Počeo sam da učim u biblioteci jer je to jedino mesto gde ne mogu da masturbiram.
Najveća trauma iz detinjstva mi je bila kada se igram sa društvom iz kraja, padnem i posečem se, dođem kući i mama me još prebije jer sam se posekao. Kao da se nisam već sam kaznio.
Zamišljam kako će jednom, za 500 ili više godina, neko pronaći zabeležene ove naše ispovesti, i iz njih učiti o našoj kulturi, ko smo bili, šta su nam bile glavne teme, šta smo želeli da sakrijemo, kako smo sudili jedni drugima, na šta smo bili ponosni...zanima me šta će misliti o nama.
Volim da jedem u krevetu, ali kasnije mrzim kad me mrvice grebu.
Kada sam bila mala, jednom prilikom dok sam se upisivala u leksikon, za omiljenu knjigu sam napisala da je to čitanka.
Momak mi je rekao kako je lijepo vidjeti me raspoloženu, a ne zna da je razlog tome drugi momak...
Lepim veštačke nokte, selotejpom, mom dečku... Kako bi mogao da me češka.
Dok sam polagao za kola, uvek se nekako pogađalo da baš na pešačkom bude lepa devojka i da ja normalno stanem. Jedan dan isto prolaze neke lepe devojke ja odmah stanem i sad instruktor meni govori: "Miloše ti uvek staneš svom kalibru, a na svog instruktora ni da pomisliš". I na sledećem pešačkom kao da ju je Bog poslao, prelazi neka baka koja se jedva kreće i ja ono brzo zakočim i kažem: "Ćiro evo i tvog kalibra".
Ponekad mi se desi tokom vožnje automobila, da se uopšte ne sećam nekog dela puta. I onda sebi lupim par šamara, čisto da dođem sebi.