Kad sam bila mala, kad god je prolazio avion ja počnem da mašem i da se derem da mi donesu biciklo i slatkiše.
Kad sam bila mala moj stariji brat me nagovorio da skočim u đubre. Mama nikad nije mogla da ukloni smrad iz mojih sandalica.
Prodavala sam čestitke u Knezu i pitala sam jednog prelepog dečka za čestitku i dok sam se upoznavala sa njim išla sam u nazad i pala sam, prosula sam se po Knezu... Mislim da je to bio najveći blam u mom životu.
Uvek kada se vraćamo sa sela, svirnemo dedi i mašemo. Jednom kada smo krenuli kući, pogledala sam iz kola u dedu i videla da plače zato što idemo a on ostaje sam. Srce mi se cepalo.
Kada mi prodavačica kaže kalup je manji/veći, uvek mi treba vremena da skontam da li mi treba veći ili manji broj.
Tek sad shvatam koliki sam bila kreten od devojčice kad sam se po 24 h igrala sa barbikama, a svaki dan mi bar jedna barbika umre pa organizujem sahranu, svaka svadba se završi tako što mlada pobegne sa iste, jednom mi je čak ken bio oko 15 tak dana u komi.
Kada sam bio mali tata me je iznervirao i ja sam mu svu odjeću išarao zelenim flomasterom :D
Toliko sam puta rekla "Ko zna zašto je to dobro" da bih se utešila, da mi je prosto neverovatno što je to jedna velika istina. Posle određenog vremena se pokazalo da je zaista dobro sve što se desilo.
Ne znam za vas, ali ja ne mogu da se poljubim, smuvam, štagod, sa potpunim neznancem, pa makar bio najlepši na svetu.. Morala bih makar dva tri puta da izađem sa njim, da ga malo bolje upoznam pa tek onda ako proradi 'ono nešto'...
Najlepši osećaj topline osetim, kad s leđa zavučem svom dečku hladne ruke pod njegov duks i osetim njegovu toplu kožu.