Osećam se manje bitno u društvu. Kada nešto kažem ili pitam, oni kao da me ne čuju ili me namerno iskuliraju.
Najviše volim kad vidim stariju ženu da vodi nekog malog psa da je pitam koliko ste platili pacova.
Na prvom sastanku je obukao fluorescentne pantalone. To je ujedno bio i poslednji.
Volim kada mi desna strana knjige postane lakša od lijeve.
Ni sa jednim bivšim dečkom ne komuniciram. Ni ono na ulici "ćao-ćao". Čak ni sa jednom drugaricom sa kojom sam prestala da se družim iz više razloga. Imam trip neki da kad završim s nečim da je gotovo u svakom smislu, zauvek. Možda je to dobro, a možda i ne.
Kada sam bila mala pojela sam otrov za pacove, misleći da je Koki (ako se sećate, ono kao sa rižom, ali u boji) tako sam se slatko najela.
Mama je pretrnula od straha, a deda je bio flegma i dao mi da se napijem mleka uz reči "Ma neće ništa da joj bude, to stoji tu sto godina, ne bi ubilo ni mrava!" :)
Od kad sam na ispovestima pročitala da je znak za prilazak provlačenje prstiju kroz kosu, kad god izađem u grad ne vadim ruku iz kose i jos uvek mi niko nije prišao.
Uvek sam želela da me neko zatvori preko noći u Supermarket.
U gradiću u kom sam odrasla, jedna baba je posle odgledane serije nazvala policiju da im kaže da je Rosaura ubila Ignacija.