Živim sa devojkom i sad moram da se kupam svaki dan i menjam gaće i čarape :(
Jednom mi je najbolji drug kroz šalu rekao da muško-ženska prijateljstva nisu prava ako se ne krunišu sexom. Naše smo krunisali i evo uskoro ćemo brak krunisati detetom. I dalje mi je najbolji prijatelj i sve što može biti...
Mrzim to što se previše vežem za ljude, što u svakoj vezi zamišljam da sa tom osobom ostajem do kraja života i što se maksimalno dajem i kad se to sve završi, ne znam kuda da skupljam sve svoje djeliće da bih se vratila u normalu.
Prošle nedelje sam bio na rođendanu kod šestogodišnjeg dečaka, sina mog najboljeg prijatelja. Mali već dva meseca priča kako hoće neku igračku, za koju njegovi roditelji jednostavno nemaju para. Pošto meni to nije problem, ja sam mu je kupio. Dete je bilo presrećno. Poljubio je roditelje pet puta, meni se zahvalio deset puta. Rekao je da mu je ovo najbolji dan u životu. Meni je krenula suza koju nisam mogao da sakrijem i svi su je videli. I svi su bili oduševljeni, pošto su mislili da plačem od sreće zbog deteta. Nisam imao srca da im kažem da sam plakao pošto me je klinac podsetio da ja kao dete nisam imao nikoga ko bi meni mogao da kupi bilo kakvu igračku.
Žensko sam, a ormar mi je tako neuredan, doslovno stvari ispadaju iz njega. Meni bude mrsko da složim pa samo zafrljačim kad ispadne.
Obožavam kada kažem dedi da ne smara i on odgovori 'Nikolina sine, ti mene smaraš'.
Ništa me lakše ne odbije od muškarca od nepismenosti. Kad vidim "Ja bi", "neznam" i slično, ovo malo kose na glavi mi se digne. Džoni Depa lično bih šutnula zbog toga!
Meni su uši toliko klempave, da kad stavim kosu iza njih i savijem se, ne pada.
Ljudi često misle da sam asocijalan i čudan, ali ne shvataju koliko su oni u stvari dosadni. Svaki put iste priče, prazne priče i olajavanja. Postoji svega sačica ljudi sa kojima mogu stvarno da pričam i da se zezam. Veoma žalim što sam izgubio jednu takvu drugaricu, ali sam sam kriv.
Kad god iznerviram mamu glavna rečenica joj je :''Je*o li ti pas mater''.