Više volim kada mi neko da kopliment za psihičke nego za fizičke osobine.
Kad prepisujem na ispitu gledam da ne pišem "od reči do reči" kako profa ne bi provalio da sam prepisivala, a kad naučim trudim se da bude tačno u reč kao iz knjige/skripte.
Upravo čekam dečka u njegovim kolima, dok on završi ispit i koliko sam ljubomorna samo gledam da l' ću naći neki trag da me vara.
Zbog nje sam počeo da vežbam, da čitam knjige i sviram gitaru... ali jednostavno je ne privlačim više, pa čak ni ovako "poboljšan"... i dalje mi je teško da to prihvatim ali hvala joj...ako ništa drugo, bar sam postao bolji čovek.
Kad skontam da idem u pogrešnom pravcu, stanem na sred ulice, kao nekog čekam i gledam u telefon, a onda se vratim.
Moji roditelji su me doveli u veliki grad da bi od mene ''napravili'' pravu urbanu ženu karijeristu,a meni je životni san da živim na selu,da crnčim na svojoj njivi po ceo dan i da imam miran i skroman život,daleko od gužve,betona,gradskog ludila i jurenja karijere.
Žao mi je mame i tate jer ih volim najviše na svetu,ali radije ću živeti sa osudama i buditi se sa osmehom na licu jer živim život kakav želim,nego ostvarivati tuđe snove i legati sa suzama,do kraja života proklinjući dan kad nisam poslušala svoje srce.
Uvek sam taj koji prvi prilazi devojkama i započinje muvanje. Međutim, prošle sedmice sam startovan od strane jedne cure. Braćo, zemljaci ostao sam zbunjen, toliko sam se zbunio da sam samo rekao 'Ajde sad da ovo zaboravimo pa ću ja tebe startovati, nekako mi lakše".
Dečko me je zaprosio rečima '' Želiš da upropastiš svoj život sa ovom budalom ili želiš da upropastiš svoj život plakanjem što me nisi uzela ? '' Odgovrila sam mu ''Da li si siguran da želis da ti zapalim kuhinju? '' Posle godinu dana smo se uzeli . On je poginuo u nesreći a na spomeniku sam imala želju da pišu reči koje mu nisam nikad rekla ''DA! Udaću se za tebe!''
Nešto poslije rata, u osnovnoj školi nakon ljetnih praznika nastavnica je ispitivala gdje smo proveli ljeto. Pošto jedina nisam nigdje išla, izmislila sam da sam posjetila New York i dočarala sam moje putovanje informacijana zasnovanim na iščitanim enciklopedijama, knjigama, novinama, jer interneta još uvijek nismo imali! I danas osjećam grižnju savjesti zbog te male dječije laži, ali sam se tad osjećala važnom! :)