi što pričaju tečno po par jezika? Kako se oni ne krive dok pričaju i ne izmišljaju toplu vodu? Kad god sam se dotakla te teme sa nekim(i svojom, a i tuđom inicijativom) skoro uvek se nađe neko pametan, pa kaže 'kako su zaboravili' i da je to normalno. Ne, nije. Jedno je kad neko od malena živi u stranoj državi, a drugo kad ode sa 30 godina i sa 40 tobože zaboravi maternji govor. Bežite bre, foliranti.
Zaljubljena sam u zauzetog čoveka koji ima decu...viđamo se već duže vreme i jedino s njim sam se osećala ovako znam da nije baš najmoralnija odluka, ali ne mogu protiv sebe.