Šetam gradom (Pančevo) sa drugarima kad mi stigne sms od mame bez ijednog znaka interpukcije: "Dođi kući napolju smrdi mama".
Imam 18 god,a sestra 23, još uvijek se trkamo koja će prije doći do ulaznih vrata i koja će prije kročiti nogom u kuću... navika valjda :)
Svake godine kada idem na letovanje, svima kupim po neku sitnicu, a ja nikad ne dobijem ništa.
Sunčala sam se u solarijumu u čipkanim gaćicama i sad imam milje na guzi :)
Zbog onog "ajde jos ovo, da se ne baci", ne mogu da obučem pola stvari.
Никад ми се није свиђао дечко за ког сам могла да кажем да је леп.
Imam stidljivu drugaricu a ja sam još i mutav, ništa od nas.
Najviše mrzim kad neko krene da mi priča nešto što mi je već pričao, i ja mu kažem: ''Znam, pričao/la si mi'', i on nastavi da priča, a ja moram OPET, po ko zna koji put, da slušam to.
Tačno nekad poželim da živim u Beogradu, samo da iskusim te bus-plus traume.
Mrzim kada idem u goste, pa ne mogu da nađem čarape koje su u normalnom stanju, koje nisu pocepane, zašivene ili tako nešto.