Cesto mi se cini da se pesme koje sam obozavala kao mala sve vise obistinjuju u mom zivotu.
Mrzim kad u goste dođe neka drugarica od stare, sa karminom od nosa do brade, i poljubi me u obraz, pa onda lizne prst pa mi obriše lice. Kamaaaan, odma wc i dezinfikacija. :D
Svaki dan mi počinje isto...Uzimam novac od majke da bih išao na rulet i tako već nekoliko meseci. I kada joj potrošim mnogo para, tj. izgubim na kocki i onako nikakav uđem u kuću i vidim nju nasmejanu kako gleda neku seriju i sa osmehom me pita šta hoću da jedem, dođe mi da sam sebe pljunem u facu... Moram da prestanem sa tim, mam 18 godina.
Grlim, ljubim i govorim ljudima da ih volim samo kada mi treba nešto.
Izašle drugarica i ja jedno veče na neku svirku uživo.Tamo je pevao jedan sladak pevač, bile smo mlađe, tek smo počele da izlazimo, pa smo bile luckastije. Kažem ja njoj: "aj naruči pesmu, samo da mu priđem." Odemo mi do njega i pita ga ona: Može pesma "Samo da mu priđem?"
Odvela sam skitnicu u menzu. Morala sam to da uradim jer bi mi uvek bilo krivo kad pri kraju meseca imam par ručkova viška.
Kad sam bila mala, gde god da odem, ja budem žedna. I najviše sam volela, kad dođem u goste pa kažem "može caša vode" ( a u sebi mislim daj sok), domaćica kaže: Hoćeš sok, a ja iz sveg glasa "daaaa".
Zamišljala sam svoj žitot skroz drugačije, i dalje ga zamišljam...mislila sam da cu se zabavljati, izlaziti, družiti više, imati više momaka, a ja evo sedim kod kuće i ne radim ništa povodom toga...znam, moja greška.