Kad smo bile male, drugarica i ja smo se igrale igre da samo smemo da gazimo po ivicama ulice, ali ne i po ravnom delu ulice, jer je tu bila lava. Naravno, ona je mislila da je lava od lavova, pa je pričala: ''Beži, Majo, poješće nas lava.''
Moji roditelji su mislili da ću postati intelektualac jer sam imao najlepši rukopis od sve dece u prvom razredu osnovne, učiteljica me stalno hvalila.
Najviše volim dan-dva posle rođendana, slave ili bilo kod praznika... :)
Jednom sam sjedila u mraku i htjela da pronađem telefon. Pošto ništa nisam vidjela, morala sam uzeti nešto da prosvijetlim pa sam uzela isti taj telefon koji tražim i njim svijetlila ne bih li ga pronašla, dok nisam shvatila šta radim.
U prvoj godini fakulteta sam proturio glavu kroz prozor tramvaja i odvalio me semafor! Srećom ostao sam živ! :-D A danas kada me ljudi pitaju od čega ti je taj ožiljak i ja se smejem samom sebi! :-D
Moji roditelji računaju koliko su u braku - koliko ja imam godina pa +2.
Nikad neću prežaliti što nisam rođen mnogo prije da slušam Tomu Zdravkovića uživo.
Pocecu da pišem broj telefona na male papiriće za nesuđene ljubavi iz autobusa.
Ne znam za vas možda ja i nisam normalan, ali moj san je da nađem devojku koja voli moj klub koliko i ja, koja će da se nervira zbog njega bar upola kao i ja. Da odemo na stadion da ustane sa stolice i vrisne "DAJ LOPTU KRETENUUU", da se svi oko nas krste, a ja sam sebi da kažem to je moja devojka.
Kada je trebalo da izađem iz marketa (bila sam sa malom sestrom, a market pun!), prolazimo mi kroz one senzore, kad poče da pišti. Vrati nas prodavačica, provjeri da nismo šta ukrale i kaže: "Sve ste vi platile, samo je najvjerovatnije Vaša mala sestra progutala neki magnet, pa zato pišti".