Moja devojka toliko priča da nisam ni poljupcem uspeo da je sprečim u tome.
Kada mi se poruka ne posalje iz prve, nikad je ne saljem drugi put, jer smatram da je to znak da ne trebam da je saljem.
Uvek raskinem sa devojkom uz rečenicu - "Nije do tebe,do mene je" .
Zaposlila sam se u restoranu pored mora .. I jedino dobro od svega toga što je ispalo jeste da mi se ostvarila želja da napišem na onoj tabli (ispred rest.) kredom, i naravno lijepim rukopisom, što je na meniju danas...
Moj tata spava svako popodne, i kad ga neko zove mi deca slažemo kako nije tu. Jednom ga je tražio neki čovek i javila se moja sestra rekla da tata nije tu i da može da ostavi broj da mu se tata javi čim dođe kući. Kada je čovek izdiktirao broj, ona mu je rekla "važi, javiće vam se tata čim se probudi"...
Momak mi je u dva ujutru pred vratima ostavio punu kesu grickalica i slatkiša jer sam mu prije toga rekla kako mi se nešto slatko jede, a u kući nema ničega ni nalik. A to je možda i najmanje što je uradio za mene.
Sinoć mi je u gradu bilo toliko hladno u haljinici, da sam stajala iza nekih kola koja su bila u koloni da mi duva iz auspuha u noge.
Kada sam u gradskom prevozu i sedim pored neke osobe koja se zakašlje, ja ne dišem, jer imam trip da kada zadržim vazduh virus neće ući u mene.
Imam mnogo problema i sve do večeras sam ih držao u sebi. Večeras sam seo sa roditeljima za sto, podelio ih sa njima i isplakao se k'o malo dete.
Skupljam od svake plate po 2000 dinara da bih kupila laptop, a juče moja sestra od strica (jako bogata) slomila nokat, i onako besna bacila svoj laptop. Pa mislim, živote!