Žensko sam. Kad sve saberem, jedno tri četvrtine vremena u godini, meni su noge bodljikave.
Devojci sam za 18. rođendan kupuo srce i ključ i na ključu je bio privezak na kojem je pisalo samo ti imas ključ od mog srca, čuvaj ga. Ona je došla i rekla: "Kako te nije sramota da mi drugarice kupuju daleko skuplji poklon od tebe." Ceo rođendan me nije pogledala niti progovorila sa mnom, jako sam bio posramljen i otišao sam kući, nije mi se ni javila. Stvarno sam bio u teškoj finansijskoj situaciji i nisam mogao ništa skuplje da joj kupim, mislio sam da nije takva i zna da ceni sve, ja nikome na takvim stvarima ne bih zamerio. Možda sam joj kupio najjeftiniji poklon ali sam je voleo više nego što će je iko ikada voleti.
Svaki put kad ćaća uđe u kuću i vidi mene na laptopu sa slušalicama kaže: "Onoga ce struja ubit".
'Ladno me upravo tip pitao za godinu proizvodnje (tj.koje sam godište) nikada nisam doživela ovakvo muvanje!
Dobro je što imam dlake na nogama. Dok komarac dođe do moje kože, on se tako upetlja u dlake i onda ga lagano ubijem. :)
Kad ne mogu da obavim nuždu pustim vodokotlić kao motivaciju...
Stalno se svađam sama sa sobom u glavi i vodim rasprave. Npr. ''glupa si, kako to uopće možeš pomisliti'' - ''aj sta ti meni govoriš šta ću ja misliti''. Ponekad se toliko udubim da počnem pričati sama sa sobom i ljudi me čudno gledaju.
Kao mala u vrtiću sam se upiškila, i vaspitačica me je poslala da iz svog ranca donesem rezervnu garderobu, i kada me je presvukla dovela me je u hodnik da joj pokažem koji je moj ranac, u koji treba da stavi mokre hulahopke, suknjicu i veš, i ja znajući da će majka kući da me grdi, pokažem na ranac od nekog dečaka. Ona je spakovala, i sutradan mi je dečakova mama donela čiste stvari.
Dok sam studirala, živjela sam sa 5 cimerki u maloj sobi u studentskom domu. "Obaveza" svake je bila da kad uđe u kafić "mazne": pepeljaru, osvježivač prostora, toalet papir, tečni sapun, podmetač - bilo šta što nam u tom trenu zafali u našem domu.