Mislim da su moji roditelji razočarani u osobu u koju sam se vremenom pretvorio... A stvarno bih voleo da ih bar još jednom učinim ponosnima...
Kada mi je pukao vodenjak, moj dragi me odmah povezao do bolnice. Međutim, bebac nije mogao čekati, te je moj suprug (koji nema veze sa medicinom) zaustavio auto i porodio me u njemu, te smo nastavili put do bolnice. Na putu do bolnice bebac je već uveliko plakao. Taj dan neću zaboraviti dok sam živa!
Kada trčim niz stepenice, držim se za grudi da ne bi skakutale.
Ponosna sam na svog tatu koji me ispraća u školu izvodeći koreografiju Gangamstyle-a na terasi.
Mrzim kad roditelji kažu:,,Slobodno reci šta je bilo nećemo galamit.'' Ja kažem i galame. Navlakuša
Kada se dopisujemo navečer i kada legnem spavati, uvijek nesvjesno nastavim razgovor u glavi i tako zaspim...
U gradskim autobusima ne čujem sopstvene misli, jer su veoma bučni.
Udata sam, imam dete, ali volim ponekada kada sam sama, da sednem, pustim balade za svoju dušu, popijem čašu vina i vratim se malo u prošlost...To je moje posebno mesto gde pobegnem od svakodnevnice.
Živim u velikoj porodici i moji roditelji nisu mogli da finansiraju moje školovanje u nekom većem gradu, već sam ostala u mestu gde živimo. Moji prijatelji su svi otišli negde dalje i sada mi se javljaju kako im je ludo, prelepo... Ja sve to slušam, a u grudima mi dolazi teško. Nisam ljubomorna, samo se pitam zašto ja nisam ta koja je mogla uvek da ima sve što poželi kao oni...
Moj tata kada ide kod frizera traži da mu ošišaju i obrve.