Када сам био мали, често сам звао неке људе и причао им да су освојили телевизор, мобилни телефон...и тако неке стварчице. :Д
Sasvim sama sam otišla u drugi grad, u drugu državu samo zbog jednog koncerta. Nije me bilo briga šta će se desiti sa mnom, samo da ga doživim ... Igrom slučaja upoznam jednog dečka, a ispostavi se da živi poprilično blizu mene. Veza sa njim traje i dan-danas :)
kada se neki momci raspituju za moje drugarice, a ne za mene pomislim da nisam dovoljno lepa i smorim se.
Ćale mi je najbolji čovek među najgorim očevima na svetu. Od kako znam za sebe-on se kocka, zbog njegovih dugova smo izgubili 3 kuće i sam Bog zna koliko para još... On je jedinac, deda (njegov otac) je umro pre nekoliko godina. Nikad nisu bili u preterano dobrim odnosima, i uvek je govorio da "mu od oca ništa ne treba". Deda je bio zemljoradnik, čovek koji je od jutra do mraka bio na njivi ili oko stoke. Taj moj otac, kome "ništa ne treba" je od dedine smrti prodao svu mehanizaciju i većinu njiva. Svađali smo se sa njim i brat i ja, ništa nije pomoglo... Obojica studiramo, ja sam pri kraju, i brinem se kako ćemo živeti za koju godinu, kad je za nepunih 5 godina od dedine smrti potrošio skoro 50000 evra... Sin sam mu, prvenac, neka mi Bog oprosti, ali ja bih na momente na njega digao ne ruku, nego ko zna šta u ruci...
Nikad u životu nisam više plakao nego kad sam obrisao njen folder sa slikama jer više nismo zajedno.
Jednom prilikom sam tati čestitala rođendan tako što sam se prekrstila i poljubila ga.
Jedna od trauma iz detinjstva mi je bila kada drugari dele bombone za rođendan i ovi što uzmu pre mene pokupe sve lepe, a nama na kraju učionice ostanu samo Negro!
Ceo jučerašnji dan mi je bio nedaj Bože nikom. Padnem ispit za uslov, posvađam se sa devojkom, ćale me isprozivao jer sam ogrebao malo desni blatobran na autu i jos neke sitnice. I idem ja tako juče kao slepac najveći, sam bih sebe zadavio, slušalice u ušima, pokušavam da iskuliram, stižem na raskrsnicu i ne gledam levo desno vec krećem da zakoračim na pešački i u tom trenutku neko me hvata za rukav. Ja stao vraćam se korak nazad, vidim klinac 8-9 godina, vraća se iz škole, onaj ranac teži od njega. Izvadim ja slušalicu iz uveta a on mi kaže '' bato, nemoj na crveno da prelaziš mogu kola da te udare''. Izvadim iz džepa Mars, poklonim mu i zahvalim mu se. Mali mi je svojom ljubaznošću ulepšao dan koji je bio nikakav i hvala mu na tome.
Kad sam bio klinac, stalno sam prevrtao upaljac kako bi nivo plina bio isti na obe strane.
Uvijek kad čitam malo duži tekst, prekrijem rukom kraj jer mi oko preznatiželjno.