Ceo život živim u gradu, a zapravo sanjam da kada završim medicinu, kupim neku malu kućicu i vinograd, posadim ruže, kupim psa, kupim cvetne zavese za kuhinju, dočekujem muža posle napornog dana, napravim mu večeru, i posle tople kupke i čaše vina vodimo ljubav celu noć dok nam tela obasjava mesečina kroz otvoren prozor. Mrzim ovaj brzi gradski život!
Imam utisak da sam potpuno drugačija osoba sa podignutom i spuštenom kosom. Jednostavno je tako.
Jednom sam napisala ispovest o svojoj drugarici kako je bezobrazna prema meni kad smo u društvu. Pošto ona čita ispovesti poslala mi je tu ispovest i rekla ''koja je glupača ova njena drugarica''.
Svaki put kad očekujem važnu poruku, u jednoj minuti 10 puta stisnem dugme za otkljucavanje jer mislim da zvono pristigle poruke nisam čula, iako mobitel cijelo vrijeme ne ispuštam iz ruke.
Kao klinka nisam htela da jedem štrudlu s makom jer sam verovala da su to mravi, a baka mi je rekla da ne smem nikako pojesti mrava jer će me jako boleti stomak. I mislila sam da me mama ne voli jer me tera da jedem tu glupu štrudlu s mravima.
Pita komšinica moju mamu, "A koju si ti školu završila s obzirom da radiš u apoteci", kaže moja mama "pa kurs krojača šta bih drugo pobogu".
Kad god dobijem neke pare, uvijek mašem sa njima i govorim kotile se, množile se!
U poslednje vrijeme često gostujem u medijima i uvijek me strah da ću da izvalim neku notornu glupost posle koje će da me smixaju u bisere godine.
Kad me neko pita kako sam, kažem da sam dobro i promijenim temu jer ne želim zamarati ljude svojim problemima.
Zove me danas drugar i kaže: "Možes da dođes samo na sat vremena da mi nešto pomogneš, nije teško?". Naravno, odem ja da pomognem, i 5 sati radim na mešalici. Sad, šta je veća ironija, što je rekao "sat" ili da "nije teško"? :)