Ne volim kada mi neki majstor daje podlakticu zato što su mu prljave ruke.
Jako sam romantičan i volim da budem drugačiji od ostalih momaka, ali zbog toga me često zezaju da sam papučar..
Osećam se jako loše... Izgubio sam granicu između prijateljstva i ljubavi sa najboljom drugaricom. Ona ima dečka, a ja ni sam nisam siguran. Previše je volim, ali ne znam na koji način.
Na prvu dečačku ljubav sam napravio fiksni račun 18 000din. Nisam smeo da dođem kući kad me keva nazvala i saopštila istu informaciju.
15 godina braka, 2 predivna klinca, oboje dobro situirani...kao u pesmi cetinskog...''auto i stan, gradjanski san''...pomisliš idealno, zar ne ?
Ispunjavao joj skoro svaku želju...ispunio joj i poslednju.... RAZVOD!
Kad sam bio mali gledao sam neki dokumentarni film o životinjama i bila je neka poplava i sve životinje su uginule samo je ostalo malo divlje prase i malo lane, toliko mi je bilo žao da sam plakao cijeli dan i na kraju sam otišao da spavam i opet sam nastavio kad sam ustao.
U autobusu sedim, kucam poruku i izvalim lik čita sve što napišem. Nastavim da pišem on opet bleji u telefon. Pošto mi je to dosadilo, napišem ŠTA GLEDAŠ KOJI K**** ?! Narednih 20 minuta je gledao u prozor, a ja sam promašio stanicu, jer sam gledo njega kako gleda u prozor.
Djevojka mi poslala u SMS poruci: "Napali me. ;)", a ja joj vratio: "Ko te napao ?" :-/ Kako je lijepo biti glup.
Šest godina sreće, godina tuge. Novi stan, skoro novi život. Video sam je samo u par navrata slučajno za godinu dana. Juče ležim i uživam. Neko zvoni na vrata, pogledam kad ono ljubav mog života stoji ispred sa gomilom papira. Dilema, da li uopšte otvoriti posle svega. Otvaram vrata, ona podiže pogled i u trenutku je prebledela. Shvatio sam odmah da popisuje stanovništvo i da se uopšte nije nadala da ću baš ja otvoriti vrata. Ćutanje minutu/dve, pita me može li da obavi svoj posao, naravno, pustam je na uđe u stan. Pitao sam je samo hoće li sama ili joj treba pomoć, naravno ništa me nije pitala osim jednog pitanja: "Da li živim u vanbračnoj zajednici"?! Odgovorio sam: "Nekad". Ustaje i odlazi, oči pune suza... Zatvaram vrata, naslanjam se na zid i tu provodim neko vreme, provirujući ponekad u nadi da ću je videti još jednom. Kakav šok, ni posle 12 sati ne dolazim sebi, ne izlazi mi iz glave. Katastrofa!
Moj otac je parkirao negde u gradu, kasnije otiš'o na pogrešan parking, video da nema auta, pozvao policiju, i prijavio krađu.