Izgubili smo sina, bebu koja se lavovski borila mesec i 5 dana. Posle uspešno urađene "balon" intervencije na srcu trebao je da se oporavi, bez kasnijih posledica. Ali bez pomoći aparata za disanje izdrzao je oko 30 sati, pa je u roku od mesec dana vraćan i skidan nekoliko puta. Znam da su doktori i sestre dali sve od sebe i zahvaljujem im se na humomanosti i profesionalizmu koji nisam doživeo u Srbiji, ali nažalost to ne mogu da kažem i za porodilište gde je beba rođena i gde je dobila ocenu 9 i gde su tek posle 8-9 sati primetili da nešto nije u redu...
Stvarno nisam zahtevan nikad bio prema roditeljima. Znao sam da nekad nemaju da mi daju para kao sto drugarima daju njihovi roditelji. Ali ne razumijem, zašto sada, kada imaju, ne žele da finansiraju moje školovanje u drugom, velikom gradu. Zašto mi ne ispune jedinu želju koju sam tražio od njih i za koju znam da mogu naći rešenje?
Moj tata dosta putuje i nekad ga ne bude po dva tri meseca. Uvek kad se vrati, ja to veče izađem da mama i on mogu da uživaju.
Stigao mi je dug za struju 0, 64. Platiću im 1 dinar, pa ću da ih tužim za ovih 0, 36. Nećemo tako da poslujemo!
Mamu su juče operisali, i je gledam onako zbunjenu i u bolovima, a ona meni: ne gubi vreme, KUPI KNJIGE I KRENI DA UČIŠ!
U gradiću u kom sam odrasla, jedna baba je posle odgledane serije nazvala policiju da im kaže da je Rosaura ubila Ignacija.
Spavala sam kod dečka i njegova mama je uzela moje svari ujutru i ispeglala ih i to da moji ne bi rekli da sam izgužvana i ima li taj dečko majku.
Kad sam bio mali uvek sam plakao zato što se sladoled topi.
Izbacio sam TV iz sobe i obrisao FB, a počeo da čitam knjige. Mnogo se bolje osećam.
Večeras sam izašla sama da prošetam, da razbistrim mozak i otišla sam i sjela k'o budala pred njegovu zgradu. E jesam se i razbistrila.