Mrzim kada dodju neki gosti,pa još povedu svoju decu.Onda moram da ih odvedem u svoju sobu, da im postavljam glupa pitanja tipa:"Koliko imaš godina?",a onda kad mi se "istroše" sva pitanja onda ih vrtim u krug,dok mi oni preturaju po stvarima...Upravo mi je jedno dete u sobi -_-'
Čekam ga da dođe...stavila sam pola parfema na sebe, mislim da neće moći da diše kada uđe u sobu. :D
Koliko god se trudio da prepričam neki jako zanimljiv i smešan dogadjaj, uvek ispadne toliko glupo da se niko ne nasmeje.
Ladno mi se jutros iselila devojka iz stana...a uselila se prošle nedelje nakon što smo se oboje razveli... a bio sam uverenja da je ova zaUvek.
Kada god prođe neki motor velikom brzinom pored moje zgrade, prođe me lagana jeza i govorim: Uspori! Svaki put tako. A živim u prometnoj ulici.
Kad ostane torta posle rođendana ili slave, danima nakon toga ne sečem parčiće i ne jedem iz tanjira, nego jedem direktno sa vazne.
Psihiijatar sam, i kad su me juče ukućani pitali:Kako bilo na poslu, odgovorih: Ludilo.
Ćale i mama su se upoznali u Bg 89', u bolnici na psihijatriji.Mama je bolovala od šizofrenije, zbog trauma iz dijetinstva, a stari je bio na liječenju jer je odjednom počeo da se boji svega i svačega, i to u neracionalnim količinama.Ljubav na prvi pogled, čim su se upoznali stari je znao da je ona ta.Kad je došao kod maminih da traži njenu ruku, upozorili su ga da je ona bolesna i da nije za udaju.Stari je ipak ostao pri svome i oženio je.Nakon jednog pobačaja i jednog umrlog dijeteta, dobili su mene.Stara je nakon 2 ili 3 neuspjela pokušaja ipak uspijela da izvrši samoubistvo 2000.Mene je uzela mamina porodica da me odgaja jer stari nije bio sposoban zbog bolesti.Danas smo u ok odnosima, iako je uvijek tmuran, tih i povučen, udovac koji više ne gleda žene kaže kad bi mogao da bira opet, uradio sve isto.Poenta:ljubav prevazilazi sve, i bez obzira na sve ne odustajte od onog koga volite.
Ja sam živi dokaz upornosti, strpljenja, razumijevanja i ljubavi.Hvala mama.Hvala ćale!!
Živim u zgradi na 4. spratu. Najveća životna želja mi je da odem dva sprata iznad, zamolim dobre ljude da me puste unutra, pa da skačem kao Tasmanijski đavo satima po glavi ovima iznad mene, što su svoja dva divlja sina naučili da igraju tenis, fudbal, košarku, bejzbol, ragbi, umetničko klizanje, mačevanje, boks i sinhrono plivanje u stanu, u ranim jutarnjim časovima, a ne kao sav normalan svet da to rade na igralištu ispred zgrade. Uvek sam mislila da nemam životnu želju, ali sada sam sasvim sigurna u nju.
Mrzim kad u prodavnici na kasi čekam da mi vrate 20 feninga, ali ih jako želim, i onda dok prodavačica ne izvadi kusur ja se pravim da tražim nešto po torbi, da ne ispadnem očajna za 20 feninga, zgrabim ih i nestanem.