Definitivno najgori osećaj je kada se trudiš oko neke osobe 4-5 meseci, svaki dan je zivkaš, trudiš se da budeš zanimljiv, samo da bi izašao sa njom i upoznao je. A onda dođe neko lepši i bolji i smuva tu istu osobu za nedelju-dve.
Često razmišljam o vanzemaljicma. Da su tu negdje, da se nesmetano krećemo, da ih ne vidimo jer mozak ne može stvoriti sliku , jer su nam njihovi oblici nepoznati. Šta ako vremenom dođe do sudara svjetova?
koliko smo im blizu da sve česće
...da li će nam njihovi obrisi postaju nam prihvatljivi
i mozak će stvarati sliku?!! Zvuči neprihvatljivo, ali moguće, isto kao što nam je bilo neprihvatljivo prije 10 godina da će npr postojati telefon na dodir. Iskeno , plašim se :/
Imam poprilicno velike grudi. Osećam se neprijatno kad su mi 'na izvol'te'...i zbog toga retko kad nosim dekoltirane majice.
O bježanju od kuće mnogo više razmišljam sada nego dok sam bio dijete.
Pre 2 meseca sam položio vozački ispit. Vozam se celo leto. Pitam starog danas hoće li mi dati auto da izađem zadnji put pre početka nastave. A on mi daje mesečnu autobusku kartu i crče od smeha.
Uvek mogu da provalim ko se kome sviđa i ko koga muva, osim kad sam ja u pitanju.
Ovo mi već neko vreme leži na duši, ali nikome nisam ispričala.
Oktobar, vratila sam se kući i zatekla majku kako plače. Objasnila mi je da je mom deki, njenom ocu, pronađen tumor i da mu je ostalo najviše tri meseca života, ali to on ne sme da zna .Nisam ništa rekla, samo sam potrčala kod njega kući. Kroz terasu sam videla upaljeno svetlo. Pokucala sam na vrata, bila su zaključana, zatim sam zvonila i lupala i ništa. Plakala sam i mislila o svemu. Istrčala sam iz zgrade i krenula da ga tražim. Trčala sam ka prodavnici u koju je uvek išao. Prolazeći pored parka, slučajno sam bacila pogled u nadi da se odmara. Na klupici ispod svetiljke sedeo je čovek sa štapom i gledao ispred sebe. Lišće je padalo oko njega, a on je sedeo zamišljen na klupici, sam. Ne mogu da vam opišem koliko je sve bilo tužno. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla, plačući, a on se smejao i pričao da ne plačem jer ne umire ili slično. To je bila i biće najtužnija slika za mene u životu. Početkom decembra je umro.
Zvoni neko i ja otvaram vrata i vidim dvije ženske osobe, tamnog tena u dugim suknjama... Dolazi mama i pita me ko je, a ja odgovaram "Ma cigani traže nešto sigurno" (što su one naravno čule). Nakon nekoliko minuta saznajem da su mi to tetka i rodica (koje inače skroz slabo viđam). Blam.
Kada ružim sestre što su nešto pogrešno uradile mama mi kaže da su one još male i kad one to čuju kažu mi: "Što nas ružiš, mi smo još male, ne znamo", a znaju da ne znaju . Obožavam ih