Svaki put kada se napijem volim da otvorim dusu i da ispricam sve sto me muci..
Kad sam imao 6 godina moj stariji brat me je plašio tako što je govorio da će da nazove neku curu sa hotline-a da dođe po mene. :/
Umesto da povučem kanapčić, kad obavim posao u WC-u, uvek pritisnem plastični deo na vodokotliću pošto mislim da je čistiji od kanapčića :)
Imam 20 godina i juče sam, kao i kad sam bila mala, stajala pola stata ispred rafa u supermarketu gde su bila kinder jaja i merila ih dok nisam izabrala najteže. Jer to mi je uvek bila taktika, najteže jaje = najbolja igračkica.
Kad sam bio u stomaku 3 mjesec tata mi je poginuo. Čitav život odrastam bez njega. Nekad kad vidim moje prve komšije i vidim kakva je to radost i sreća kad uradi nekakvu sitnicu za njih odem u sobu i isplačem se. Nedostaje mi to da kažem nekad ''Tata''.
Najveći strah mi je da će me ošišati neko ko sjedi iza mene u busu ili tramvaju.
Uvek postoji ona jedna pesma, koja nosi toliko uspomena da kad je slušaš, ne možeš da se ne rasplačeš.
Jednom prilikom kada sam bio pijan, zagrlio sam komp i krenuo da pevam "Ostaviću sve ali nju ne mogu, ne. Neke ljubavi se u životu jednom dogode."
Pregledam sinoć stare slike i nađem neku od prije 3, 4 godine gdje smo drugar i ja sa nekom curom i ni jedan se ne može sjetiti ko je ona, a lice se dosta jasno vidi..
Toliki sam baksuz da kad god sednem na nekom slavlju posluženje je na poprilično velikoj razdaljini od mene.