Некад причам са мојим мачком и трипујем да ме разуме шта му причам.
Druga sam godina faksa, a na bazen ulazim sa đačkom knjižicom za džabe...
Kad mi stigne poruka na telefon i iz mrtvih bih se digla samo da je pročitam.
Svako jutro navijem alarm u 7 sati, da idem na trčanje. Probudim se, ugasim alarm i vratim se na spavanje.
Kada sam bio mali, od postera Dragane Mirkovic u prirodnoj velicini, mislio sam da je to zapravo moja majka.
Kada sam imala 5 godina, mesec dana sam bila u bolnici zato što me je drugaroca naterala da skačem u šahtu i tražim nindža kornjače dok je ona bila Ejpril O Nil. Sada imam 22 godine i kad god vidim šahtu, zaobilazim je na 100 metara.
Nemam oca, a drugarica koju smatram za sestru ne shvata da moja majka nema novca za razbacivanje pa da izlazim svaki vikend. I onda kaže kako sam ja loša drugarica i samo ako joj neka sitnica zasmeta naljuti se.
Kao klinac volio sam da pravim kule od karata koje bi se na kraju srušile . Izgleda da mi je tako i u životu...
Imam astmu, a pusim. Roditelji mi to ne odobravaju sa pravim razlogom i ja se u poslednje vreme krijem, toliko želim da prestanem, a ne mogu.