U mojoj porodici je običaj da kada neko ima rođendan, mi ustanemo taj dan pre njega i onda ga probudimo pesmom ujutru. I ja sam se ko klinka uvek budila ranije, jer nisam mogla da dočekam da vidim poklone i onda kad oni uđu u sobu, ja sam se pravila da spavam, i kao budim se zbunjena..:D
Kad god kupim neki novi komad odjeće i donesem kući obično mi se više ne sviđa...
Spremao sam nesto u kuhinji, moja devojka je pušila cigaretu u drugoj sobi. Ušao sam da joj kažem da je doručak spreman, plakala je... ,,Umro je (ime njenog druga)" Ispričala mi je sve o njegovoj patnji, bio je siromašan, bolovao je od opake bolesti, skroman, nikada se nije žalio na loš život, bio je dobar drug, jako pametan i talentovan dečko. Umro je, jer su kasno skupili pare za lecenje. Osetio neizdrzivu težinu na grudima, nisam plakao, ali ovo je gore, nisam mogao da dišem. Sada kad god mi je teško da uradim nešto (od jako teških do jako banalnih stvari), kažem sebi ,,Na šta se ti žalis piz*o? Kada si ti u životu zaista patio?"
Kad sam u svađi sa mužem i kad on okrene leđa ja ga psujem da ne čuje! Onda mi bude lakse.
Ceo život mi pričaju da me niko neće oženiti, jer sam lenja.
Imam policistične jajnike, neću moći da imam decu i ne znam kako to da kažem dečku sa kojim sam u vezi i planiramo da se uzmemo, strah me da će me ostaviti, a puno mi je stalo do njega i volim ga.
Saznala sam da mi najboljeg prijatelja vara cura, rekla sam mu odmah to bez obzira na posljedice. Evo sad već 2 mjeseca ne pričamo jer sam ja ''izmislila to''.
Uvek me je zanimalo pre koliko su godina moji baba i deda poslednji put spavali.