Kao mali, a i sad mislim da neko prisiljava fudbalsku reprezentaciju San Marina da igra.
Kada god uđem u ordinaciju svoga lekara, jedino što me pita je:"Koji dani ti trebaju "?
Kad sam bio mali, sestra bi svaki put kad bi kupila novu šminku prvo našminkala mene, da bi vidjela kako to sve stoji. Ali to mi se svidjalo, pošto svaki put dok bi me šminkala ja bih zaspao...
Mnogo volim profesore koji se postave prema nama kao ljudi,da nas posavetuju,popričaju normalno sa nama o nekim svakodnevnim temama, naravno nakon što završe sa gradivom. Ovi koji su strogi i gledaju samo časove me nerviraju, umišljeni ljudi...
Ponosna sam na svog tatu. Kao tinejdžer ostao je bez oca, sa sestrom i mamom. Njegova mama tj. moja baka je bila bez posla, snalazili su se od te neke dekine penzije kao zaostavštine. Ali on je uprkos tome završio fakultet i našao dobar posao. Jako je vredan, dobar i pošten. Trudi se da meni i sestri nadoknadi sve ono što on nije imao kada je bio u našim godinama, da nas školuje i izvede na pravi put. Volim ga najviše na svetu. Tata ti si moj heroj!
Imam 22 godine i pre par dana sam se prvi put u životu napila, došla sam kući, a moji su, nažalost bili budni... Ja sam se trudila da izgledam što bolje, ali sam na njihova pitanja da li sam pijana pokušavla da ih ubedim da nisam sa sve uplitanjem jezikom... I na kraju kad sam ih napokon "ubedila" sela sam na krevet i prevrnula se unazad... Oni su umrli od smeha. Evo već par dana se trudim da ih izbegnem po kući i jako me je sramota, dok oni koriste svaku priliku da zbiju šalu na taj račun...
Stojim u centru grada i gledam devojke koje prolaze, sve liče jedna na drugu, sve se oblače na isti fazon, sve su kopija kopije... Ni jedna više nema svoj ukus, stil oblačenja...
Znate, postoji jedan taksista kojem kazem "kući", i on zna gde da vozi, a isto tako postoji i šanker kojem kažem njegovo ime, i on zna šta da sipa.
Kad su njegov stan i njegova kola u pitanju, ljubomorna sam i na sopstvenu dlaku.