Danas sam prolazila pored štanda sa povrćem i neki čovjek koji je tu stajao je prokomentarisao: " Vidi ovu kako je dobra!". Ja ga samo pogledam čudno i nastavim da prolazim. Tek kasnije sam shvatila da nije govorio o meni, nego o lubenici.
Znate li onaj osjećaj kada vaši rođaci ili prijatelji odu u inostranstvo, nakon čega vas zaborave kao da ste im ništa? Ja imam amidžu, koji se vjenčao ženom koja ga je promjenila iz temelja. Čak ga je pričom i postupcima odvukla od svoje porodice. Žive veoma dobro u Njemačkoj već 15 godina, imaju dva sina, naravno svaki od njih ima svoje auto. Nikada nas nisu posjetili otkako su se preselili, do prije četiri godine, kada je umrla moja nana, to jeste njegova i majka moga oca. Međutim, samo je on došao. Kada sam ga vidjela, krenula sam da ga zagrlim na što je on stao i upitao me ko sam. Pa zar ne poznaješ dijete rođenog brata? Zar su ti pare i tuđina toliko isprali mozak? Stojala sam onako, u nekom šoku. Sav narod koji je došao, cijeli dan je proveo tu, ulazio i u kuću, jeo, pio. On je tu u dvorištu sjedio nekih 10 minuta i ošao. Nikada do tada nisam vidjela oca da toliko plače. Vijest o majčinoj smrti je i nekako dobro podnio, ali ga je to shrvalo. Srce mi se slomilo kada sam ušla u sobu i vidjela ga kako grli jastuk i plače kao dijete. I dan danas, kada dođe u Bosnu, niti se javlja, niti dolazi. Skoro smo se sreli s njegovom porodicom u prodavnici, samo su prošli kraj nas. Zar se tako ponaša prema rođenom bratu? Ja sam potrčala prema njima, na što mi je strina samo rekla "Ja nisam ovdje da dijelim pare." Neka vam nebo vrati na najgori način svu tugu i bol koju osjećamo. I, jedno vrijeme kada smo totalno slabo živjeli, sjećam se kako smo na sred grada dok kiša tuče, stojali moj otac, brat i ja, i čekali taxi, dok je on samo kraj nas prošao autom. Jeste nas vidio ali kao da ga je bilo briga. I to nije jedini takav slučaj. Ne vjerujem koliko hladni i sebični ljudi mogu biti. Mrzim te iz dna duše amidža, kako te ne grize savjest? Više i nemam želju da te vidim ikada. Ne trebaš mi, ni mome ocu niti bratu. Je*ala te i Njemačka, i ta zmija od žene koju si oženio, i BMW i sve te silne pare.
Kada sam previše bukvalno shvatio da "itd" (i tako dalje) zamenjuje sve što se može nabrojati to me koštalo dosta loših ocena. Na pitanje da nabrojim mesece u godini ja bih nabrajao "Januar itd" misleći da sam sa tim "itd" automatski rekao sve ostalo. Naravno bio sam tek prvi razred, ali kad se setim slatko se nasmejem.
Danas mi je tata rekao da sam usvojena.
Rekla sam mu da ne lupa, znate šta mi je rekao?
"Jbg, nikako ne možemo da je se rešimo, moramo da je trpimo dok se ne uda."
Tata mi je car, definitivno.
Kad shvatim da nemam sreće, setim se sirotog Pere kojota i odma mi bude bolje.
Dok smo bili zajedno, poklonio mi je viski koji je bio namenjen da ga popijemo kad ja diplomiram. On živi u inostranstvu, nisam ga videla tri i po godine, došao je u Srbiju, a juče sam saznala da se ženi do godine. Videti ga sigurno neću, iako smo u istom gradu. Zato sam sinoć načela dugo čuvanog Jack-a, nazdravila za njegovu sreću, pustila po neku suzu i na nogama dočekala zoru. Posle 5 godina njegovog prisustva u mom životu, kao senke koja me non stop prati i vreba, i sa 10000 km razdaljine i vremenske razlike, svega dobrog i lošeg, ja i dalje znam da je on čovek mog života ali zatvaram to poglavlje. A od sudbine niko još nije pobegao, i u to ime živeli.
Tako mi je neprijatno kad ispričam vic i niko se ne nasmije!
Uvijek sam se pitala ko pojede svu onu hranu koju kuhari spreme u onim kulinarskim emisijama na TV-u.
Shvatio sam da nikad nisam imao normalnu porodicu. Iako su roditelji super zarađivali, iako smo imali ,,sve u životu,, osećam se zanemareno. Čitav život su me ismevali, majka me je potcenjivala, histerisala... Otac dođe isfrustiran sa posla i sve što ne sme da kaže kolegama, kaže meni: ,,Ja sam u tvoje vreme bio je***, vozač, najbolji đak... bla,bla..." Uvek su bili bolji drugi. Poverio sam im se dva puta u životu i za dan, dva je to znala čitava familija i svi su mi se smejali. Više vole decu svojih sestara i svoje braće nego mene. Nikad nisam imao normalnu porodicu! A ja: odličan đak, miran, povučen... Sklanjao sam im se sa puta kad hodaju po stanu... Sad: živim sam, super se osećam, želim da se osamostalim u potpunosti i pravim planove da odem odavde...
Kad sam bio klinac, bio sam sa roditeljima na rođendanu kod prijatelja i tamo je bila Dragana Mirković koja im je rođaka. Sva deca su donosila prazne papire i tražila autogram, a ja sam dao papir i rekao da pošto je pevačica sigurno zna Boru Čorbu i da mi donese njegov autogram pošto njenu muziku stvarno ne slušam. Ona se iskidala od smeha, a moje je bio blam.