Osećam se jako loše... Izgubio sam granicu između prijateljstva i ljubavi sa najboljom drugaricom. Ona ima dečka, a ja ni sam nisam siguran. Previše je volim, ali ne znam na koji način.
Profesor sam na jednom Univezitetu i priznajem da često dajem ocenu studentu na osnovu drugih ocena u indeksu.
Na poslu me zovu ''Direktore'', a imam najmanju platu. :/ (građevinski inženjer)
Meni je dečko za godinu dana veze poklonio ogromnu teglu ukrašenu presovanim jorgovanima (imam svoju mini baštu raznobojnih pa zato). Uglavnom, unutar te tegle nalaze se 365 papirića, što označava broj dana u godini, a na svaki od papirića je napisao po jedan razlog zašto sam njegova izabranica. Rekao mi je da je moj zadatak svako jutro (od dana kad mi je dao poklon) pročitam samo po jedno. Danas sam pročitala zadnje.
Jutros sam usisao i obrisao prašinu u stanu. Posle sam otišao na pijacu da kupim povrće što sam kuvao za ručak. Usput sam uzeo neko cveće da malo osvežim terasu. Večeras pravim kolače, dolazi mi društvo. Morao sam da se udarim po m*****, čisto da proverim da li ih još imam...
Brat položio ispit, koji mu je bio uslov za treću godinu. Pravi slavlje k'o da je doktorsku disertaciju odbranio.
Kad sam bila mala svoju sam sestru umesto "seko" zvala "zeko".
Kada sam momka upoznala sa ukućanima, moj brat je rekao, krajnje ozbiljno: ''primi moje saučešće''.
Komšija Pera je bio čovek koga niko nije voleo u komšiluku. Svađao se sa svima, nije nikada imao mira. Prijavljivao je komšije raznim inspekcijama za razne sitnice i gluposti. Bio je penzioner koji je radio ceo život u Švedskoj, imao je para i nije brinuo ni o čemu, samo je gledao koga će koji dan da zakači. Bio je pravi galamdžija. Danas, 2 meseca nakon njegove smrti, komšiluk je toliko tih i miran, da je to nepodnošljivo. Nema ko da se svađa i pravi galamu, da dobacuje sakriven iza vinove loze, da mi buši lopte. Tišina u kraju je neverovatno ružna.