Ponižavala me je i devojka i ortaci sve sam ih oterao u pm...
Kad sam bila mala pokušavala sam da zatvorim polako frižider da bih videla kako se svetlo gasi. :)
U ranim sam dvadestim i studiram daleko od kuće. Nisam iz bogate porodice i radim da bih se izdržavala. Na poslu me koriste i bedno plaćaju. Stalno sam u nekim dugovima. Desi mi se da nemam ni za namirnice. Nemam mnogo prijatelja, jer kad me zovu uvek nešto izmislim, pošto nemam ni za sladoled. Odličan sam student. Moji su ponosni na mene. Kad zovu da pitaju "kako sam, kako mi je" svaki put kažem da mi je "super, strava", jer znam da bi im srce puklo kad bi znali. Kad spustim slučalicu, redovno se rasplačem. Ljudi mi se dive jer kažu da sam "sposobna, lepa i pametna". A ja sam stalno tužna i pod stresom. Bojim se da ću se razboleti od brige.
Kad sam krenuo u osnovnu školu mislio sam da ću ići samo 3 dana u školu. Plakao sam ko kiša i jedva su me smirili i objasnili mi da će to da potraje...
Uvijek se smijem kad se sjetim da se moja baba nije smjela presvući ako je upaljen TV da je "oni ljudi tamo s ekrana ne vide golu". Ni dan danas joj nisam uspjela objasnit.
U mom dnevniku postoji jedna koverta, zapečaćena, na kojoj piše "Otvori 2035. godine." Koliko se sećam, unutra se nalazi neki horoskop koji sam kao tinejdžerka našla, ispisala i koji mi je kao "prorekao sudbinu" i kako će mi izgledati život do tada u vezi sa porodicom, karijerom, zdravljem. Jedva čekam da je otvorim tada i, nadam se, slatko ismejem.
Moj dečko u poslednje vreme ima problem sa izdržljivošću prilikom vođenja ljubavi.. Počeo je da ga rešava tako što leži, ne pomera se i razmišlja o nečemu drugom.. Malo liči kao da spavam sa lešom i to mi sada poprilično smeta.
Volim da slušam kako drva pucketaju u smederevcu. Milina za čuti.