Prije 2 godine ostala sam trudna.
ON me je napustio. Mojoj maloj damici prva riječ bila je 'tata'. Boli, *ebeno boli. A nju volim najvise na svijetu.
Ako ikada budem ostavila dečka, ostavi ću ga samo zbog njegove nenormalne ljubavi prema motorima i brzoj vožnji... Nemam snage da ponovo preživim još jedan njegov sudar.
Devojka i ja ponekad, posle izlaska, sednemo u moja kola, spustimo naslone sedista, izujemo se i naslonimo noge na šoferšajbnu i pustimo muziku na radiju. Tako samo sedimo i pričamo na parkingu kod njene zgrade. Tad osećam da mi ništa vise nikada neće trebati.
Svaki put kad ulazim u auto pogledam ima li koga pozadi. I uvijek se plašim da ce neko bit.
Nikada mi neće biti jasno na kom jeziku razmišljaju osobe koje su rođene gluvo-nijeme.
Kad moj tata ide s posla, otvara vrata i kaže: " Je*em im mater! ", ja znam da je bila plaća.
Imam 25 godina i ništa mi nije lepše nego kad napravim neskvik i pustim sebi crtani.
Prijatelj mi je ponudio brak jer je to jedini način da se oboje riješimo psihički opterećenih roditelja. Brak je jedini izlaz jer ne bi imali mira ni minute kad bi se samo odselili, zbog histeričnih poziva naravno. Vjenčanjem bi se oni morali pomiriti s činjenicom da smo u drugoj priči, da imamo drugi život. Čak razmišljam da pristanem!
Sledeći put preskačem ogradu od autobuske stanice ako me ne puste da ispratim majku!
Danas je 100 dana od kada smo moj dečko i ja raskinuli, baš na ovaj 100-ti dan on je igrao utakmicu. Tu utakmicu posmatrala je njegova sadašnja cura, ali tu sam bila i ja.. Kada je dao gol okrenuo se prema njoj i zavrnuo dres ispod koga je pisalo 'Volim te', to isto je uradio, kada je bio sa mnom. Veoma sam tužna i razočarana.