Zovem nekoga i onda zaboravim koga sam pozvao pa cekam da se javi da mu prepoznam glas.
Umesto ''Opraštam ti Zlatiborske zore'',moj dečko je čuo: ''Opraštam ti slatki morski stvore''. To sam ispričala drugaricama, i od tad, kad god izadjemo negde, iz sveg glasa pevamo: ''Opraštam ti SLATKI MORSKI STVORE''.
Kad sam bila mala, otišla sam da se igram sa drugom djecom i pri tom sam sakrila ključ od kuće, a mami ostavila poruku na vratima: "Mama, ključ je u cipeli".
Sa dečkom sam ostala zaključana na krovu zgrade pre nki dan.Videli smo zalazak i izlazak sunca. Jedno najlepše iskustvo..Živela baba koja nas je zaključala!
Kada stavim brzu melodiju kao zvono telefona, javim se za sekund, a kada stavim sporu, pored mene može zvoniti godinu dana.
Svaki put, kad hoću da pređem ulicu van obeleženog pešačkog prelaza, smišljam koji ću izgovor dati policajcima, ako me zaustave.
Uvek sam se plašio gimnastike, posebno koluta unapred. Kao mali sam zabo glavom u strunjaču i od tada imam strašnu fobiju od toga. I dan danas, sa 18 godina, kad god na fizičkom treba da radimo kolutove, uvek eskiviram čas, šta ću, strah.
Popio sam vodu iz čaše gdje baba drži protezu. Od tad stalno palim svetlo kad god sam u kuhinji.
Danas sam imala vežbe iz dermatologije, profesorka nas je odvela do neke gospođe onako sredovečne koja je imala neku autoimunu alopeciju, nije čak ni trepavice imala. Dok je prof. pričala o čemu se radi, ja sam gledala u tu ženu, bila je tužna. Kad je prof. rekla da se to jako teško leči, samo sam videla kako su joj usne zadrhtale i skliznula suza. Kolko mi je bilo teško u tom momentu. Najviše bih volela da sam tada bila sama, da mogu da joj uputim neku lepu reč i ohrabrenje...