Kada sam prije par godina radila na prevodu jednog doktorata iz astrofizike, pročitala sam jednu od najljepših posveta ikada: 'Hvala tata što si me naučio da dižem pogled prema nebu kad sam bio mali.'
Mislim da to nikada neću zaboraviti.
U jednom periodu sam bila u tolikoj besparici da sam štedela na ulošcima...
Osećam se kao stranac u sopstvenoj kući, imam osećaj kao da svima smetam, mnogo mi je teško.
U braku sam sa čovekom koji ima dete iz prvog odnosa. Mi sada imamo dete takođe. On radi noćne smene 5 dana i tada sam sama, ostatak vremena je njegovo dete tu. Sugerisala sam mu na lep način da sam usamljena i zamolila ga da bar uspavljujemo decu u isto vreme i da odvojimo bar pola sata da budemo sami i posvetimo se jedan drugome, ali on se ni ne trudi, već ode i uspavljuje ćerku koja ima 7,5 godina po sat vremena. Ja nemam snage da ga čekam, jer ja mnogo pre uspavam bebu, i odmah sam i ja spremna za krevet jer se ona budi stalno, ali sam htela da se žrtvujem tih pola sata, da ne pričam o tome kako uvek ležem sama u krevet da spavam. Izgleda nema nikakvog efekta lepa reč.
Kako sam prestala sa pilulama za kontracepciju pre par meseci, javila mi se ogromna želja za bebom. Imam 28 godina, i momak i ja planiramo da probamo sledeće godine (kad se stvari srede na poslu), ali se plašim da neću uspeti zatrudneti zbog policističnih jajnika. Taj strah me drži budnom noćima.
Dugo mi treba da neku osobu "otpustim" iz svog života, ali kada to uradim onda je stvarno gotovo. Baš se namučim dok dođem do tog otpuštanja. Ne znam zašto ne mogu lakše preći preko nečega. Bukvalno se emocionalno iscrpim.
Zanima me šta je vas lično ponukalo da inicirate razvod braka. Navedite mi molim vas primjere da vidim sliku jasnije.
Imam 40+ godina, žena sam.
Ceo život slušam kako mi govore da sam lepa, zgodna, pametna... Završila sam težak fakultet, radim. Ali nikada nisam imala sreće u ljubavi. Imala sam duge veze, ali mislim da me niko od njih nije zaista voleo.
A ja ne poznajem lakšu osobu za vezu od sebe - nisam ljubomorna, ne proveravam nikada, ne histerišem, ne pravim scene, sa mnom se lako dogovoriti o svemu, a mogu da volim neverovatno jako, i da dam sve osobi koju volim, baš sve. Samo nikad niko nije uspeo da mi uzvrati ni deo toga, uvek su me prihvarali zdravo za gotovo, i obično se kajali kada je bilo kasno.
Kada sam završavala srednju školu nisam išla na maturu, bila je to zabava u restoranu. Iako su me roditelji tjerali da idem, da će mi kupit haljinu i dat novac ja nisam htjela. Cjelu srednju školu proživljavala sam vršnjačko nasilje i ruganje. Išla sam jedino na norijadu, i tamo su neki plakali, a ja sam jedva čekala da se završi i da više nikad ne vidim te ljude. Prošlo je 10 godina i ni sa kim nisam u kontaktu.
Na početku sam 30-ih, a moj dobar prijatelj je 10-ak godina stariji i ima ćerku u ranim 20-im. Dobio ju je mlad, i stalno ima probleme s njom.. razmažena, proračunata, manipuliše. Na jednoj porodičnoj proslavi ostao sam s njom kad je on otišao. Popili smo dosta, opustili se, i završili tu noć u krevetu. Znao sam da nije pametno, ali tad mi nije delovalo strašno. Sutradan mi piše da je otac saznao, da je poludeo. Bio sam s*eban, kajao se i mislio da sam izgubio prijatelja. Nije mi se više javljao. Posle 3 nedelje me zove, priča normalno, kaže da zna, da ne zamera, da smo odrasli ljudi i da mogu da budem s njom ako želim. Šok. Par dana kasnije, još veći šok! Piše mi da je trudna. Iako nismo koristili zaštitu, prilično sam siguran da dete nije moje. Verujem da mi se javio tek kad su saznali za trudnoću i sad pokušavaju da mi "smeste dete". Ne znam kako da se postavim?!