Moja drugarica sa kojom sam se družila 11 godina je spavala sa mojim dečkom. Najgori osećaj na svetu je kad te izneveri neko koga si voleo kao sestru!!
Mnogi neće poverovati u moju ispovest ali nema veze.Pre 10 godina ja, moj otac i moj brat smo imali susret sa jednim natprirodnim bićem.Svoj trojici nam je bilo jasno šta se desilo i nismo širili priču da nas ne bi proglasili ludacima, da ne bi širili paniku i sl.Od tada je prošlo 10 godina i ja sam sasvim odrastao, vodim normalan život, studiram u Beogradu, imam devojku, društvo i mogu reći da sam zadovoljan životom.Problem je u tome što se često osećam otuđenim i samim u svom znanju da ovaj naš pojavni svet u kome živimo nije sve i da isti ovaj svet delimo sa drugim bićima za koje skoro niko ne zna.Nisam uplašen, znam da smo mi ljudi daleko zlonamerniji od tih ''drugih'' ali ne mogu kao i ostali da posmatram i doživljavam stvari oko sebe.Za mene religija, priroda, život, smrt, dan, noć imaju sasvim drugačije značenje i ponekad osećam i sažaljenje za ljude oko mene koji nisu imali priliku da saznaju ono što sam ja.Ne znam možda je tako i bolje.Bilo kako bilo u jedno sam siguran, život je predivna stvar, moramo ga voleti kakav god da je i sasvim sigurno nije besmislen.
Devojka mi je poklonila dezodorans. Ne znam da li da to shvatim kao znak pažnje ili to znači da vonjam.
Kad udjem u autobus i zauzmem mesto, pa kad vidim neku babu da mi prilazi, napravim neku facu da mi je pozlilo samo da me ne podiže sa mesta.
Ja i brat smo saznali da majka vara oca... Mnogo boli..
Kad sam bila mala uvijek kad se mama i tata posvađaju odem do kupatila i stavim njihove četkice za zube jednu pored druge, da kad dođu da peru zube vide ih zajedno i onda se oni pomire i budu zajedno.
Bio je moje sve godinama. Bila sam i ja njemu, u to sam se uverila kad sam mu rekla da sam trudna, bio je sneg i samo smo dugo šetali držeći se za ruke najčvršće moguće, i posle me samo pitao: jesi spremna da budeš mama? Ipak sam bila premlada. Dižemo kredit da bi se što pre uzeli, posle šoka usledilo je ushićenje, a onda se desilo- tog jutra se budim u krvi. Tako je kratko bila u mom stomaku, u mom srcu, taman što sam je zavolela... Izgubili smo bebu. Oboje smo patili na svoj način, a njemu sam zamerala stalno, kako me ne razume dovoljno, i tako... Svađe. Borili smo se za nas, i odustali. Oboje smo našli nove partnere, on je u dom koji je počeo praviti za nas i našu bebu doveo nju, a ja sam se naposletku udala, nesretno, razvela također, nesretno. Skoro tri godine prošle, nismo se videli (živimo u različitim gradovima), i sasvim slučajno, na jednom koncertu... On. Sam. I niko ne grli snažnije. I tu smo gde smo... I kaže: Ljubav si mog života.
Koliki sam baksuz neko mi je ukrao biciklo ispred MUP-a.