Kad god se smorim, samo podsetim sebe da sam na raspustu i odmah mi bude bolje. :D
Mrzim kad svi zajedno jedemo, po običaju završim prvi, odem do slavine da pijem vode i cujem mamu, tatu i sestru, u isto vreme, daj i meni vode.
Nema mi ništa gore nego kada mi za neki ispit govore: "Ma proćeš ti to sigurno". Pa draže mi je da mi ništa ne govore nego to.
Danas sam shvatio da treba da smršam.
Šetam putem... ono, skroz ivicom puta. Pretiče me auto i ja vidim čovek ladno dao žmigavac...
U tom trenutku sam se osećao kao skanija ili u najmanju ruku kao zaprežna kola.
Ulazi mi deda u sobu, gleda u mene i ćuti. Ja ga pogledam i kažem- "molim?!"
Njegov odgovor- "Očigledno je da sam zaboravio šta sam trebao da ti kažem. Hajde, idi do kuhinje i pitaj babu šta je htela. Neću da ispadne kako je ne slušam."
Kad sam bio mali, posto sam živeo na 4.spratu, lift nije mogao da me povuče jer sam bio mršav pa sam u zgradi čuvao kamen i kad god krenem stavim kamen u lift i tako sam se vozio.
Moj deda kada je jdenom prlikom išao za Beograd u autobusu je jeo bombone, a preko puta je sedela naka gospođa jako nervozna i jednog trenutka je zaspala, on je nju budio i zvao "gospođo, gospođo" a kada se ona probudila on će: 'uzimite bombon' kad ga žena nije tad udarila neće nikad niko.
Kad god se posvađam s momkom, uzmem svoj telefon i tipkam poruke, da bi se on pitao s kim se ja to dopisujem. A ustvari šaljem poruke mami, bratu... nekome za koga znam da će mi sigurno odgovoriti.
Kad sam bila dijete i zadesim se sa roditeljima kod gostiju do kasno, uvijek sam mrzila način na koji se mama smijala, glasno i postepeno pojačanje. Spavalo mi se, a njen me glas razbuđivao. Sada se ja isto smijem.