Ljude često fascinira to što studiram psihologiju, smatraju me za dobrog sagovornika i generalno vole da mi se poveravaju, a ja ih najčešće slušam "sa pola uha" i govorim im ono što bi želeli da čuju jer nemam volje da se opterećujem svačijim problemima.
Волим по кафанама да њушкам момке кад провалим да лепо миришу.
Čitav život sam u tripu da me roditelji prate kada idem da se vidim sa dečkom. I sada, kada treba da se vidimo obavezno sačekam ispred kuće 2-3 minuta da vidim da li će izaći za mnom, naravno nikada nisu izašli.
Od kad sam na ispovestima pročitala da je znak za prilazak provlačenje prstiju kroz kosu, kad god izađem u grad ne vadim ruku iz kose i jos uvek mi niko nije prišao.
Kad pitam sestru gde je neka stvar, ako krene da traži sa mnom, znam da je ona uzela.
Uzela sam sestrine nove, zelene otvorene sandale, jer su mi samo one išle uz kombinaciju. Šetam gradom na jednom skontam dosta muškaraca na klupi, i počela sam da pravilno šetam i da se uvijam, ne bi li me primetili, međutim, čula sam jednog dečka iz tog društva: ''Ispao ti je palac'' i svi u smeh. U životu ih više nisam obula.
Baba je pozvala pre neki dan i rekla tati da mi čestita rodjendan uz izvinjenje što je zakasnila dva dana. Inače rođendan mi je za mesec dana.
Svaki put kada kažem ''neverica'' u glavi mi je neka mala veverica koja ima zgranutu facu, ne znam zašto. :)