Voljela bih da imam bolji odnos sa svojim ocem.. Nikad ne razgovaramo, nikad me ne pita kako sam, i sada evo kad imam 19 godina to mi nekako smeta.. Znam da baš i nije vješt u pokazivanju emocija, ali bih stvarno voljela da više razgovaramo.. kada npr. dođe po mene i vraćamo se zajedno kući, ćutimo.. ponekad gledamo TV zajedno, komentarišemo sport i sve to, ali kao neki stranci.. ne zna ništa o meni... Možda je to zbog toga što smo malo i slični, ali opet nekako je prevelika distanca... -_-
Mrzim kad sam u društvu, a neko stalo kuca poruke na mobilnom...
Živim na selu i imam kravu, često idem u štalu. Pomažem roditeljima oko svega, ali kad izađem u grad svi mi govore da sam prava dama. Zapravo malo je onih koji znaju odakle dolazim, a mnoge mi djevojke kažu da bi voljele da mogu da budu tako elegantne kao ja. Oni koji me znaju kažu da je nemoguće da ja uopšte živim na selu. Pokušavam da ostavim što bolji dojam na sve oko sebe. Pazim na svoj bonton, na to kako se izražavam i na svoje ponašanje. Mislim da nije bitno odakle ko dolazi, već ono što ima u sebi i karakter.
Od kad sam počeo ljudima drsko da odgovaram i da ih prozivam kada se istresaju na mene ili kada mi se učini da me prave budalom svi odjednom imaju ogromno poštovanje prema meni...
Tata mi je jedan od uspešnijih ljudi u gradu i često razmišljam da li ću biti kao on, bolji ili njegova bleda kopija.
Ležim u krevetu i gledam svog muža kako spava. Uprkos tome što hrče kao stoka izgleda mi kao pravi anđeo.
Ja imam 21 godinu, a moja najbolja prijateljica 42. Družimo se pet godina, i postali smo najbolji prijatelji. Neko misli da to nije normalno, ali ja mislim da je to sasvim ok. Jer boljeg prijatelja od nje nemam.
Zvao me malopre neki nepoznati broj, ja se javim, kad ono čovek mi peva i ajde, dobro, ja odlušam, prekine on i minut kasnije stiže poruka ''Auuu pa ja sam pogrešio broj ahahaha izvini, evo, može još jedna samo za tebe ko god da si?''
Ulepšao mi je veče!
Svaku noć legnem na uredno zategnutom čaršavu, a probudim se bez njega jer je na podu i on i ćebe. Stvarno bih volio da imam kameru iznad kreveta da vidim šta to radim u snu...
Svaki put kada sam tužna ili kada mi neko nedostaje odem u parkić ispred moje zgrade i sednem na ljuljašku, pustim pesmu i ljuljam se i razmišljam. I uvek mi bude lakše.