Osećam se manje bitno u društvu. Kada nešto kažem ili pitam, oni kao da me ne čuju ili me namerno iskuliraju.
Definitivno ne mogu da prestanem da kuckam po lubenici kad je kupujem, iako veze nemam da ocenim da l' je zrela ili ne.
Kada sam došla sa mora prvo sam otišla u solarijum pa kući.
Posle dobro pročitane knjige pitam se šta ću sa svojim životom dalje..
Imam osecaj da u pesmama vise uzivam dok ih slusam na radiju. Ako ih nabavim na telefonu nisu mi zanimljive toliko, ili to nije isti osecaj, ili dosade, pa ih obrisem. A onda kad ih čujem opet na radiju, posle nekog vremena, pitam se zašto sam ih kog đavola obrisala.
Napravila sam listu pesama pod nazivom 'bedak'.. Mogu reći da je baš često puštam.
Posle ručka pričam sa roditeljima, mama drži predavanje kako nema više pušenja u sobi na šta ćale dodaje, citiram:'' Pa gde danas zabrani pušenje, večeras mu dolazi devojka''.
Pre par dana sam pio sa drugarom, bila je neka tužna pesma,i video sam da su mu krenule suze (raskinuo je sa devojkom koju i dalje voli). Ustao je od stola i otisao iz kafića. Otišao sam posle par minuta kod njega, i video ga kako plače. Ja tu onako malo zagrejan počeo da ga tešim, i počnem i ja da plačem (obično mi suze ne krecu tako lako). On me je zagrlio i rekao mi da sam mu najbolji drugar. Posle sam još više plakao.
Neću razumeti kako neko kaže da je umoran, a onda melje 100 na sat. Ja kad sam umorna, nisam raspoložena uopšte da pričam.