Svaki put kad mi neko stane na pešačkom naglas kažem hvala...
Imam 16 godina i još se nisam poljubila baš me je blam, najradije bih nekome platila da me poljubi.
Tata me je izbacivao često napolje, bez obzira na vremenske uslove, jer smo se stalno svađali oko SEGE ko će pre da igra.
Ne idem na more jer moj dečko ne može da priušti letovanje, pa se solidarišem sa njim.
Zgadi mi se kad neko u toku prelistavanja (novine/knjige) lizne prst dođe mi da mu sve to nabijem u usta.
Kad sam bila mala uvek sam skakala sa tepiha na tepih misleći da tamo gde nema tepiha, su ajkule.
On je jedini uspeo da probije zid koji sam postavila oko sebe, uspeo je da me otopi iako sam ja uvek u njegovom prisustvu bila ledena i nedodirljiva, a zapravo sam obožavala kad je tu. Ali plašim se da je kasno, više ga ne viđam, iako se sad ja trudim oko njega. Bojim se da je kasno i da sam propustila priliku da budem srećna... Sad bih čak i svaku fudbalsku utakmicu pogledala samo da sam pored njega, a kad je on hteo da se slika i pleše sa mnom ja nisam htela...
Kad sam bio mali zbog filma 101 dalmatinac mislio sam da dalmatinci imaju tačno 101 pegu.
Upravo sam uključila kamericu na kompu i držim je u ustima. Pregledam zube. Izgleda mnogo moćno! :)
Najgore mi je ono kada želim leći, ugasim svijetlo, zažmirim, a ono k'o iz topa mama uleti u sobu, upali svijetlo i kaže: "Uh, treba mi nešto".