Bilo mi je 10-11 godina. Moj otac je radio za nekog Amerikanca koji zna malo i srpski. Tog dana je ćale bio u toaletu, znam da je imao šuljeve, nisam znao šta je to. Zazvoni telefon, ja se javim, predstavi se neko na engleskom kao šef mog ćaleta i traži da ga dobije. Ja sam razumeo engleski, al nisam znao kako da mu odgovorim, pa sam mu na našem reko: "U toaletu je, ima šuljeve". Moj ćale istrčo iz kupatila, uzo mi slušalicu i reko: "Det iz maj son, hiz stjupid". Moj ćale, ipak nije doživeo najveći blam jer to nije bio njegov šef, nego moj stariji brat iz familije. Moj se ćale nije naljutio, a moj brat ovo doživljava kao najveći fazon koji je napravio.
Svi imaju poraze, ali mislim da sam ja jedini koji je od njih napravio karijeru.
Kao mali mislio sam da Englezi u školi uče srpski jezik, jer mi, Srbi, učimo engleski.
Zaposlila sam se u restoranu pored mora .. I jedino dobro od svega toga što je ispalo jeste da mi se ostvarila želja da napišem na onoj tabli (ispred rest.) kredom, i naravno lijepim rukopisom, što je na meniju danas...
Gornji deo kupaćeg kostima mi je za 2 broja veći od donjeg, i sad ne znam da li imam velike grudi ili premalu zadnjicu.
Pitala sam svog malog brata, od 7 godina, šta će biti kad poraste. Dok je on razmišljao, ja sam očekivala da će reći doktor, profesor i sl. Njegov odgovor je bio..TATA.
Kad sam bio mali tata me je vodio na neki rođendan i greškom odveo na pogrešan u istoj toj ulici, a ja sam morao da sedim do kraja rođendana sa nepoznatim ljudima, jer tad nisam znao da se vratim kući.
Živim za trenutak kada TV komentatorima neće suci biti krivi za poraz naše momčadi.
Dok je moja sestra još bila u vrtiću, spremačica ju je jednom prilikom čula kako govori :"Jao što me boli stomak, mislim da sam trudna".
Svaki put pre kontrolnog zadatka razmišljam da li da se potpišem, jer mislim da ću dobiti bolju ocenu ako profesor ne zna tačno ko sam.