Okupilo se društvo i jedva se organizujemo da dovedemo par devojaka da budu to veče sa nama. Pošto drugar ima nabudžen automobil, baca mi ključeve da idem sa njim da bi bolji utisak ostavili. Veče je prošlo ekstra od pića, klope, novih veza itd... Pošto sam jedini ostao trezan moj posao je bio da te devojke vratim. Prvu turu odvezem bez problema, a druga je bila katastrofalna. Njih 4 su ostale sa mnom u kolima i krenuo sam da ih vraćam sve dok nisam ostao sa tom jednom devojkom u kolima. Krenuo sam da je vozim van grada i pošto je bilo oko 4 ujutru stisnuo sam jači gas i krenuo magistralom. U tom trenutku muzike, držanja za ruku i slatkog smeha, na put mi izleće divljač i otkidam prednji branik automobila koji nije bio moj. Devojka sva u šoku od straha počinje da menja boje i već vidim da sam kod nje završio. Nekako sam je odbacio do kuće gde je istrčala iz automobila i pobegla. Ne znam jel gore što sam morao da platim popravku ili što sam se izblamirao kao najveći debil?
Nikad ne bih mogla da budem sa nekim ko priča moj jezik, ko je iz moje države, i moje religije i kulture. Meni je to previše boring za moj mozak, nestimulativno, kao da je zapisano da ti se srodna duša nalazi ovdje. Obožavam različite stvari i sjedinjenje ljudi. Jedva čekam da se udam u daleku državu i pričam novi jezik.
Smuvao sam bivšu devojku od drugara koji mi se poveravao koliko pati za njom.
Pobegla sam od bivšeg dečka, zapravo njegove majke. Nisam mu to rekla, samo sam rekla da nismo jedno za drugo. Ta žena nije normalna. Otkako sam je upoznala, ona je sve vreme pričala najgore o svima! Ogovarala je, bila bezobrazna čak i prema meni, vređala, ponižavala... E, ono što me je najviše šokiralo je to što je rekla da je htela gurnuti bivšu devojku svog sina!!! Pričala je kako je ta devojka slagala nešto na policama, a ona je imala nameru da je gurne, tj. obori merdevine, samo nije smela. To kad sam čula, samo sam ustala, rekla joj da žurim i više nikad tamo nisam otišla. Koje zlo od žene...
Pravi prijatelji ne postoje. Svi su s tobom 'dobri' samo kad si i ti dobro.
Današnje generacije tu računam godišta od 90 do današnjih su totalno lenje, da mogu iz sobe u sobu bi autom išli. Ja sam mlad 2000 godište ali gde god da idem gledam da to obavljam pešaka ako je moguće, zdravo je i prija mi.
Neka bude da ne postoji podela na "muške" i "ženske" sportove, ali ne mogu da razumem roditelje koji, primera radi, šalju ćerku da trenira rukomet. Šta je cilj? Da kad poraste može da prebije svog momka ili da joj razbijaju fosne o leđa? Zašto forsirati sport koji dovodi do potpuno atipične konstitucije kada se dete razvije?
Nemam neki osjećaj za druge, u smislu da ako hoću da spremam jelo, briga me da li se sviđa osobi ili ne. Ili kad perem veš i peglam, svoj dobro operem i opeglam, a tuđi bilo kako, ne posvetim mu se toliko. Takva sam, ne znam zašto. Nekako mi je sve tuđe odvratno, a moje sveto. Moraću to pod hitno promijeniti kad se budem udala, i nekako postaviti misli da mi momkove majice budu svete kao moje.
Napokon! Još samo par meseci ovog pakla i vraćam se kući u Srbiju. Dugih 9 godina gde sam svedočio materijalnoj, obrazovanoj, kulturnoj, moralnoj i generalno civilizacijskoj propasti Zapada. Papire imam, ali bežim glavom bez obzira. Ne, nisam fizikalisao, niti se družio 'samo sa našima', niti mi nedostaju ćevapi, kafane i narodnjaci. Ovi ljudi ovde, pogotovo migranti (Indusi i Latinosi) i BLM libtards su rasturili i ono malo što je bilo vredno. Zapad više ni u nauci i tehnologiji nije konkurentan. Eno, Kina ima najviše patenata na polju AI, nanotehnologije, kvantnih kompjutera i medicinskih istraživanja. Javne službe ne rade, svi gledaju da te prevare, od zapadne radne etike što vas na Balkanu LAŽU da je ne znam ni ja kakva NEMA APSOLUTNO NIŠTA! Kao menadžer krv sam propljuvao da ih nateram da rade. A znate ko najviše radi i ko je najodgovorniji? Baš migranti iz Poljske, sa Balkana, Ukrajine, Rusije, Laosa, Vijetnama i Tajlanda. Ovo ostalo - domicilni Belci, Crnci, Latino, Indusi, užas!
Dobila sam mononukleozu u 27oj godini. Bilo mi je grozno 3 nedelje, grlo, temperatura, nisam mogla vodu da pijem. Ali mene je toliko ljudi pitalo kako sam i pomoglo, da sam plakala od sreće. Rodbina, drugarice, kolege pa i komšije. Stvarno im hvala. Nekako sam navikla da sve sama radim i nisam očekivala ovoliko ljubavi.