Nervira me kad netko počne nešto u fazonu "E buraz moram nešto da ti kažem.." i nakon dvje minute: "Ma nema veze, zaboravi." Onda poludim.
Razvio sam telekinetičku moć i sad krišom sprdam ljude. Ne smem da se bahatim i glupiram previše, da me ne bi zatvorili u neku ustanovu i mučili a na kraju ubili.
Večeras me moja ćerka od dve i po godine uhvatila za grudi i rekla:"Mama, ti si čika!", prvo što mi je proslo kroz glavu tada bilo je:"Pa zar i ti sine ćerko?"...
Momak me pitao da živimo zajedno i odbila sam jer živi s mamom. A on se našao uvrijeđen.
Smatram da se prava ljubav može "potrošiti" na samo jednu osobu i da više nikada ne možeš voljeti nekoga cijelim srcem kao što si već nekog volio... Želim jednog dana biti supruga i majka i sve ću dati od sebe da usrećim čovjeka za kojeg se udam ali bojim se da neću biti voljena jer sam već ja nekoga voljela više od svega... I nijednom ne mogu biti onoliko dobra koliko bi bila njemu...
Do petog razreda osnovne sam u leksikonima na pitanje HOROSKOPSKI ZNAK? odgovarala sa "Riba i po". Sad me sramota baš baš.
Toliko sam zaljubljen u nju da je nekad zamolim da me pusti da je samo gledam.
Volim je već 20 godina. A ona misli da sam je zaboravio . Ni ona nema nikoga.
U osnovnoj školi je sa mnom u razred išla siromašna devojčica...Deca kao deca, uglavnom su je izbegavala i zbijala šale na njen račun. Ja sam bila jedna od retkih koja se s njom družila i pamtim je kao izrazito dobru dušu koja je, i ono malo što je imala, uvek delila sa drugima i uvek bila spremna da pomogne. U sećanju mi je ostalo da su joj stvari uvek čudno mirisale...da bih posle puno godina shvatila da su mirisale na detrdžent za sudove kojima je njena majka usled tog siromaštva nastojala da je drži čistom. Nakon nekoliko godina ona se odselila u drugi grad...izgubila sam svaki kontakt sa njom, iako sam se često pitala gde je i šta radi. Pre određenog vremena stigla mi je poruka na fb...od nje... U životu se nisam više i iskrenije obradovala kada sam joj pogledala slike...danas je srećno udata, zaposlena, živi u inostranstvu, i nije izgubila ni delić one dobrote kojom je plenila pre 20 godina...porukom mi je ulepšala ne dan, nego ceo život!
Ništa ne može da me usreći više nego kad jedem kobasicu i ne naiđem na ono belo što ne može da se sažvaće.