Danas sam najsrećnije dete na svetu, jer je kontrolni skener mog tate pokazao da kancera više nema!
Izgradio sam dečiji park (igralište) u mestu u kome živim. Nisam želeo nikakvu medijsku pažnju niti ista slično. Ne želim ni sad, naravno. Često sednem na klupu pored pomenutog parka i gledam svu tu decu, koja se bezbrižno zabavljaju tamo. Kad vidim osmehe na nihovim licima znam da sam uradio pravu stvar.
Svako jutro zakasnim na posao po 10-15min. Kasni i meni plata pa sam nekako skontao da mogu i ja da kasnim na posao.
Kad sam bio mali kad bi moja majka i otac došli sa posla udarao sam glavu u zid da vide ko je glavni.
Nerviraju me ljudi koji broje koliko su popili u gradu i oni koji se hvale koliko su potrošili para!
U mojoj porodici se samo ja javljam na fiksni telefon jer me užasno nervira kada zvoni, a sve ostale boli uvo i prave se ludi.
Kad popijem, obožavam ulaziti u bespotrebne rasprave koje ne vode nikuda.
Žena od mog krštenog kuma otvoreno traži odnos samnom. Crna, visoka, vitka, zgodna... Jedva smognem snage da je odbijem.
Danas idem na svadbu najboljeg druga. Upoznala sam ga u vrtiću i svaki dan smo se tukli. Čak je tata hteo da me ispiše iz vrtića zbog svakodnevnih tuča. Mislila sam da ću ceo život vući traume zbog njega. U istom razredu u osnovnoj i srednjoj školi smo bili. Postali smo najbolji drugovi. Nakon toga ja odlazim na studije u inostranstvo i počinje jako da mi nedostaje. Kad god bih imala odmor dolazila bih "kući", a više bih bila sa njim, nego sa ukućanima. I tako mi pre neki dan stiže pozivnica i pismo sa slikama od vrtića do mature i ceduljica gde je napisao da će prvo dete nazvati po meni.
Moj otac se danas podsmevao ljudima sto su dali imena sinovima Antonio i Mario, a moja sestra i ja se zovemo Kosana i Svilajna..