1995. godine mnogo izbeglica se doselilo u moje selo, ja sam tada imao 5 godina, nisam bio svestan situacije. Odmah pored moje kuće se doselio jedan dečko, zvao se Miroslav, koji je tada bio mojih godina. Brat od strica i ja smo se odmah upoznali sa njim, igrali se svakodnevno, vremenom je počeo malo da nas smara jer je uvek od nas uzimao slatkiše. Dali smo mu nadimak Željko. I tako jednom mene tata pita sa kim ideš u park a ja mu kažem sa bratom i Željkom, pita on a ko je Željko, ja kao mangup kažem Miroslav, a tako ga zovemo jer je željan svega, sekund kasnije tata mi je zakucao takav šamar da sam sve zvezde prebrojao i naravno kaznio. Taj šamar cu pamtiti čitav život, to je bio šamar koji me je naučio da poštujem druge i njihove živote.
Bila bih najsrećnija kada bi mi istom brzinom rasle dlake na nogama i na glavi.
Mrzim kada starija sestra sa ogromnim si*ama nosi moje majice i raširi ih.
На часу математике сам, уместо два прста, случајно подигла средњи.
Kad sam bila manja, dok bih menjala navlaku na jorganu, čitava bih ušla u nju i tako ga nameštala iznutra.
Majka uvek instiktivno zatvara sve prozore i vrata kada priča o komšinicama.
Imam 21 godinu... želim da pijem kafu sa drugaricama po kafićima, izlazim, putujem, vidim more ponovo posle 13 godina, a najviše bih volela i da idem na fakultet... ali ne mogu jer radim da bi mama, brat i ja imali od čega da živimo.
Nikad nisam znao primiti poklon na pravi način. Uvijek mi bude neugodno i zahvaljujem se po sto puta, dok i osobi koja mi je to poklonila ne bude neugodno od mog zahvaljivanja.