Mrzim sve vrste proslava, veselja i sličnog, jer moji tada obično stvore takvu tenziju da to nije zdravo, nebitno dal mi idemo negde, ili neko nama dolazi, i nikad mi nije bilo jasno zašto je to tako. Živim za dan kad ću moći negde da odem ili da pozovem nekog da mi dođe na slavu, preslavu, rođendan, a da ujedno budem skroz opušten, i da mi je totalno svejedno za sve. Opušteno...
Cele nedelje radim i verno čekam vikend. Onda vikend dodje, proleti nit se provedem, nit se odmorim već se samo umorim ni od čega i imam utisak ko da me neko zajebava. Ko je smislio 5 radnih i 2 ne radna dana, majke mu ga pip !!!
Gore se osećam kada ja povredim nekog nenamerno, nego kada mene neko povredi.
Najviše mrzim kad me roditelji smaraju da dođem da se pozdravim sa gostima i namerno se proderu "evo sad ona dolazi",stave me pred svršen čin.
Imala sam dečka koga sam voljela jako, ali ga moji roditelji nisu voljeli. Sada imam muža kojeg vole moji roditelji, ali ga ja ne volim.
Kada sam s*ebao prvu godinu studija ceo komšiluk mi se smejao, a sada kada sam doktorirao niko da priđe da čestita.
Kad idem na ispit sa jednom hemijskom to znači da nemam pojma i da ništa nisam učila, a kad idem sa tri to znači da sam se spremila i da planiram da pokidam.
Kad sam bio mali plakao sam kad su mi starija deca iz komšiluka govorila da mi se mama kupa gola.
I dalje ne znam kakva je razlika između pekmeza, marmelade i džema.
Nikada mi neće biti jasno zašto 'deblji kraj' označava ono loše.. po svoj logici, to bi trebalo biti obrnuto, kao kod čokoladne bananice.