Kao mala, bila sam veoma nemirno i nestašno dijete. I jadna mama, uvijek me morala čuvati. Žena nije ni jela kako treba, koliko me pazila, ni raditi nije mogla. I jednom ti moja Danka ode da kači veš, i zamoli tatu da me samo desetak minuta pripazi. I ovaj je sjedio, ne sjećam se šta je tačno radio, a moja malenkost je otišla do veš mašine, i tu se uvukla. A de, meni bila fora vrtiti se unutra. Ulazi mama u kuću i gotovo, kad ne dobi infarkt, nema mene nigdje. I trče oboje po kući, tatu peče savjest, traže oni mene, ma jauk bolan, haos.... a ja ladno kuliram u veš mašini i okrećem se.
Najlepši prvi sastanak mi je bio van grada, na magistralnom putu u kolima on i ja, muzika... Daleko od svih.
Danas kad sam krenula na posao, zaustavio me je moj sin koji ima 2 godine i 9 meseci i rekao "mama ja mislim da si ti mnogo lepa".
Zbog posla sam non stop u autu i vrzmam se po gradu i toliko je lepih devojaka na stanicama i hiljadu puta mi je došlo da neku pitam da je povezem, pogotovu kad je loše vreme, ali mi je glupo jer sam u tripu da će pobeći misleći da sam seljačina ili manijak...
Naježim se kad moj dečko počne da hvali jela svoje majke.
Svako jutro kada dođem na posao, skuvam kafu, zapalim pljugu i čitam ispovesti i tako mi lepo počne dan pored vas :)
Kad ja vozim, keva uvek govori "polako", a ćale klimne glavom i meni rukom daje znak da vozim brže.