Uvjek kada idem negde čini mi se da mi treba 3 sata, a kad se vraćam samo 5 minuta.
Ja treći razred, čas uveliko u toku, dignem ruku za reč i kažem učiteljici: "Rekao vam je moj stric da imate lepe oči.'' Da se uližem valjda :)
Toliko sam hiperaktivna, zavisnica od adrenalina i ne drži me mesto, hranim se dobim dešavanjima oko sebe i putovanjima na festivale i svirke, da nikako ne mogu da zamislim sebe kako posle ovog fakulteta postajem ozbiljna poslovna žena. O porodičnom životu da ne govorim... za posao bi se mogao naći kompromis.
Jedem one čokaladne krugle žitarice svako jutro, i danas vidim već 6, 7 minuta gleda mene tata. Pitam ga što me gleda, a on meni: 'Jedeš li ti to pseću hranu?' -.-
Ja sam fina devojka, a uvek mi se sviđaju najveći propaliteti.
Pre neki dan sam položio jedan od težih ispita sa desetkom i ujedno uhvatio uslov za budžet, mojoj sreći nije bilo kraja. Zovem ćaleta i kažem: "Ćaleee desetkaaaaa", a on mrtav ozbiljan: "Jel si znao sve?"
U mojoj kući koliko god kupovali čarapa i gaća, njih nikad nema.
Izgleda da bolujem od paralize sna. Za one koji ne znaju, to je stanje potpune svesti tokom sna, dok telo ostaje paralizovano. U početku, prilično sam se plašio tih "stvorenja" koje sam "video" u sobi, ali i onih koje nisam uspeo da opet "vidim". Kako vreme odmiče, sve ređe mi se ovo događa, na moju veliku radost. Mada možda i na radost tih "stvorenja". Možda, ali samo možda se i ona mene plaše. :)
Neko ko ovo nikada nije doživeo će reći da sam lud, verovatno bih to i ja rekao...
Vozim se ja sinoć sa roditeljima i ugledam ćaleta kako vozi jednom rukom, a drugom uhvatio mamu za ruku. Neprocjenjiv prizor.
Pitam se da li bilo ko pomisli na mene kada mu se štuca.