Kada sam prvi put gledao Titanik, plakao sam kao kiša, naravno, i pitao sam sestru: "Seko, jesu bar ovi glumci preživeli?".
Pljunula sam dečku jednom u Coca Colu dok je bio u wc-u, jer nije hteo da ide sa mnom u shopping.
Trenutno sam u porodilištu, imala sam dve indukcije danas i od straha ne mogu da spavam, a ni to što mi tri cimerke hrču, ni malo ne pomaže! Čitam Ispovesti i čekam da moja treća sreća dođe na svet!
Dok sam bila mala, svaki put sam se namjerno duže kupala dok mi se stopala ne bi smežurala i onda sam govorila mami : "mama, mama ostarile mi noge ". :D
Citam dečku ispovesti i kažem "Lik do 20.-e god nije znao šta je bide", a on mi odgovara: "A šta je to bide? BIDE' MAJER???"
Nek' je on meni živ, zdrav i voljen.
Radim u bolnici na odeljenju koje se zove produžena nega. Tu dolaze pacijenti za koje više ništa ne može da se uradi i tu provode zadnje momente svog života. Pre mesec dana sam se mnogo potresla zbog jednog dekice koga su doveli na moje odeljenje. Kada sam otišla do njega, da mu dam dnevnu dozu lekova, rekao mi je - mala ja znam da meni nema izlaza odavde, posedi malo sa mnom da poslednje što vidim bude nešto lepo. Pokušala sam da ga ohrabrim ali, valjda čovek oseti kada dođe kraj. Privukla sam stolicu i sela kraj njega, uhvatila sam ga za ruku, a on me je samo gledao i ćutao. Posle nekoliko minuta sam morala da krenem kod drugih pacijenata, a on mi je rekao samo hvala ti. Nepunih sat vremena posle toga je preminuo. Nikada neću zaboraviti njegov lik, urezao mi se u sećanje.
Jednom sam sjedila u mraku i htjela da pronađem telefon. Pošto ništa nisam vidjela, morala sam uzeti nešto da prosvijetlim pa sam uzela isti taj telefon koji tražim i njim svijetlila ne bih li ga pronašla, dok nisam shvatila šta radim.
Vraćam se kući u četiri ujutru, pešaka. Idem auto-putem (Beogradom). Pešačim, jer sam u bedaku zbog jedne cure. Lik staje busom i pita me dokle idem. Ja mu kažem, i on me 'ladno odveze do kuće. Nisam znao kako da mu se zahvalim, pet puta mu se zahvaljivao, otišao kući i zaboravio na sve probleme. Kako mi je samo drago što još uvek ima dobrih ljudi.
Svaki put kad su rekli da ću ostati bez daha nakon što vidim nešto, nisam.
Mrzim maminu rečenicu: "Vidjećemo hoćeš li tako moći kod svekrve!"