Često mi se desi da pogledam neki film il pročitam knjigu ili ispovest zbog kojih svi zaplaču, a ja ne...I onda se pitam jesam li bezosećajna i nesposobna da razumem tuđi bol.
Ja samo zelim da spakujem svoj život u ranac i da odem. Da sednem u prvi voz na železnici pa dokle stignem. Novo jutro, novi grad, nova hrana, nova kultura, nove navike, izazovi i oni ljudi koje vidite samo jedanput u životu ali nikad ne zaboravite... potpuno i apsolutno napuštanje komfor zone i ustaljenih dogmi koje zahtevaju da završim fakultet, udam se, zaposlim i rodim decu. Daleko od toga da ja to ne želim i daleko od toga da mi sad nesto fali, ali svet je previše veliko mesto da bih ja život živela samo na jednom mestu.
Kao jedan od retkih kvantitativnih napredaka u životu navešću samo to da me za sve više stvari sve više zabole moje savršeno dupe.
Imala sam dečka, u kog sam toliko bila zaljubljena da sam chat koji sam se dopisivala sa njim, prepisivala u moj dnevnik...pa haos :D šta ti je ljubav :D
Kad sam bila prvi, drugi razred osnovne škole, i kad bi učitelj rekao: "Neki pojedinci nisu dobro uradili kontrolni" ja bih pomislila da ja ne spadam među njih, jer ja imam brata.
Kada je trebala moja mama da rodi moga brata, tata se veče pre toga napio da nije znao gde se nalazi jer je slavio godišnjicu braka ... i kada mu je mama izjavila da treba da je vozi u bolnicu on onako mamuran u 4h ujutru je pitao "A jel mora baš sad ?"
Mama mi nije bila ni na jednom takmičenju, niti treningu, niti dok sam polagala za pojaseve (treniram karate) i danas odem na takmičenje, osvojim medalju, a ona ni da me pohvali... trudim se da prikrijem da me to boli...
Kada mi je hladno, napunim flašu vrućom vodom, stavim je ispod nogu, prekrijem se i spavam kao beba.
Bio sam mali i buckast, ušao sam u kupatilo, i pokušao da uđem u veš-mašinu, gornji deo je prošao lagano ali donji nikako, krenuo sam da izađem ali mi se dupe zaglavilo, mama je morala da zove majstora da bi mi izvlačio dupe iz veš mašine.