Svaki put kad se spremam ispit gledam ljubomorno svoju mačku. Sve bih dala da sam na njenom mestu, da nemam obaveze, spavam po ceo dan i pritom me stalno češkaju i hrane. To je život!
Kad mi sestra razgovara na telefon sa drugaricom, obično viknem: pih kako si prdnula!
Ne znam, a verovatno mi nikada i neće biti jasno zašto ih zovu 'plavuše', kada im je kosa žuta?!
Prvi put kad sam pogledala svog momka, i videla kako me gleda, pomislila sam u sebi: "Ne, nećeš valjda da mi priđeš..". Sada sam luda za njim.
Jednom prilikom kad sam bila mala, doktorica mi je rekla da ličim na tatu. Mene je to toliko uvredilo da sam nekoliko dana plakala zbog toga dok me nisu ubedili da nije strašno .
Uvek me je zanimalo kako se zvao kapetan Kuka pre nego što mu je krokodil pojeo šaku?!
Danas mi je sestra koja ne može da hoda rekla: "Ja da mogu da hodam, ja bih samo za tobom trčala!" Isplakale smo i mama i ja.
Pokušavam da "raskinem" nešto kao vezu na daljinu, odnosno da kažem momku da ne mora da se trudi da dolazi, jer nema šanse da održimo sve to, blabla, i ja sva uplašena (neću da me pogrešno shvati, nije da ga ne volim) al' šaljem poruku. Kad on meni mrtav ladan šalje video Šojića kako govori "iznenađen i uvređen". E izem ti kilometre.
Kada neko kaže: "Pu daleko bilo, pomeri se s mesta...", ja se uvek malo pomerim.
Pitam se da li ću ja ikad biti jedan od onih osoba čiji prtljag izađe prvi na aerodromu.