Piškim u moru, a da to ne bi neko provalio, ja za to vreme pravim neke talase.
Volio bih da mogu da vidim samog sebe ispred sebe kao što gledam svaku drugu osobu uživo a ne na ogledalu.
Molim Boga da mi se sestra bogato uda i da ode što dalje od mene, da joj mogu ići u posjete u inostranstvo...
Danas sam napravila spisak zvanica za svoju svadbu. Mladoženje ni na vidiku, ali neka, da se nađe kad zatreba.
Radim u kladionici i za kucanje koristim kažiprst i prstenjak dok srednji stoji bukvalno u vazduhu, malo me blam al šta ću drugačije ne znam.
Kada god mućkam jogurt u čašici, tripujem da će onaj poklopac otpasti i da ću se ceo ispolivati...
Živim na spratu kuće, i kad god se penjem/silazim niz stepenice uvek ih iznova brojim. Ima ih 17, uvek ih ima 17...
Nerviraju me ljudi koji moraju da popiju lek čim ih nešto zaboli.
Komšija Pera je bio čovek koga niko nije voleo u komšiluku. Svađao se sa svima, nije nikada imao mira. Prijavljivao je komšije raznim inspekcijama za razne sitnice i gluposti. Bio je penzioner koji je radio ceo život u Švedskoj, imao je para i nije brinuo ni o čemu, samo je gledao koga će koji dan da zakači. Bio je pravi galamdžija. Danas, 2 meseca nakon njegove smrti, komšiluk je toliko tih i miran, da je to nepodnošljivo. Nema ko da se svađa i pravi galamu, da dobacuje sakriven iza vinove loze, da mi buši lopte. Tišina u kraju je neverovatno ružna.