Najviše na svetu želim da jednog dana ima decu. Kako u porodici imam par njih koji nisu mogli da imaju decu ili su ih teže dobili, a pritom konstantno imam ginekološke probleme, strah me je da neću moći da imam svoju decu. Nikome nikada nisam ovo rekla, jer ne želim da izgovorim naglas i prizivam zlo. Svako veče molim Boga da mi samo to ne oduzme u životu. :(
Kad igram istina/izazov sa dečkom, 60% ga lažem. A i on mene verovatno.
Kad sam bio mali budio sam se rano ujutru da gledam crtani i kad bi ustao sat-dva ranije pomijerao sam kazaljke na satu unaprijed misleći da ce tako odma crtani da mi počne.
Nisam znao kako da prekinem sa djevojkom koja mi je bila mnogo draga (i ostala). Odlučio sam da se pravim lud. Čudan, odsutan, istripovan, bolesno nasmijan. I uspjelo je. Sedmicu dana poslije prekida počeo sam da posjećujem psihologa.
Jednom sam u srednjoj nagovorio ceo razred da pobegnemo sa časa. Svi su pobegli, a ja sam se na kraju vratio na čas i rekao provesoru kako su svi ostali neodgovorni (inače sam bio najlošiji đak u odeljenju). Profesor je ljut otišao u zbornicu i hvalio me drugim profesorima.
skoro su postavili ležeće policajce u mom naselju...i svaki put kad neko auto uspori, istripam se da će me kidnapovati..
Dok sam se vozio tramvajem, prišla mi je kontrola sa rečima 'Bus Plus?' na šta sam ja nonšalantno odgovorio 'Srećo, ovo je tramvaj', mlada dama je samo produžila dalje.
Nebitno kako se osećam i koliko problema imam, nema ništa lepše nego kad mi moj mali sestrić uleti ujutru u sobu i udari šamar da me probudi i kaže: "Pikaću biram tebe".