Mrzim sve vrste proslava, veselja i sličnog, jer moji tada obično stvore takvu tenziju da to nije zdravo, nebitno dal mi idemo negde, ili neko nama dolazi, i nikad mi nije bilo jasno zašto je to tako. Živim za dan kad ću moći negde da odem ili da pozovem nekog da mi dođe na slavu, preslavu, rođendan, a da ujedno budem skroz opušten, i da mi je totalno svejedno za sve. Opušteno...
Jednom sam mislila da sam trudna i momka sam isprepadala tolikoo nenormalno .. tjedan dana nismo znali za sebe od straha ..i kad smo tako jednu večer stajali i pričali o tome ..reko mi je ajd sta se brineš ja te volim, ja sam tu ..ako i jesi to je naša bebuška i tocka. Šta nam ko može.
Mrzim kad zazvoni za kraj časa, a profesor kaže ''Stanite da zapišemo još nešto.''
Najveća sreca mi je u životu vidjeti roditelje skupa nasmijane.
Ponekad kada razmišljam o svom detinjstvu, pitam se kako sam uopšte živa. Kao mala sam se pentrala svuda, ali baš svuda, po krovovima kuća i garaža, po najvišem drveću, jednom sam se čak uspentrala uz gromobran na 2. sprat zgrade jer je ćale ostavio zaključan stan...posle sam to redovno radila i kad nije zaključano..dopalo mi se.
Kada vidim ove likove u školi što se ljube i što imaju devojke skenjam se pošto sam ja ružan i sam.
Radim u Bus Plus kontroli i još mi se nije desilo da nastupim agresivno prema nekome, niti da nekoga isteram napolje. Desetine ljudi koji se švercuju svakodnevno me na ulici i kada sam u civilu pozdravljaju. Ali, 98% ljudi na moju rečenicu: "Dobar dan, kontrola", napadnu, psuju, vređaju, prete... Tada moje samopouzdanje padne pred nekolicinom psovki i uvreda. Kao da ja volim to što radim, radim za platu a ne da bih isteravala pravdu. Posle svake smene me boli glava...
Кад год кренем до града на кафу , увек се та кафа претвори у пиво.