Trebalo je da siđem iz autobusa kad je jedna mnogo simpatična devojka sela pored mene... Završio sam u batajnici.
Oduvek sam želela da zovnem Olju Bećković u emisiju i da joj kažem da je zovem samo da joj spustim slušalicu.
Ćale mi je najbolji čovek među najgorim očevima na svetu. Od kako znam za sebe-on se kocka, zbog njegovih dugova smo izgubili 3 kuće i sam Bog zna koliko para još... On je jedinac, deda (njegov otac) je umro pre nekoliko godina. Nikad nisu bili u preterano dobrim odnosima, i uvek je govorio da "mu od oca ništa ne treba". Deda je bio zemljoradnik, čovek koji je od jutra do mraka bio na njivi ili oko stoke. Taj moj otac, kome "ništa ne treba" je od dedine smrti prodao svu mehanizaciju i većinu njiva. Svađali smo se sa njim i brat i ja, ništa nije pomoglo... Obojica studiramo, ja sam pri kraju, i brinem se kako ćemo živeti za koju godinu, kad je za nepunih 5 godina od dedine smrti potrošio skoro 50000 evra... Sin sam mu, prvenac, neka mi Bog oprosti, ali ja bih na momente na njega digao ne ruku, nego ko zna šta u ruci...
Pola puta do kuće otpetljavam slušalice, pola slušam muziku.
Nikad mi neće biti jasno zašto je muško dete poželjnije od ženskog. Danas sam saznala da nosim devojčicu i dolazi mi jedna žena i kaže: "Nema veze, nije tvoja krivica". Malo mi je hvalilo da joj zaljepim šamar koji bi pamtila za sva vremena.
Svaki put kad očekujem važnu poruku, u jednoj minuti 10 puta stisnem dugme za otkljucavanje jer mislim da zvono pristigle poruke nisam čula, iako mobitel cijelo vrijeme ne ispuštam iz ruke.
Prvi put u životu imam zgodnog komšiju! Malo se stideo, pogleda pa skrene pogled pa tako jedno tri puta. Meni danas samopouzdanje na nivou te ga gledah bez da trepnem. Ne boj se komšija, neću ti ništa!
Pradeda mi je umro u 104. godini tako što je pao sa konja. Baksuzna familija.
Najbolje mi je ono kad je neka pesma na radiju iz perioda mojih roditelja,i mama ustane,pojača, krene da igra i uvek ista rečenica:"Jaoj što volim ovu stvar!"