Uvek kada nekom posaljem poruku za rodjendan strahujem da ću dobiti odgovor: "Hvala, ali meni nije danas rodjendan."
Po načinu na koji se moja mama javi na kućni telefon ili kako izgovori prvu riječ nakon onog ''halo'' uvijek znam ko nas zove. :D
Počela sam iz prijatelja na fejsbuku da brišem čak i ljude koje poznajem, a čije objave mi izazivaju alergiju. Život je lep!
Mrzim kad neku osobu iz sve snage zagrlim i osjetim da ona mene nije. Odvratan osjećaj...
Kad vidim nekoga poznatog ispred sebe kako ide u istom smeru kao ja obavezno uhvatim tempo hodanja tako da se ne sretnemo.
Nokti na nogama su mi bili toliki da sam pocepao i čarape i patike za fudbal.
Imam dvogodišnjeg brata i svako veče kad dodje vreme za spavanje tata broji eci-peci-pec ko će da ga uspava od nas.
Kada sam bio mali, kada god bih jeo neki slatkiš nisam hteo da pijem vodu, ma koliko bio žedan da ne bih isprao sladak ukus iz usta.
Nikada nisam ništa ukrao, nikada nisam nekoga prevario, kada bih našao nečiji novčanik na ulici vratio bih ga vlasniku, pošten sam čovek i ne treba mi ništa tuđe. Ali kada igram društvene igre mnogo volim da kradem, ne znam zašto, to je jače od mene.
Moji su mene i moja dva brata blizanca vaspitali tako da se međusobno zovemo sa 'bato/seko'. I evo, kako vreme prolazi, ostadosmo mi bate i seka. I mnogo mi je drago da čak i tokom svađe nema oslovljavanja imenom.