Celog života volim prasiće, ta plemenita stvorenja..Kao klinac bih na selu posmatrao svinje po ceo dan, i jednog dana sam se odlučio da upadnem u onaj blatnjavi tor i krenuo da jurim one svinje, na jednu sam se čak i popeo i zajahao je...ne možete da zamislite kez malog deteta u tom trenutku..brat me otad zove Prasikevičijus.
Mnogo mi je žao moga muža, zato što je uz mene u paketu dobio i moju parazitsku familiju, mislim pogotovo na mog oca koji je tipičan proizvod komunističkog doba i hodajuća parola "kako ćemo-lako ćemo".
Plašim se da zatvorim prozor noću jer imam osjećaj da ću nekog vidjeti kako gleda u mene.
Radim u apoteci i kad god dođe neko sa receptom na kojem je doktor sve nažvrljao i nikako ne mogu da provalim šta piše, samo kažem: "Izvinite, trenutno nemamo taj lek."
Istetovirao sam sliku svog 6 mesečnog sina na ruci i i to mi je jedina tetovaža. Svi prijatelji i rodbina kažu da je fenomenalno i da je tetovaža zaista super ispala... Jedino žena kaže da je to bezveze, a mislio sam da će se njoj posle mene najviše sviđati.
Kad se udam zamišljam sebe kako sedim sa mužem u kafani, pijemo i pevamo do zore.
Kada sam u gradskom prevozu i sedim pored neke osobe koja se zakašlje, ja ne dišem, jer imam trip da kada zadržim vazduh virus neće ući u mene.
Moj tata je došao besan sa posla i krenuo da viče na mene, sestru i mamu : Kakva je ovo kuća? 3 žene, niko ne paja paučinu, niko ne usisava... Ja gledam sinoć u tepih mravi odnose čips...
U osnovnoj školi je sa mnom u razred išla siromašna devojčica...Deca kao deca, uglavnom su je izbegavala i zbijala šale na njen račun. Ja sam bila jedna od retkih koja se s njom družila i pamtim je kao izrazito dobru dušu koja je, i ono malo što je imala, uvek delila sa drugima i uvek bila spremna da pomogne. U sećanju mi je ostalo da su joj stvari uvek čudno mirisale...da bih posle puno godina shvatila da su mirisale na detrdžent za sudove kojima je njena majka usled tog siromaštva nastojala da je drži čistom. Nakon nekoliko godina ona se odselila u drugi grad...izgubila sam svaki kontakt sa njom, iako sam se često pitala gde je i šta radi. Pre određenog vremena stigla mi je poruka na fb...od nje... U životu se nisam više i iskrenije obradovala kada sam joj pogledala slike...danas je srećno udata, zaposlena, živi u inostranstvu, i nije izgubila ni delić one dobrote kojom je plenila pre 20 godina...porukom mi je ulepšala ne dan, nego ceo život!
Primijetila sam da ponedeljkom sve cure u u razredu dolaze puštene kose a ostale dane je vežu. To implicira da svi peru kosu nedeljom.