Želim da se vratim nekoliko godina unazad. Želim da svo svoje vreme posvetim svojoj deci a ne kućnim obavezama, zavijanjem sarmi, pranjem veša, čišćenjem kuće... Želim da vratim vreme ali jbg ne mogu ništa uraditi po tom pitanju. Žao mi je, jako.
Neprijatno mi je čak i ChatGPT-u da ispričam neku svoju muku.
Imam 30 godina. Završila sam studij, radim posao koji volim i okružena sam ljudima koji mi znače. Zdrava porodica, prijatelji, stabilna primanja i mogućnost da sebi priuštim normalan život - sve to čini da se osjećam zahvalno i sretno. Ali, i pored toga, u tišini noći, kada legnem sama, osjetim prazninu i poželim nekoga pored sebe. Nekoga kome mogu povjeriti svoje brige, ko će mi pružiti zagrljaj nakon napornog dana, s kim ću dijeliti male radosti života i graditi zajedničke uspomene. Sretna sam, ali ipak osjećam da postoji prostor za onu posebnu osobu koja bi upotpunila tu sreću.
Od skoro smo u braku, a pre toga smo bili 6 godina zajedno. Trudna sam i jednog dana nisam bila drugačija nego inače, već kao da nisam trudna iako mi je doktor rekao da moram da strogo mirujem. Kad mi je teško trpim, spavam malo, sve radim, nosim, čistim, bukvalno ne odmaram ni 15 min dnevno. Pre neki dan mi je toliko teško bilo da sam zaplakala, a suprug mi je ladno rekao "što cmizdriš", a do tada nije ni znao kad mi je bilo teško (a bilo je većinu vremena) i sl da ga ne bih potresala. Malo je reći da sam razočarana i da vidim da je neko ko se brine samo za sebe i da je njemu dobro, a nikad nije osjetio da sam trudna ni zbog čega nego sam se trudila da ga svega poštedim. Kad vidim kako drugi tretiraju svoje supruge tokom trudnoće i njega još mi je teže. Kajem se što sam se udala za takvog čoveka.
Zašto ljudi krive AI zato što ga mnogi zamenjuju za psihoterapeuta, stalno bruje o tome kako AI govori ono što želimo čuti itd. Zašto ne pričate koliko su ljudi pokvareni, da sve gledaju iz svoje perspektive, da osuđuju... dok chatgpt razume, brižan je, ne osuđuje vas itd.
Ne treba čekati da se stvari dese, treba se uključiti u vlastiti život i ponekad ići i protiv vlastitih principa: prihvatiti da te prijatelji upoznaju sa nekim tamo likom iako si kategorički protiv takvog upoznavanja, otići na kavu sa njim iako vidiš da nemate ništa zajedničko, shvatiti na toj kavi da imate mnogo toga zajedničkog... zaljubiti se, zavoljeti ga, udati mu se, imati porodicu sa njim... treba dati šansu prilikama ma koliko promašeno izgledale!
Vremena se ubrzava sve više, definitivno je tako... 2020 kao juče da je bila i sva ona frka oko korone.
Jako zavidim ženama kojima nije usađeno da se bave odećom, šminkom, izgledom i pokazivanjem fizičkog izgleda drugim ljudima, naročito muškarcima. Baš mrzim što mogu da uočim razliku između jeftine i skupe torbe i da mi se skupa mnogo više dopada. Ili što imam 3 kreme sa hijaluronom za slučaj da je treća malo bolja od prve dve iako su prve dve sasvim dobre kreme. Izgled je toliko gubljenje vremena i novca, a život je kratak i ovako nas još više fokusira na materijalno.
Radim u HR u jednoj firmi. Radnici su skoro počeli da vrte priču svako malo kako u drugim državama ljudi imaju radno vreme od 6h, kako bi to bilo super da ima kod nas... Čula sam više puta, a onda je došlo i do vrha i jedan od direktora koji voli inovacije odluči da proba to kod nas. Rekao je da će da testira da li možemo da imamo radno vreme od 4h i da se sve postigne. Svi su bili oduševljeni pa i ja. Najavio nam je dan kada ćemo to probati i još pomerio da radimo od 10 do 14h da bi svi bili odmorni i siti. Pošto je bio rad 4h, podrazumevalo se da nema pauza osim za WC, samo posao i posao da bismo išli kućama u 2. Kakvo je razočaranje bilo kad je statistika pokazala da je samo 18% radnika u firmi prošlo normu da su sposobni za 4 sata rada. Ostali nisu postigli i mahom su se žalili da im je previše stresno da tako intenzivno i mnogo rade, da ne mogu tako brzo da misle.. Najveći bedak je bio ovima što mogu, ali nikada neće dobiti 4h zbog većine koja nije u stanju.