Kad god putujem autobusom ili nekim drugim prevoznim sredstvom,imam trip da će jedino moj kofer negdje zalutati ,da će nestati...
Na moru sam s roditeljima u našoj obiteljskoj kući i dok se svi kupaju, ja u tatinom uredu spremam ispite, jer sam batalila cijelu godinu. Osjećam se kao zatočenica, dođe mi da knjigu napišem o mukama. Bolje da sam kući u smogu, nego na moru nad knjigom.
Volim kad posle dužeg vremena opet čujem neku pesmu, a i dalje se sećam reči.
Kad se dopisujem sa njom, sedim na wc šolji i tako se prose*avam u svakom smislu te reči.
Kada vidim ove likove u školi što se ljube i što imaju devojke skenjam se pošto sam ja ružan i sam.
Jedno vreme sam tripovao da sam se zarazio HIV-om i na sreću nisam (nisam ni bio u opasnosti, ali naš um je čudo...) Međutim, za to vreme dok sam tripovao (oko mesec dana) spoznao sam koliko je život lep, koliko volim svoje roditelje, ko je devojka koju volim, koliko volim Sunce... Stvarno korisno iskustvo i jako sam srećan što mi je život pružio toliko iskustva, praktično džabe.
Bojim se da će jednog dana biti izmišljena mašina za čitanje misli i da će na njoj pisati ERROR kad je ja stavim.
Nema ništa gore nego kad si bolestan, a sam. Nema niko ni čaj da ti skuva.