Mislim da nisam simpaticna porodici mog decka,ali im se i dalje ljigavo smeskam,bas kao i oni meni :)
Mrzim groblje! Tamo su jedine osobe koje su me iskreno, bez uslova, do srži volele. Ne volim da idem tamo. Ne volim ni sahrane. Ali tako nekad, kad mi se pojavi neka knedla u grlu i kad osećam da ne mogu dalje, odem tamo sa flašicom votke i cigaretama i pričam s njima i plačem.
Najduža veza mi je trajala 6 godina, tačnije sve dok moja devojka nije morala da ide u Ameriku sa porodicom. Ja nisam imao novca da odem pa smo se rastali. Ona je imala novog dečka, ja novu devojku. Tužno. Ali i dan danas, kad god smo usamljeni, imamo Skype sex. Voleo bih da se vrati i da je oženim.
Mama mi je čestitala rođendan tako što je ušla u moju sobu rekla mi srećan rođendan, budi se da učiš, torta je u frižideru, ćao, odoh na posao.
Nekad sam takva mrcina, da me mrzi da šetam po sobi, pa se "vozim" po njoj stolicom od pisaćeg stola.
Kao dijete sam mislila da atletičari koji trče u zadnjoj stazi imaju najduži krug oko stadiona.
Uvek kad nemam kartu u prevozu napravim neku tužnu facu i trepćem ko tele dok me ne zaobiđe.
Tako mi fali da sa nekim razgovaram o idejama. Na primjer, o prirodi dobra kao takvog. Ili o (be)smislu postojanja. Ili o tom misterioznom načinu na koji svijet funkcioniše, koji još nismo dokučili. Samo da razgovaramo, nepretenciozno, bez pametovanja i dokazivanja "pameti".
Čim izbrišem neki broj iz imenika, obavezno mi zatreba posle nekog vremena.
Kad sam bila mala i kad bi se odnekud vraćala sa roditeljima često sam glumila da spavam da bi me tata posle odneo u krevet-to mi je bilo nasjlađe.