Ne znam, nekako ne volim 2. brzinu u kolima. A kad bi me ćale video kako prebacujem iz 1. u 3. mislim da me ne bi bilo..
Stavila sam veš u korpu pored mašine i zamolila brata da je uključi kad krene u grad. Kad sam došla kući veš je idalje bio u korpi, a mašina je radila PRAZNA!
Kad odem u školski wc da piškim, u 90% se malo popiškim po šorcu, pantalonama... Onda kad perem ruke namerno obrišem od njih da prikrijem dokaze.
Svaku veče sjedim na terasi, gledam u avione na nebu koji svetle poput zvezda, i zamišljam sebe u tom avionu kako odlazim od svega..
Nisam najbolji student, pa čak ni dobar, ali nikad nisam varala ni prepisivala na ispitu i ponosim se time. Roditelji su me učili da sve u životu steknem pošteno, i hvala im na tome. Ipak, najveća diploma koju možete imati jeste biti čovjek.
Fali mi djetinjstvo! Bez briga, uživanje u jednostavnim trenucima, šetnja, trcčanje, igra. Ma fali mi čak ona jutarnja magla kad idem na autobusku stanicu, miris proljeća, jesenje boje.. sad to više ne primjećujem. Imam osjećaj da sam izgubila dio sebe s godinama, čuj mene godinama, a 23 su mi, ali tako se osjećam. Prebrzo odrasla, previše problema. Ne žalim se nikad, uvijek sam nasmijana ali eto, voljela bih opet pronaći taj dio sebe koji vidi ono što drugi ne vide, i sanjariti o nekim drugim svjetovima i nekim drugim životima.
Kad smo bili klinci, brat i ja smo na sred dvorišta sklepali naš auto. Poslagali stolice u dva reda, zabili štap u zemlju i na njega stavili stari volan, stavili 2 cigle (nismo znali da postoji kvačilo) kao gas i kočnicu, štap kao menjač (očito automatik jer nema kvačilo) i neki stari tranzistor kao radio. Terali smo mamu i tatu da sede s nama satima dok mi vozimo, sve dok nam jednog jutra nisu saopštili da nam je preko noći pauk odneo auto zbog nepropisnog parkiranja. Poverovali smo im.
Djevojci koja mi se sviđa sam ukrao mače koje ona obožava, da bih joj ga nakon par dana vratio sa pričom da sam ga našao na ulici. Mislim da sam dobio dosta pluseva.