Celog života volim prasiće, ta plemenita stvorenja..Kao klinac bih na selu posmatrao svinje po ceo dan, i jednog dana sam se odlučio da upadnem u onaj blatnjavi tor i krenuo da jurim one svinje, na jednu sam se čak i popeo i zajahao je...ne možete da zamislite kez malog deteta u tom trenutku..brat me otad zove Prasikevičijus.
Čitav život bežim od veza, od straha da ne budem povređena. Sad mi je 40, nisam imala nijednu ozbiljnu vezu u životu i vidim da ću zauvek ostati sama.
Danas sam se našla u dvorištu u kojem sam se podigla. Prešla sam ga sa neuporedivo manje koraka. To, nekad, veeeliko dvorište i lijepo djetinjstvo.
Oduvek sam žalio što nisam rođen 29. februara pa da s ponosom u 60. godini kažem da imam 15.
Brat mi je frizer, a sestra kozmetičarka tako da sam bila uvjerena da ću uvijek imati lijepu frizuru i sređene nokte. Međutim, brat nema vremena još od februara da me ošiša, a sestra ne želi ni da čuje o bilo kakvom sređivanju mojih noktiju. Evo me ispred ogledala, sama se feniram i molim Boga da ličim na nešto poslije istog.
Uvek kad odem kod nekoga, suhe kolače i grickalice jedem kada me oni ne gledaju.
Žene NISU kao vino. Naprotiv - što su starije to su otrovnije. Verovao sam čvrsto da nije tako... Trebalo mi je samo tri braka da to ukapiram.
Svako jutro je vidim, najljepšu na svijetu. Nekad je bila moja, samo moja. A danas je s drugim. Ponekad mi dođe da plačem kao malo dijete kad vidim što sam izgubio. Al' strpim se i kažem: neka je sretna, pa makar i s drugim.
Kad gledam dobar neki film, uglavnom me više zanima kako je neka scena snimljena nego sama radnja filma.
Kad' bi se gosti kojim slučajem (ne daj Bože) vratili po nešto u našoj kući, zatekli bi mene kako gumam svu mezu sa stola, sestru kako 'snjuva' po kesama koje su donijeli, tatu koji se izvrnuo na krevet i majku koja govori: ''Neka, nemojte sve odma', kao gladne godine.'' I tako svaki put!