Ne mogu da budem mirna otkako sam prevarila najboljeg momka na svijetu sa bivšim, kojeg volim.
Ne mogu mu to prešutjeti, još nisam nista slagala, a ne mogu ga izgubiti, bojim se.
Ne mogu da vršim nuždu ako je neko u kupatilu sa mnom, ili odmah ispred njega.
Plašim se da šetam po njivama ili po ogromnom otvorenom prostoru gde nema ljudi, jer uvek imam osećaj da me posmatraju vanzemaljci i da mogu svakog trenutka da me otmu.
Moj dečko nam je jutros pokvario veš mašinu... kako rođače, kako?
Ja se sećam rasporeda za ponedeljak iz petog razreda osnovne škole, a sad sam četvrti razred gimnazije. :)
Dečko me je 'ladno pitao da dođe kod mene u stan da bih mu ispeglala majice.
Imam dečka već 2g, ovaj vikend nije bio u gradu, a ja sam izašla. Drug me je pratio kući i jadao mi se kako mu se sviđa jedna devojka, njegova drugarica i da ne zna kako da joj priđe. Pričali smo sat vremena i ja sam lupala glavu smišljajući kako da joj priđe. U jednom trenutku se odlučio za pristup i hteo je da da isproba. Ja sam pristala, ali se nisam nadala da će me i poljubiti stvarno. Bila sam zatečena. Dogovorili smo se da nikome ne kažemo to, a meni je i dalje glupo zbog toga. Ipak, izgledao je kao da očekuje moju reakciju nakon poljupca koju naravno nije dobio.
Kao mali mislio sam da je topli obrok nešto slično užini koju sam dobijao u školi.
Fascinira me mesec. Divim mu se. Ne znam zašto. Često kada sam duboko u sebi nekako tužna ja izadjem napolje i gledam mesec i osećam se bolje, relaksirano.
Kada sam ulazila u pubertet, bila sam ubeđena da sam lepa šta god uradila ili obukla. Sad kad se setim toga osećam se kao da sam bila najružniji gušter na svetu.