Kad god putujem autobusom ili nekim drugim prevoznim sredstvom,imam trip da će jedino moj kofer negdje zalutati ,da će nestati...
Žao mi je što sam na vjenčanju promijenila svoje prezime. Kao da ovo nijesam ja.
Pre neko veče, dok sam bio pijan, bio sam sa jednom devojkom koja mi je u tom trenutku izgledala prekrasno. Kad sam se ujutru probudio i video kako ona izgleda, umalo me šlog nije strefio.
Kada izgubim nešto, tipa telefon, ključeve .. Prvo pogledam da li je u frižideru, jer odatle ne izlazim!
Kada devojci otvorim vrata od kola ona misli da sam džentlmen, a ja to radim samo da bih mogao da prdnem i ugrabim vreme da se proluftiram pre ulaska.
Kad se spremam za grad sredjujem se satima, a onda decku kazem navukla sam na sebe prvo sto mi je bilo.
Mrzim kad idem da piškim i počne da prska u dva mlaza... a onaj drugi uvjek po dasci.. izludjuje me.
Kada sam imala 5-6 godina mama i ja smo krenule busem do kuće (prije smo uvek išli autom). Unutra je bila gužva, te je mama jedva pronašla prazno mjesto da sjednem. Na prvoj stanici bus se zaustavio i ušlo je puno ljudi te jedan stari djed. Ugledao je kako sjedim pa je rekao ''Ova slatka djevojčica će meni ustupiti mjesto, je li tako?'', a ja sam drsko odgovorila ''Neću, stari, snađi se sam''. :)
Moj dečko se toliko vrcka dok spava da se plašim da će jednom tako, u po noći, da me katapultira iz kreveta.