Kad god hoću da pustim neku pjesmu na YouTube-u uvjek se tripujem da se ona sa najvise pregleda najjače čuje :D
Vraćam se kući sa posla i pridje mi lik koji mi kaže (citiram):" Prijavi se na neko takmičenje lepote. Ti si najlepša osoba koju sam ikada video." Ja se, naravno, istopim, napunim samopouzdanjem i zahvalim do neba. Kasnije sam saznala da je to lokalni džanki koji je lud. E tugo.
Kad god mi vreme to dozvoljava, na posao idem svojim motorom. Imam ritual koji se sastoji od toga da kada idem nekim podužim pravcem (uglavnom je to Gazela) vrištim, neartikulisano urlam poput Tarzana, ili divljački iz sveg glasa pevam neke rok ili navijačke pesme. Zbog gustog saobraćaja i zvuka motora verujem da se to ne čuje, a svakako se od kacige ne vidi. Kad stignem na posao skidam kacigu, nabacujem učtivi smešak, i prebacujem se u stanje ljubaznog kolege, tašna, mašna i odelce, ceo fazon.
Mislim da imam super moć, nevidiljiv sam za sve devojke.
Trenutno sam u porodilištu, imala sam dve indukcije danas i od straha ne mogu da spavam, a ni to što mi tri cimerke hrču, ni malo ne pomaže! Čitam Ispovesti i čekam da moja treća sreća dođe na svet!
Gotovo uvek me je sramota kada se ujutru vraćam iz noćnog izlaska i vidim sve te ljude u radnim odelima kako idu na posao, uglavnom spuštene glave prolazim pored njih.
Voljela bih da sam neko drugi. Da mi je život uspješan i lijep.
Volela bih da imam lepe zube i lep osmeh. Onda bih uvek bila vesela i nasmejana, a ne ozbiljna i namrgođena. Time prikrivam taj svoj kompleks.
Deda je uzeo babin dezodorans i prskao prasiće.Mislio je da je to sprej protiv buva
Kada u nekom stranom filmu čujem reč bravo ili super, na trenutak se osetim kao da govorimo isti jezik.