U jednom izlasku upoznao sam devojku koja je sedela sama i pila neko piće.. Bila je po prilično lepa i normalna.. Celo veče sam je gledao i odlučio da joj priđem negde pred fajront.. Prišao sam sa pričom "hej ćao primaš društvo.." i posle nekog razgovora, skontao sam zašto je sama i zašto je bila tiha i povučena..devojka je HIV pozitivna... Posle sam se sprijateljio sa njom i dan danas se družimo, ona je jako srećna što me ima, a i ja takođe što imam nju... Svuda je zovem družimo se, svaki dan smo zajedno... Jednostavno neopisiv osećaj kad znaš da imaš jednog iskrenog i najboljeg druga!!! Zašto se s*anja dešavaju najboljim ljudima?
Bio je Božić,čini mi se, i dođemo mi svi porodično kod babe i dede kao na ručak i zvoni telefon. Javlja se deda i samo se čuje : " Da, da...aha...MA IDI KOPAJ NEŠTO, ZARADI TAJ DINAR KAKO VALJA A NE MENI DA PRODAJEŠ GAĆE, ČARAPE, MIKSERE PREKO TELEFONA! " i spusti slušalicu.
glavna odluka koju sam morala donjeti kad sam bila mala je bila hoces li da radi prut ili kais . :)
Moj pokušaj zbližavanja sa našim mačetom ide ovako: maco, mačkice, mac-mac, malena, dođi meni, maco, halo, seljanko, ma mrš tamo!
Od 7h do 15h sam gospodin čovek, kome je radna uniforma odelo i kravata ali od 15:01 skidam odelo, uzimam kacigu i jaknu sa štitnicima, sedam na motor od 600 kubika i "krstarim drumovima". Jeste da ponekad dođem na posao izgreban i izubijan od pada, ali jednostavno ne bih mogao ceo život da proživim sedeći u kancelariji bez trunke uzbuđenja.
Danas u autobusu sedim pospan, 7 ujutru bilo, gledam kroz prozor nešto zamišljen i odjednom neko me udari po ramenu. Pogledam, ono mladić neki, mojih godina, medjutim ne mogu da ga prepoznam, zagledam ga ali ne pada mi na pamet ko je ali bilo mi glupo da mu se ne javim kad me čovek prvi pozdravio. Rekoh: "Ćao brate šta ima." Kaže on: "Bus plus na pregled."
Studiram medicinu, 5 godina. Sve mi je dosadilo, hoću da napustim i pokušam da upišem filmsku režiju. Ako se pitate zašto želim da napustim takav fax, e pa rećiću vam. Neki dan sam bio na onkologiji, (onkologiju sam najviše volio) i sve mi se smučilo, kad je profesor morao da kaže roditeljima da njihovo dete-kćerka (18) ima karcinom dojke. Gledao sam jadne roditelje, bilo je strašno. E zato neću da budem doktor. Osoba kojoj će se svi diviti i svi poštovati a moram da saopštavam takve stvari. Umetnost je nešto posebno, tu nema plača, bola, jada... sve je gluma... e to je ono što ja hoću. Držite mi fige, moji još ništa ne znaju.
Svaki put kada nestane struje kontam kako se neko dvoje povatalo u elektrodistribuciji i onako u naletu strasti isključili struju.
U prvom osnovne učitelj nas je terao da "zavežemo" noge za stolicu, odnosno da ih držimo obavijene oko nogu stolice i da se tako ne pomeramo u klupi, ne vrpoljimo i ne klizimo po stolici... I danas (30godina posle) tako sedim, nogu obavijenih - "zavezanih" za stolicu..