Kao mala sam silno želela da imam kućnog ljubimca i trčala sam po dvorištu pokušavajući da uhvatim vrapca kutijom za margarin!
Za dve nedelje idem na more posle 20 godina i osećam se kao dete pred ekskurziju! :)
Oduvek sam volela da idem na more sa porodicom. Stignemo tamo, raspakivanje završimo, svako na svoju stranu, pa opet sastanak pred izlazak i tako redom...Ali onaj jutarnji doručak kada svako priča u glas svoju priču od sinoć, ili lica članova koji baš i ne žele da pričaju o tome,neprocenjivo! I naravno taj divni osećaj sigurnosti i sreće, kada si okružen ljudima koje voliš, a sve to obavijeno mirisima mediterana, takođe neprocenjivo.
Upravo sedim u autu na kilometar od posla i čekam dva minuta do 7 da krenem i stignem tačno na vreme da ne bih radio ni minut duže.
Jednom kada sam se pešice vraćao iz grada kući oko četiri ujutru(sam) video sam ženu u spavaćici kako stoji pored semafora, kada sam prošao pored nje podigla je telefon i rekla : "Ptica ušla u kavez, ptica ušla u kavez". Uplašio sam se kao nikad u životu, trčao sam do kuće!
Kad vidim krevetac za bebe, poželim da spavam u njemu, iako imam 37 godina...
Često padam u depresiju, razmišljajući o tome da sam samo mali, nebitni mehurić u svemiru.
Mrzim kad hoću da bacim smeće i približim ruku kanti, ali ipak promašim.
Mom bratu je danas rođendan, a ja sam to saznao na fb.