Jednom kada sam se pešice vraćao iz grada kući oko četiri ujutru(sam) video sam ženu u spavaćici kako stoji pored semafora, kada sam prošao pored nje podigla je telefon i rekla : "Ptica ušla u kavez, ptica ušla u kavez". Uplašio sam se kao nikad u životu, trčao sam do kuće!
Obožavam emociju koja me obuzme kada znam da treba da putujem negde i taj "jedva čekam" osećaj mi je jedan od najlepših.
Sa 15 godina sam bila u vezi sa dečkom kojieg sam volela više od sebe. Kada smo raskinuli obećala sam i sebi i drugima da se više nikad neću zaljubiti. Govorili su mi da tripujem, da sam klinka, da vreme za ljubav tek dolazi... Danas imam 26 godina i od tada se više nikad nisam zaljubila. Iskreno, nedostaje mi osećaj da mi neki dečko znači.
Kada sam rekla svom osmogodišnjem bratiću da ću upisati gimnaziju, pitao me hoću li kada završim školu biti gimnastičarka.
Kada sam na koncertu i kad osetim da se neko gura i da hoće da prođe pored mene samo da bi bio što bliže bini, obavezno namestim lakat ili neprimetno postavim klečku.
Primetila sam da moja mama češće kuva krpe na šporetu, nego ručak.
Kada idem na neki put obavezno ponesem sve knjige, sve što trebam učiti iako znam da neću ništa otvoriti kažem sebi "za svaki slučaj". I stvarno, jednom nisam ponijela ništa i imala sam toliko vremena i što je još gore, učilo mi se, pa me savjest pekla. Od tad redovno nosim sve knige, skripte i sveske. Ponekad ih čak i otvorim!
Svaki put kada u prodavnici naiđem na stvarčice sa ugrađenim alarmima, podesim ga za 20-ak minuta da se neko prepadne.
Kad se završi sezona cijepanja drva, svakako se može prepoznati koja drva sam ja pocijepao, a koja ne. Nikad ne mogu dva puta pogoditi u isto mjesto, pa na svakom komadu vide se propali "pokušaji".