Kad sam bio mali pokušao sam da izvadim kornjaču iz oklopa, i ubio sam je na kraju, i sad me sramota, ali nisam mogao da gledam kako je na crtaćima svi ponižavaju jer je spora, tad sam mislio da da ću joj pomoći i učiniti je bržom.
Nikada neću prežaliti što nisam imao torbu u obliku kocke.Svi su je imali i bila je jako popularna.Imam 21 god,ali da mi je kupe i sada bih je nosio.
Još uvek se nadam i maštam da će mi bivši dečko, kada se vrati iz Rusije, kupiti bubuške i pokloniti i kada krenem da ih otvaram u poslednjoj da bude prsten i da mi kaže da želi da provede ostatak svog života sa mnom :)) Ja, još uvek, verujem u čuda :D
Jednom sam u gradu srela mog dedu kako razgovara sa nekom meni nepoznatom babom, sa kojom sam se tada upoznala (baba Beba), kada sam došla kući i rekla to svojoj babi ona mi je bez pardona rekla "A, Beba, sine nju nije je*o onaj ko nije hteo".
Kao mali našao sam u fioci ćaletove pare za račune, uzeo sam ih, otišao u prodavnicu i za sve pare kupio kinder jaja. Došao sam kući pojeo sva jaja i napravio brdašce od folija. Kada je došao ćale ubio je boga u meni, posle nekog vremena ulazi tetka i donosi mi kinder jaje, a ja još plačem pored onog smeća što sam napravio.
Obavezno kad idem kući od babe, ona mi kaže da joj se javim kad stignem i ja nekad zaboravim da joj se javim i naravno, eto nje zove da vidi da mi se nije desilo nešto. Ne omaši ni jednom.
Kada želim da prdnem svaki put podignem dupe na mjestu na kojem sjedim.
Jedem za stolom samo kad se cela porodica okupi, što je retko, zato jedem ispred TV-a ili kompjutera, jednostavno nisam navikao da jedem u tišini.
Nikad nisam uživo video da se neko okliznuo na koru od banane.
Glumica sam u pozorištu i najbolje se osećam kada posle odigrane predstave stanem pred publiku i slušam aplauz, a on ne prestaje... Publika ustaje, i dalje aplaudira, svi imaju na licu onaj zadivljen pogled i svi me gledaju sa poštovanjem. Tada se setim zašto volim pozorište, i to mi je podstrek da radim ono što volim!