Ne mogu pričati sa roditeljima o svom seksualnom životu. Prosto me sramota.
Pre par godina sam otišao u inostranstvo jureći karijeru, uspeo sam, obogatio sam se. Sada se vraćam da osvojim srce devojke u koju sam bio zaljubljen još od pre odlaska.
Slučajno sam kupila kolu na kojoj je pisalo ime bivšeg kojeg sam najviše volela. Nisam popila ni jedan gutljaj.
Svi me gnjave što se ne udajem. Jedino moja baba koja je bila u braku 55 godina govori: kćeri, ne žuri, nikada nije kasno udati se i skočiti u bunar.
Kad pričam viceve, prvo se sama iscepam od smeha, pa onda završim priču ostalima.
Nisam upisala žurnalistiku iako je to bila moja najveća želja. Nisam bila primljena, ni sa esejom od 400 riječi, ni sa savršenim intervjuom. A primljena je cura koja piše "neznam". Cijeli život ću patiti zbog toga.
Šta god mi moji roditelji kažu ili zapovide!
Moj odgovor je:"Evo sad' ću!"
Osuđujem ljude koji rade kao čistačice ili vozači autobusa jer ih zamišljam kako su u mojim godinama bili ''previše kul za učenje''.
Još uvek mi nije jasno zašto u crtaćima padaju sa litice tek kada pogledaju dole..