Mnogi vole da citiraju Andrića, Đinđića i ostale poznate osobe, a ja najviše volim da citiram svoju babu.
Najveća trauma iz detinjstva mi je bila kada se igram sa društvom iz kraja, padnem i posečem se, dođem kući i mama me još prebije jer sam se posekao. Kao da se nisam već sam kaznio.
Košarkaš sam, visok 198 i gde god se pojavim, svi gledaju u mene. Nekad mi bude veoma neprijatno zbog toga i poželim u trenutnku da se skratim za jedno 20 cm.
Kada sam bila mala i kad vidim da brat i tata skinu majice jer je vruće, skinem i ja.
Sanjala sam kako uraditi zadatak iz fizike. Probudila se, uradila onako kako sam sanjala i bilo je tačno.
Kad god hoću da jedem ajvar ili džem, tačno po tome koliko je jako zatvorena tegla znam ko ga je jeo pre mene.
Imam neopisivu želju da negdje vidim osobu koja mi je ukrala biciklo baš na mom biciklu.
Kada sam bila mala mama mi je pričala kako moja prababa nije imala mamu nego neku zlu maćehu i dve polu sestre koje su je mučile.Tada sam bila u tripu da je moja prababa pepeljuga i da je poznata, samo da to neće da mi kaže.
Saznala sam pre 2 dana da postojim zahvaljujući restrikciji struje jedne septembarske noći '96 u Valjevu.