Imam 21. godinu. majka mi je umrla od raka kad sam imao 10, tako da sam odrastao pored ćaleta. Pre 3 godine sam ga prvi put video uplakanog, kada sam mu nakon sto nam je opljačkan stan i ukraden sav novac i nakit koji je ostao od pokojne majke, da novac nije bitan ali da mi je krivo što više nemam nijednu uspomenu na majku (osim njene uramljene slike). Iako se foliram da sam jak/hladan i da sam preboleo njenu smrt, nikad mu nisam rekao koliko mi je teško, koliko ga volim i koliko sam mu zahvalan što me je izveo na pravi put . Ona koja me gleda odozgo mi je najveća motivacija u životu i znam da ona ne želi da se ikada predam, iako se ona predala...
Kada sam bila mala, kada napokon stignemo na more uvijek sam bila razočarana i ljuta, jer moramo barem 2,3 sata ostati u sobi da se "odmorimo" od puta..
U prethodnoj nedelji sam ostvario skoro 90 radnih sati, radim prekovremeno da bih platio faks i pomogao mojima. Mnogo radim i mislim da ću jednog dana samo da se srušim.
Bivši momak i ja smo se dogovorili da ćemo se naći za 5 godina pod zelenim nebom. Tada jednostavno zbog nezrelosti nismo mogli biti zajedno. U aprilu će biti 5 godina, zanima me da li će doći.
Često padam u depresiju, razmišljajući o tome da sam samo mali, nebitni mehurić u svemiru.
U mom dnevniku postoji jedna koverta, zapečaćena, na kojoj piše "Otvori 2035. godine." Koliko se sećam, unutra se nalazi neki horoskop koji sam kao tinejdžerka našla, ispisala i koji mi je kao "prorekao sudbinu" i kako će mi izgledati život do tada u vezi sa porodicom, karijerom, zdravljem. Jedva čekam da je otvorim tada i, nadam se, slatko ismejem.
Svaki put kad ispletem pletenicu ili riblju kost istripujem da sam Lara Kroft.
Pre nešto više od mesec dana sam DNK anazilom saznao da nisam otac mom četvorogodišnjem detetu. Nikome nisam rekao, čak ni moja žena ne zna da znam. Prva misao u onim pomešanim osećanjima mi je bila da sve kažem ženi i da je izudaram, ali onda hladnije glave sam shvatio da ni to nije rešenje. Ne znam ko je biološki otac, ali znam da to dete volim više nego svoj život. Ne znam šta da radim. Nikome ništa nisam rekao od sramote. Ne znam čak i da li da ženi priznam da znam. Ne znam ni detetu da li da kažem, a još manje kako da mu kažem. Noćima ne spavam, a nemam sa kime da popričam. Želim da vam se u ovakvoj situaciji nikada ne nađete, jer je jako teško videti izlaz.
Moja devojka trenira kik-boks i uvek kad hoću da je golicam ona me iznabada pošteno...
Imam drugara koji je frizer.. I šiša on mene tako i ja mu kažem : 'Ošišaj me da budem lep..' Kaže on: ' Brate, ja sam frizer, nisam plastični hirurg!'