Volio bih da imam vikendicu (kolibu) negdje u planinama, daleko od ljudi, bez struje...kamin, fotelja, mekan tepih i police pune knjiga, mnogo knjiga...samo bih čitao...
Pre četiri noći, otvorila sam prozor od svoje sobe i počela da plačem. Jedini koji me je čuo bio je moj pas koji je počeo da zavija. Žalim što nisam izašla napolje da ga zagrlim.
Toliko sam golicljiva da mislim kako nikada neću moći voditi ljubav s nekim.
Nikad nismo imali dovoljno para, tako da ni moj brat ni ja, kad smo bili mali. nikad nismo dobili ništa novo, nego uvijek nešto iskorišteno, ali bili smo zadovoljni, jer su se roditelji maksimalno trudili da nam i to pruže.
Večeras mi je u stan ušao slijepi miš, i dok je on onako u transu obilazio krugove po dnevnom boravku, ja sam mu pokazivao na otvorena balkonska vrata i govorio: "Betmene, samo polako, tamo je izlaz." Nakon pola sata je izašao kroz prozor na drugom kraju stana. Ignoriše me čak i slijepi miš!
ne volim da idem po kafića, po gradu... volim samo da treniram i da šetam prirodom ali nikako da nađem djevojku sličnih interesovanja.
Mrzim kad idem ulicom pa mi svirnu kola, a pogotovo kamion koji me redovno istraumira...
Danas ja uzimam kokice i kažem 'Daćete mi jedne od 50'.. Čovek mi daje kokice, a ja kažem 'Koliko su?'
Moja devojka nema pojma da će upravo za 8 sati i 43 minute postati moja verenica.