Kad sam bila mala uvijek sam varala za jedno polje u igrici čovječe ne ljuti se, sad imam 18 godina i još uvijek to radim.
Konkurišem na svaki posao koji nađem u ponudi iako znam da nema teoretske šanse da ću ga dobiti jer nemam vezu, ali barem pokušam pa mi bude lakše.
Napravila sam dečku bez razloga poklon.
Od špila karata sam napravila knjižicu i napisala 52 razloga zašto ga volim. Posle nedelju dana je raskinuo sa mnom. Dođe mi da tražim knjižicu nazad, jer mi je žao utrošenog vremena.
Stalno čitam random ispovesti, a nemam pojma šta znači random o.O
Mnogo sam nostalgična. Skoro svaki dan se sećam svog detinjstva- druženja, crtaća, igranja, bezbrižnog jurcanja ispred zgrade.... Često mi dođe da zaplačem i želim da se vratim u to vreme, imala sam tako prelepo detinjstvo (kad pogledam šta sada deca rade). Imam samo 19 godina i pitam se koliko ću tek žaliti kad počnu pravi problemi....
Voleo bih da jednog dana budem šef onima koji su mi se smejali zato što sam štreber.
Jednom prilikom dok sam sedeo sa dobrom koleginicom u kafiću i vodio šaljiv razgovor sa njom, samo je odjednom zaćutala i kao se uozbiljila i rekla mi:,,Jao Milane ti si ružan ko dlakavo du*e,, i nastavila da se smeje.Nisam ni blizu lepote i znam ja to, ali čuti ovako nešto od nekog bliskog zaboli.Samo sam joj odgovorio da se seti koliko puta joj je to dlakavo du*e pozajmljivalo novac kad nije imala, savetovalo je kada je imala krizne epizode u životu,bilo tu uvek da je sasluša.Samo je zaćutala i oborila pogled.
Zanima me da li sam ja nekome bila prva simpatija u vrtiću.
Previše volim i poštujem svoju mamu da bih je zvao kevo.