Први поклон који је мама добила за рођендан од брата и мене била је коцка за супу и чоколадица "Животињско царство", коју је брат отворио и пола појео, јер није могао да ишчека да се мама врати са посла. :D
Ovorio sam frižider i pokušao ući u njega... Vruće mi je ljudi.
Pre nekoliko godina moja baba je stavila sarme da se kuvaju u ekspres loncu.I posle nekoliko minuta, ona htela da skine onaj poklopac i nesto se zeznulo i sarme su letele k'o blesave po kuci i posle smo morali da krečimo.
Kad vidim da će neki balon pući, ja samo začepim uši i čekam. Ni ne pokušam da ga spasim.
Radim u bolnici na odeljenju koje se zove produžena nega. Tu dolaze pacijenti za koje više ništa ne može da se uradi i tu provode zadnje momente svog života. Pre mesec dana sam se mnogo potresla zbog jednog dekice koga su doveli na moje odeljenje. Kada sam otišla do njega, da mu dam dnevnu dozu lekova, rekao mi je - mala ja znam da meni nema izlaza odavde, posedi malo sa mnom da poslednje što vidim bude nešto lepo. Pokušala sam da ga ohrabrim ali, valjda čovek oseti kada dođe kraj. Privukla sam stolicu i sela kraj njega, uhvatila sam ga za ruku, a on me je samo gledao i ćutao. Posle nekoliko minuta sam morala da krenem kod drugih pacijenata, a on mi je rekao samo hvala ti. Nepunih sat vremena posle toga je preminuo. Nikada neću zaboraviti njegov lik, urezao mi se u sećanje.
Kad god se nešto dogodi, a ja sam kriva za to roditelji me zovu punim imenom i prezimenom.
Danas sam vodila malog rođaka u školu, prvačić. Ušla sam u učionicu i prisjetila se svojih školskih dana. Pored mene je sjeo neki mali djecak koji je plakao, jer ne želi da ide u školu. I ja sam plakala, jer želim da idem u školu.
Uvek kad sipamo gorivo, društvo i ja zamišljamo da idemo na more, iako se vozikamo samo tu po kraju!