Kada sam bila mala, stariji brat me je 2 dana pred Uskrs, odveo do jednog ormara, otvorio ga i rekao (pritom prstom pokazujući na neke upakovane stvari): ''Ovo ti je mama kupila za Uskrs, uskršnji zec ne postoji.''
Želim, tražim i zahtjevam da se ponovo uvede obavezan vojni rok. Pa majku mu, kad vidim da su neki današnji momci toliko isfeminizirani, sramota me je.
Moj ćale je kada su pre neki dan zvali na fixni, onaj fazon '' čestitamo, dobili ste večeru'' , rekao gospođi '', a da vi odete umesto mene, evo poklanjam vam, malo sam se ugojio u poslednje vreme''. Kad nisam crkla od smeha...
Imam 26 godina, a ni dalje ne razumem šta znači "Zini da ti kažem", a blam me da nekog pitam, a što je najjače, često koristim tu frazu...
On moje noge (inače 41 broj) zove nogicama... Volim ga jer se jedino pored njega osjećam kao mala nježna pahulja a ne kao drvosječa.
Jedna djevojka mi je lajkovala komentar na fejsu, na ispovestima, od tad svaki dan idem na njen profil i divim se koliko je lijepa, ali neću da joj pošaljem zahtjev, da joj ne dosađujem... :)
Voleo bih da jednog dana budem šef onima koji su mi se smejali zato što sam štreber.
Uvek kad sam na pešačkom prelazu dok čekam zeleno svetlo na semaforu zamislim da sam u nekom srednjevekovnom ratu. Moji ljudi sa ove strane prelaza, neprijatelji preko. Izaberem jednog čoveka sa druge strane i sa njega ne skidam pogled, on mi je primarna meta. I stalno se nadam da ćemo se zatrčati kad se upali zeleno, a moji sabornici me ispale.
Ne kapiram one ambiciozne što ciljaju na desetke i ovako to niko ne gleda- bodove dobijaš za položen ispit, daj mi šesticu i da se nosim u pm...
Svaki put kada sam tužna ili kada mi neko nedostaje odem u parkić ispred moje zgrade i sednem na ljuljašku, pustim pesmu i ljuljam se i razmišljam. I uvek mi bude lakše.