Svaki put kada se napijem volim da otvorim dusu i da ispricam sve sto me muci..
Kad sam bio mali pisao sam lijevom rukom dok me moji na inicijativu babe nijesu odučili od toga na silu. Sad pišem desnom i ne pitam se. Imam rukopis kao kokoška.
Četkicu za zube ne mijenjam dok se skroz ne ''rascvjeta''. :D
Svaki put kad napišem ispovijest, osjećam se kao da sam poslala poruku u boci.
Mrzim kad mi obećavaju nešto u budućnosti, na primer idemo sigurno sledeće godine tamo. Neću sledeće godine, hoću sad.
Posao mi je bio na prvom mestu dok se nisam zaljubio u svoju koleginicu.
Jednom sam u srednjoj nagovorio ceo razred da pobegnemo sa časa. Svi su pobegli, a ja sam se na kraju vratio na čas i rekao provesoru kako su svi ostali neodgovorni (inače sam bio najlošiji đak u odeljenju). Profesor je ljut otišao u zbornicu i hvalio me drugim profesorima.
Kaže meni baba: ''Crno dete nije valjda da i ti briješ noge, u moje vreme su momci gledali koja devojka ima veće dlake na nogama ta je bila zgodnija''.. e moja baba u to tvoje vreme ja bih bila glavna mačka sa ovakvim kutlavim nogama!
Nema ništa gore nego kad si bolestan, a sam. Nema niko ni čaj da ti skuva.