Ja samo zelim da spakujem svoj život u ranac i da odem. Da sednem u prvi voz na železnici pa dokle stignem. Novo jutro, novi grad, nova hrana, nova kultura, nove navike, izazovi i oni ljudi koje vidite samo jedanput u životu ali nikad ne zaboravite... potpuno i apsolutno napuštanje komfor zone i ustaljenih dogmi koje zahtevaju da završim fakultet, udam se, zaposlim i rodim decu. Daleko od toga da ja to ne želim i daleko od toga da mi sad nesto fali, ali svet je previše veliko mesto da bih ja život živela samo na jednom mestu.
Kad god pravim lažnu mail adresu, kao datum rođenja pišem prvi april.:)
Plačem dva puta godišnje. Na svoj rođendan kad mi čestitaju svi osim nje, i na njezin rođendan. Danas joj je rođendan. Pa nek sam i papak zbog toga.
Uvek kada idem sama ulicom i neki auto usporava pored mene, tripujem se da su to kidnaperi i da će me strpati u isti taj auto.
Kada trčim niz stepenice, držim se za grudi da ne bi skakutale.
Žensko sam, radim u SAJ (specijalnu antiterosticku jedinicu), a moj sadašnji dečko mi je prišao da se upoznamo sa rečenicom: "treba li ti momak da te štiti od ovih udvarača ovuda?"
Primetio sam u autobusu osobu koja izgleda isto kao i moja razredna, ista frizura, boja kose, sličan džemper, marama... Prišao sam i rekao zdravo razredna. Bio sam ubeđen da je ona, zapravo je bio muškarac. Okrenuo sam se i izašao na sledećoj stanici smejući se na sav glas.
Danas, kada sam rekla svojoj baki da nisam želela da rizikujem i napravim grešku, ona me je pogledala i rekla: “Kada pogledam unazad, ima toliko grešaka za koje bih volela da sam imala hrabrosti da napravim kada sam bila tvojih godina.“
Pre nešto više od mesec dana sam DNK anazilom saznao da nisam otac mom četvorogodišnjem detetu. Nikome nisam rekao, čak ni moja žena ne zna da znam. Prva misao u onim pomešanim osećanjima mi je bila da sve kažem ženi i da je izudaram, ali onda hladnije glave sam shvatio da ni to nije rešenje. Ne znam ko je biološki otac, ali znam da to dete volim više nego svoj život. Ne znam šta da radim. Nikome ništa nisam rekao od sramote. Ne znam čak i da li da ženi priznam da znam. Ne znam ni detetu da li da kažem, a još manje kako da mu kažem. Noćima ne spavam, a nemam sa kime da popričam. Želim da vam se u ovakvoj situaciji nikada ne nađete, jer je jako teško videti izlaz.