Dečko me je pitao " KAĆEMO na kafu? "
Nikad nismo izašli na kafu.
Kad sam imala 7 godina ukrala sam žele zeku dok prodavačica nije gledala, a po izlasku trčala koliko me noge nose, misleći da me juri. :)
Kada mi keva da karticu da podignem pare za grad, osećam se kao bogataš, a u stvari dižem 500-1000 dinara...
Nevjerovatno je koliko mi misli prođe kroz glavu kada sedim sam i pijem kafu, i pritom samo gledam u prolaznike.
Žene NISU kao vino. Naprotiv - što su starije to su otrovnije. Verovao sam čvrsto da nije tako... Trebalo mi je samo tri braka da to ukapiram.
Kad god obučem nešto novo. Na primer, neku majicu, kad dođem iz škole, ni ćao ni zdravo, već: ' Šta su ti drugari rekli za majicu ^^ ' ?
Svaka kuća ima "najhladniju sobu" koja se izbjegava tokom zime, a u nju svi trče tokom ljeta.
Kao mala sam odrasla uz dedu, roditelji su mi radili, pa sam uglavnom bila kod njega na selu. Često me vodio na planinu, išli bismo pješke, u ruksak stavimo malo hljeba, sira i pekmeza, i kad dođemo gore na svjež vazduh, deda raspakuje ono što smo ponijeli, i mi u slast to pojedemo. Za mene na svijetu nije bilo slađeg ručka. U posljednje vrijeme zaokupljena fakultetom sam slabije išla kod njega na selo, kad jutros neko zvoni, ja u čudu, nisam nikoga očekivala. Otvaram vrata, kad moj dragi deda donio sira i pekmeza! Za čas me vrati u najljepše dane mog djetinjstva.
Pričamo na Skype-u već nekih godinu i po i pored svih ljudi tu oko mene, ja ipak sve najsmješnije i najtužnije stvari nekako uvijek prvo pošaljem preko bare.