Deset godina smo u braku i svaki put kad me poljubi u vrat osjetim ono nešto sto sam osjetila prvi put kad me je poljubio.
Mrzim kad majka ili otac pokušavaju da se prave važni pred mojim društvom, i odvale nešto što uopšte nije smešno pa ih svi iskuliraju, a mene pojede blam. Ali nekako mi ih je žao u tom trenutku, i slatki su pošto samo hoće da se osete tako mladi u mom društvu.
Imam običaj da, kad pijem kafu, izađem na terasu i pravim se da je zombi apokalipsa, da je sve u ruševinama i da su svi ljudi zombiji, da su kola razbijena po ulici i da ja pravim plan kako da pronađem još nekog ko je živ i kako da se izvučem iz grada. I naravno pustim strašnu muziku da bi sve to u mojoj glavi izgledalo dramatičnije.
Uspješan sam, zarađujem mnogo... Prije dvije godine sam raskinuo sa djevojkom koju još uvijek volim i od tad sam se svako veče napio da bi mogao zaspati. Dvije godine nisam izašao nigdje osim na posao i odmah kući sa pićem. Pijem dok se ne onesvjestim. Niko ne zna i svi su ubjeđeni da vodim uzbudljiv život, da putujem, imam djevojku koju poželim. Pijem i sad dok tipkam ovu ispovest. Jako mi je teško živjeti svoj život.
Prala sam sudove sunđerom. Na red je došla i renda, izrendala sam sunđer.
Momak me pitao da živimo zajedno i odbila sam jer živi s mamom. A on se našao uvrijeđen.
Od kako čitam ispovesti shvatio sam da su žene/devojke opterećenije grudima (veličina, oblik.. ) nego mi muškarci veličinom "muškosti".
Samo meni može da se dogodi da spremam ispit, učim i nerviram se, da mi od tog ispita zavisi budžet, a da pored svega zaboravim da ga prijavim! Smejem se da ne bi plakala...
Udaću se za tipa koji bude dovoljno hrabar da me muva pred ocem.