Uvek posle šišanja plačem i žalim što sam se ošišala, jer volim svoju kosu, a retko kad me ošišaju kako želim.
E ovako..Mislio sam da sam normalan,manje-više. Ali čitajući ovo,shvatio sam da sam šifra od čovjeka.
Kad sam bio u stomaku 3 mjesec tata mi je poginuo. Čitav život odrastam bez njega. Nekad kad vidim moje prve komšije i vidim kakva je to radost i sreća kad uradi nekakvu sitnicu za njih odem u sobu i isplačem se. Nedostaje mi to da kažem nekad ''Tata''.
Nikad mi se ne piški vise nego kada otključavam kuću ili se nalazim u liftu.
Videla sam njegovog sina. Srce me zabolelo kad mi se to dete osmehnulo.
Da mi nije sina starog godinu dana ostavio bih svoju ženu iste sekunde bez razmišljanja. Dok nam se nije rodio sin bila je najbolja žena na svetu. Otkako smo dobili dete postala je nervozna non stop, nema ni malo strpljenja za njega i njegove potrebe, stalno se nešto dere. Za moje potrebe i da ne govorim, stalno joj nešto smeta, a kad pokušam razgovarati sa njom ona samo kaže da je sve ok i da je to samo faza kroz koju prolazi. Trudim se iz petnih žila da joj u svemu budem podrška da joj maksimalno olakšam sve oko deteta jer je to i moje dete, pomažem u kućnim poslovima, svi govore kako sam brižan otac i dobar muž ali to kao da njoj ništa ne znači. Ne znam koliko ću još izdržati ali zaista ne bih želio da moj sin odrasta uz razvedene roditelje i samo zbog njega sam tu pored nje i trudim se i dalje uz nadu da će se vratiti u osobu kakva je bila pre nego što je postala majka...
Neretko se javim na jutarnji alarm, i po 5 minuta ponavljam halo, halo, haloooo. Dok ne ugledam zvončiće na ekranu.
Sudim o muškarcima (veličini polnom im organa) po veličini njihovog palca na šaci. Svaki put sam u pravu.
Kad ja vozim, keva uvek govori "polako", a ćale klimne glavom i meni rukom daje znak da vozim brže.