Za nekih 1h ima da izginem na njivi jer po ovakoj vrućini moram da kupim sijeno. Pa neko kaže lijepo je na selu ;)
Iako sam mnogo veći i jači od moje majke ponekad, kada se naljuti na mene, pustim da mi udari šamar da bi osetila da još ima kontrolu nada mnom, iako nema.
Djevojka me ostavila pre 3 mjeseca... ne prođe ni sat vremena, a da bar 5 puta ne pomislim na nju... probudim se mislim na nju, legnem da spavam mislim na nju... probudim se u pola noći opet mislim na nju... :/
Žensko sam i imam recke na zidu - svaki momak s kojim sam spavala.
Nema ih puno,ali svaka je recka divna uspomena i ni za jednu se ne kajem.
U mojoj kući se velika nužda zove istorijskim događajem. I onda ako je neko u wc-u, samo jednom kucnemo na vrata i šapnemo: ,,Ajde izađi. Istorijski." I taj ko je bio u kupatilu zna da treba da požuri.
Jednom kada sam bio mali toliko sam volio tepih iz dnevnog boravka da kada su ga roditelji išli baciti, jer je već bio star, ja sam išao za njima, plakao i pokušavao ih nagovoriti da ga ne bace.
Kao klinac sam imao tešku saobraćajnu nesreću sa porodicom. Kao trajni podsetnik od povrede ostali su mi ožiljci na licu. Zbog tih ožiljaka imao sam pakao od detinjstva, a slično je bilo i u srednjoj školi. Danas više ne obraćam pažnju na to, ali mi ožiljci i dalje prave problem u životu. Prilikom konkursa za rad u jednoj firmi, inače jako uglednoj u Srbiji, žena koja me je intervjuisala mi je kratko i jasno rekla da moje lice ne bi bilo prijatno klijentima. I tek tako me je odbila, uprkos mojoj kvalifikaciji za posao. Ponekad se, uprkos mom trudu da se uklopim, stvarno osećam kao da nisam deo ovog društva, ove zemlje i ovih ljudi.
Nakon što smo zajedno pogledali film "Friends with benefits", najbolja prijateljica i ja smo odlučili da ponekad imamo neobavezan sex. Pazili smo na sve i kada bi se malo više zaneli, na vreme sam stao... bar sam tako mislio. Zove se Nikola, a nas troje smo danas srećna porodica.
Pre dve godine deda je ležao u bolnici i ja otišao da mu odnesem supicu i još nešto što mu je baba spremila. i sad dok deda jede supicu, ja pričam sa njegovim lekarom kaže on dekica je dobro, za dva tri dana će da ga pusti kući. i sad ja ga pitam za kuče pošto imamo istu rasu tj dobermane, kako mu je ker pošto sam ga video kod veterinara pre nedelju dana i lekar kaže malo glasnije ma gotov je, jede on ali to je slabo, danas sutra ima da umre. i sve to čuje moj deda i kaže '' drži ovu poluhladnu supu idi kući donesi mi neko mesište, cigare i rakiju, kad već umirem noćas hoću da umrem kao čovek''. Pola sata ja i doktor njemu objašnjavamo da smo pričali o psima ali jok deda ne veruje. Evo Bogu hvala deda živ i zdrav ali i dalje veruje da ga samo Bog spasio da te noći ne umre.
Nema lepseg osećaja nego kada iskuliram vrhunsku ribu koja radi neku promociju, ona krene nešto da mi priča, a ja je iskuliram kao da ne postoji, neka vide malo kako je.