Imam toliko male grudi da mi je dvogodišnja ćerka razvukla majicu, namestila rukice i iznenađeno rekla "Nema"!
Kad pitam curu u gradu hoće li šta popit, molim boga da kaže da neće.
Flertovala sam sa profesorom filozofije, i to ne samo zbog ocene...
Kad vozim kroz sela širom zemlje, svirnem i fino mahnem ljudima koji sede ispred svojih kuća. Volim da vidim taj izraz lica - obraduju se, al opet ne znaju od kojih beše ovaj što se javlja.
Većinu onih poklona "jao nismo stigli danas, sutra ćemo, izvini stvarno" nikad nisam video...
Otac mi je umro 2005. godine kada sam imao 11 godina. Kako nas je četvoro u porodici, uvek kada bih pomogao majci da postavi sto za ručak postavljao bih 4 tanjira, viljušaka, noževa... Nakon njegove smrti sam joj jednom tako pomagao i izvadio 4 viljuške i shvatio da on više nije tu i da su mi potrebne samo 3. To je, pored njegove smrti bio jedan od najgorih trenutaka u mom životu.
Kao mala sam jednom pobjegla od kuće, dok je baba spavala.. i posle 3 kilometra, ljudi su me pitali odakle sam, gdje sam pošla (selo) i vrate me nazad. U međuvremenu je baba digla hajku, krenuli ljudi da me traže mislili ukrao me neko. Kad me našla, dovela me kući i za kaznu vezala za banderu kao magare. Sva su mi se djeca smijala, a ja plakala kao kišna godina. Trauma iz djetinjstva.
Večito sušim ruke na onome što duva i suši i na kraju ih obrišem o pantalone.
Najbolje mi je kad sedim u klubu i komentarišem druge kako igraju, a i sam znam da ne bih mogao bolje.
Kad me neko tokom razgovora slučajno pljune, ja se slučajno počešem baš po tom mestu.