U vezi sam dve godine i još uvek se stidim da skinem gaćice kad je upaljeno svetlo!
Kada imam nekih problema, ja uzmem papir, na njemu zapisem sve što me muči, izađem napolje, zapalim taj papir i pustim da ga vetar nosi. Odjednom se osećam bolje, a nekim čudom vrlo brzo mi se i želje ispune.
Nekad posle ponoći ne pustim vodu u toaletu, da ne bih probudila roditelje.
Sinoć sam probala cigaretu sa drugaricom mojih godina koja isto puši, imam 13 godina, za koj mesec ću 14, prvo sam se pokajala, a sada razmišljam da probam ponovo, jer kad vidim šta devojke mojih godina rade (duvaju, je*u se, konstantno su pijane, zabavljaju se sa matorcima, vataju se s' kim stignu) bolje da zapalim cigaru i blejim sa drugaricama negde gde nas niko ne vidi. Niko ne zna pa mi eto, lakše ovako anonimno da pišem.
U želji da u 2h ne probudim pola kuće mojim odlaskom do frizidera, odlučim da ne palim svjetlo na spratu i naravno padnem niz stepenice i probudim čitavu kuću.To se zove baksuz.
Oštenila mi se kuja pekinezer. Sad i ona ima veće sise od mene.
Kada sam imala 16 godina majka je ležala u bolnici i bila anemična. Kako njenu krvnu grupu nisu imali u poslednjem trenutku se javio čovek koji živi nedaleko od nas i donirao.
Kada sam napunila 18 godina postala sam dobrovoljni davalac i nadam se da sam i ja nekome spasila život.
Pre 2 meseca sam položio vozački ispit. Vozam se celo leto. Pitam starog danas hoće li mi dati auto da izađem zadnji put pre početka nastave. A on mi daje mesečnu autobusku kartu i crče od smeha.
Pun putnika Autobus se prevrnuo 2005 godine, pao u provaliju duboku 25 metara, jedini preživljeli sam ja. I danas vidim te ljude oko mene kako hodaju, ponekad sjede sa mnom, vidim ih jasno. Ali nikada nikome to nisam rekao, bojim se reakcije ljudi. Sigurno bi me proglasili ludim.
Uvek kada u radnji vidim nešto što mi se svidi, a trenutno ne mogu da kupim, sakrijem iza drugih artikala ukoliko se vratim po to.