Mama me tera da radim na pijaci i pomažem joj tokom leta...Mrzim to, jer niko od mojih vršnjaka ne radi, a imam 20 puta bolji prosek od njih. A i sramota me da radim na pijaci. Moji me smatraju iskompleksiranom. I uvek budem rastrzana jer stvarno mislim da nije fer da u školi dajem maksimalan rezultat, po kući sve radim i onda nemam leto slobodno već moram da radim ono što ne volim, a s druge strane žao mi bude mame i onda na kraju uvek radim. I jedva čekam da radnica dođe s mora da prestanem.
Uvijek sam se pitala kako ljudi doživljavaju moju porodicu i šta govore o nama nakon što odu iz naše kuće jer mi obavezno otračamo sve goste, porodicu pogotovo!
Zvoni jednom telefon, javim se ja, učini mi se da je mamina drugarica i uhvatim ja da se sprdam sa ženom, da bi se ona, nakon par minuta mog lupetanja predstavila i da bih ja shvatila da je to moja razredna. Blam godine!
Tata, mama i ja smo, sve troje, završili Pravni fakultet. Tata i mama su pre 5 godina ostali bez posla, a ja ga nikad nisam ni dobila, otkako sam diplomirala. Živimo u iznajmljenom stanu, otkako smo izbegli iz Sarajeva i sad mama i ja šijemo po porudžbini, a tata radi na građevini i jedva nam bude za kiriju, struju i vodu. Juče sam prodala poslednji komad nakita, koji smo imali, prsten od belog zlata, koji sam dobila za 18-ti, da bismo imali nešto novca. Ali, sinoć, kad smo razmišljali šta nam sve nedostaje i šta nam sve treba, samo smo se izljubili, zagrlili i ostali tako zagrljeni jedno 10 minuta. Shvatili smo da nam ništa ne treba, dok smo zajedno i dok se volimo. Uprkos svemu, kad god izađemo na ulicu, nasmejani smo; kad god nas neko pita kako smo, kažemo ''Dobro!'' i niko ne zna kako teško živimo. Ali, volim ih najviše na svetu, sve bih dala za njih i oni za mene i samo to je važno!
Sinoć mi je mali imao temperaturu. Plakao je i probudio i starijeg brata. Cijelu noć nisam spavala, za razliku od muža koji je glasno hrkao u spavaćoj sobi i uopšte se nije obazirao na to što se sama borim sa dvoje male djece. Ujutro je otišao negdje nije se ni javio gdje će, čak ni marku za hljeb nije ostavio. Da je bar nazvao da upita kako je dijete ali nije se udostojio, kamoli treba li meni išta... Naveče je došao, muzika je grmila iz auta, sa skupocjenim telefonom i osmjehom od uva do uva...naravno, para za telefon, cigare i kafanu uvijek mora biti... Ujutro je opet negdje otišao, ništa nije rekao. Hvala Bogu, mališa je bolje. Skupila sam nešto para pa ću ih sad koji dan odvesti u igraonicu i na kolače. Dobra su to djeca. Nisu oni krivi što sam se ja udala za idiota. Sad samo mogu da molim Boga da nađem posao...
Svaki put kada sam u gostima sa bakom, ona kaže: "Spremi se, idemo". I ja se spremim, sednem, i čekam još sat vremena u jakni da pođemo. A ako slučajno skinem jaknu, ona kaze: "Ne skidaj se, polazimo", i nastavi priču.
Kad me mrzi da ustanem i uplalim svetlo, uzmem papuče pa gađam prekidač, ne bi li se upalilo. Ponekad i uspem.
Moj dečko ima pomalo velike uši, i kada se posvađamo, uvek u sebi pomislim: 'Da' Bog da ti otpale uši'.
Primijetila sam da ponedeljkom sve cure u u razredu dolaze puštene kose a ostale dane je vežu. To implicira da svi peru kosu nedeljom.