Voleo bih da odem u Kinu da skinem gaće na ulici samo da bi i moj bio jednom veliki. Ali ja to zbog njega ne zbog sebe..
Voljela bih da imam bolji odnos sa svojim ocem.. Nikad ne razgovaramo, nikad me ne pita kako sam, i sada evo kad imam 19 godina to mi nekako smeta.. Znam da baš i nije vješt u pokazivanju emocija, ali bih stvarno voljela da više razgovaramo.. kada npr. dođe po mene i vraćamo se zajedno kući, ćutimo.. ponekad gledamo TV zajedno, komentarišemo sport i sve to, ali kao neki stranci.. ne zna ništa o meni... Možda je to zbog toga što smo malo i slični, ali opet nekako je prevelika distanca... -_-
Jednom sam u gradu srela mog dedu kako razgovara sa nekom meni nepoznatom babom, sa kojom sam se tada upoznala (baba Beba), kada sam došla kući i rekla to svojoj babi ona mi je bez pardona rekla "A, Beba, sine nju nije je*o onaj ko nije hteo".
Položio sam anatomiju, nisam sretan koliko sam mislio da ću biti.
Večeras je kiša meteora. Koliko bih volela da sad imam dečka sa kojim bih mogla da odem na neko poljanče, da prostremo čaršav, legnemo i posmatramo to...:(
Filolog sam po struci, ali nema šanse da u razgovoru izgovorim “sad ću” ili “sad će”. Uvek to bude “saću / saće”. To je jače od mene.
Za vreme mog prvog seksualnog odnosa, imala sam napad štucanja...
Kada pričam sa devojkom koja mi se sviđa, ponekad se pravim da sam zaboravio neku informaciju koju sam saznao od nje, da ne pomisli da sam zaluđen njom, a u stvari pamtim svaku reč koju mi je ikada rekla...