Ne vjeruje mi niko da sam se sa diplomom državnog fakulteta zaposlila bez štele...
Kad sam bio klinac ujeo sam zubarku za prst toliko jako da je krvarila. Žao mi je što danas, kao matori konj, nemam pokriće u vidu dečijeg straha pa da ponovim to.
Kada obrišem razgovore sa fejsa ili poruke i propuštene pozive sa telefona, osećam se daleko čistije i bezgrešno .
Pre par meseci sam na jednom papiriću napisala 'Budi jaka ti, najlakše je plakati', i zalepila ga u sobi na ormanu, da bi samu sebe opomenula da koliko god je teško, idem napred. Večeras sam ušla u sobu i pored tog papirića videla isti sa porukom 'Budi jaka ti, i nemoj nikad plakati!'. Tatin rukopis. Dugo ti ovo nisam rekla - VOLIM TE NAJVIŠE NA SVETU!
Mrzim kad zazvoni za kraj časa, a profesor kaže ''Stanite da zapišemo još nešto.''
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Imam naviku da kad šetam sa nekim, moram da stojim sa leve strane.
Uvek kad treba da navijem alarm na novom telefonu, nekako nemam poverenja da će da mi zvoni ujutro, pa za svaki slučaj upalum stari fon i navijem i na njemu alarm.
Ponekad pustam neki dobar cover i puštam muziku do daske da bi komsije mislile da ja pevam.