Kad sam na plaži, uvlačim stomak da bi mi se videlo ono malo što imam od pločica.
Uvek me strah kada tražim nekog na fb da ne upišem slučajno ime tamo gde se piše status umesto u search.
Osećam se moćno kada u kafiću svoj Iphone stavim na sto.
Једном приликом док сам ишао у обданиште код мене у групу је у госте дошла друга група, са све васпитачицама итд. И моја васпитачица оде да закува кафу за колегинице и успут им објашњава како сам ја немиран, нон стоп се вртим и не могу да будем два минута миран. Чак ме је и имитирала.
То је мене изнервирало, ја сам се наљутио на њу и када је кренула да се врати на место, ја сам јој измакао столицу и она се просула жестоко. Тада је зезнула кук и узела је боловање на месед-два дана.
Nikad nisam skapirao kako uvek kada mi se vrši nužda stignem u poslednji čas, makar trpeo 5 minuta ili čak sat vremena.
Жена носи 9 месеци бебу у стомаку, 10 сати се порађа, 2 године не спава нормално... и на крају кажу '' на тату личи ''.
Imam 21 godinu... želim da pijem kafu sa drugaricama po kafićima, izlazim, putujem, vidim more ponovo posle 13 godina, a najviše bih volela i da idem na fakultet... ali ne mogu jer radim da bi mama, brat i ja imali od čega da živimo.
Kada sam u javnom prevozu i vidim nekog lepog lika uvek stanem pored njega i namerno uđem na facebook da, ako slučajno baci pogled, zapamti kako se zovem i nađe me i tako se upoznamo.