Uvek kad se nađem u prirodi moram da uzmem jedan štap i hodam s njim. Tada sam nekako mudriji i bolje znam put..
Prnuo sam u avionu na 10 000m visine, i kad je do mene lik počeo gledati u mene pravio sam se kao nešto sa vana da smrdi.
Osjetljiva sam i i čim me neko pipne ostaju mi modrice. Juče mi je majka rekla da sa tim modricama po rukama počinjem ličiti na žrtvu porodičnog nasilja.
Nisam izabrao studiranje u drugom gradu jer nisam mogao da ostavim psa. Kad sam kući, po ceo dan smo zajedno. Ako nekoga mogu nazvati prijateljem, onda je to on.
Žensko sam, imam kratku frizuru i mrzim kad mi je neko komentariše.
Moja sestra je počela da vara divnog dečka sa kojim je 4- 5 godina u ozbiljnoj vezi, trebalo bi da se venčaju. A ja treba da je pokrivam... Nije ni svesna koliko osuđujem to što radi, ali sestra mi je, moram... Osećam se kao da ja varam.
Morao sam raskinuti sa ženom koju sam volio više od života jer su naše porodice bile protiv toga, različita samo vera, prošlo je evo 10 godina, oženjen sam sa ženom koju ne volim, ne prodje dan da ne pomislim na bivšu, i žalim što smo raskinuli da je moguće vreme da se vrati uradio bih suprotno, ali nije, ne znam ni gde je sada. Ako se nekad nađete u slicnoj situaciji budite verni sebi i svojim osecajima. Život bez ljubavi je težak život!
Kada dobijem prvu upalu mišića posle treninga, gledam se dugo u ogledalo iz svih uglova misleći da sam Rambo. Ponosna sam dok traje upala, osjećam se jako. A ono ja ista, ravna kao daska i ispred i nazad.
Kad vidim da neko gleda u nekom pravcu uvek i ja bacim pogled ne bi li bilo šta zanimljivo.
Prvo što sam pomislila posle raskida: Sad mi više neće nestati minuti i poruke na pola meseca!