Nakon 20 god pružanja bezgranične ljubavi, podrške, pažnje i slobode, dijete mi jutros kaže da joj ništa nismo pružili. Pitam se, Bože gdje sam pogriješila. :'( IZVINI ŠTO NISMO BOGATI.
Kad mi neko zabrani da se klatim na stolici, krišom dok ne gleda zaklatim se još jednom kao dokaz da ne može da mi naređuje.
Mrzim kad me ljudi u busu pitaju da li SILAZIM. Svaki put pregrizem jezik da im ne odgovorim: "Sa k***a se silazi, a iz autobusa se izlazi" !
Juče su me neki ljudi u vozu pitali šta studiram i ja kažem da uskoro završavam biologiju, smer ekologija. Od njih petoro koji su sa mnom bili u kupeu, četvoro je počelo da se smeje i sve to sa pitanjem: " šta ćeš ti sada sa tim?". Ja sam izabrala da se u životu bavim naukom koja me najviše interesovala, uložila sam toliko truda i rada i onda će tamo neki ljudi da ismevaju to, pa da me bude sramota i da se osećam jadno. A da sam frizerka ili kozmetičarka svi bi mi čestitali...
Imam problem sa iskazivanjem osećanja. Izgubila sam dosta zbog toga....
Kada me je ćale prvi put video u porodilištu počeo je da plače, al' ne od sreće, nego zato što sam bio mnogo ružan.
Zadnjih mjesec dana, svako jutro, dok mama sprema doručak, ja uzmem mob, sjedim pored nje i čitam joj ispovijesti. Nikad nismo imale bolji odnos. Hvala vam.
Nikada mi nije bilo lakše zato što neko drugi ima veći problem od mene...
Da nije majica sa volontiranja, ne bih imala u čemu da spavam.