Mrzim što mi najbolje godine prolaze, a ja nemam s kim da ih podelim. Žalim što nemam prave ljude pored sebe, ali ne umem to da promenim...
Jedva sam čekao da mi se sestra uda, da se malo ''odmorim'' od nje, a kada je došao taj dan nikada nisam više plakao nego tada.
Naterala sam dečka da pročita "Malog Princa", oduševio se.
Burazer uzeo mami memorijsku iz telefona posto je svoju izgubio. Mama: 'I sta sad to znači?' -'Ništa, sve ti i dalje radi. To je kartica za memoriju, da možeš da prebacuješ pesme i slike..što tebi ne treba.' -'Majoooo, on mene zaj*bava, kako ja sad da zovem bez toga?!!'
Nekad sam mislila da sam dovoljno pametna i da nijedan muškarac neće moći praviti od mene budalu bez ponosa.
Pitam druga večeras " Brate, 'oćemo li malo kasnije da gledamo meteorsku kišu ? " a on lagano odgovara " Na koji program brate ? "
Živim s roditeljima i sestrom. Ima već par godina kako osjećam da svako od nas živi za sebe. Pitam se kad i zbog čega smo se tako otuđili.
Muž i ja smo zaluđeni nekom dečijom igricom, igramo naizmenično i pokušavamo da oborimo rekord jedno drugom. Kad nas prijatelji pitaju da li je moguće da mi igramo, uvek se vadimo na sestrića od 7 godina. :)
Moj dečko ima pomalo velike uši, i kada se posvađamo, uvek u sebi pomislim: 'Da' Bog da ti otpale uši'.