Imam devojku skoro dve godine. Na početku sam se sa njom viđao samo zbog sexa jer daje prvo veče. Sada mi po svemu odgovara samo me sramota sto je bila sa dosta njih...
Osjećam se toliko srećno i ispunjeno kada nekoga uspijem nasmijati nekim svojim gestom, bilo da je meni blizak ili potpuni stranac. Volim tuđu sreću koliko i svoju, šta mogu :)
Uvek kada idem kod devojke gledam da obučem drugačije bokserice nego prošli put da ne misli kako se ne presvlačim redovno.
Kada gledam neki film i vidim da je preporučen za gledaoce svih uzrasta, odmah se smorim jer nema scena seksa...
Kad se burazer zaljubio i napravio kilometarski račun za telefon, ćaletova reakcija je bila sledeća: Ja razumem da se čovek zaljubi, da se pobije s nekim, da skoči s mosta, da se ubije, ali da napravi račun od 16 hiljada dinara, e to ne mogu da razumem!
Još nikada se nisam suočila sa smrću bliske osobe i stalno se bojim kako ću to podnijeti svaki dan me je strah...ne želim da ih izgubim.
Ne volim svoje pesme. Dok ih stvaram one su mi uteha i spas, ali kasnije kad ih čitam samo me podsećaju na tugu iz koje su nastale.
Momci smejete nam se što ne znamo ništa o automobilima i fudbalu... A moj dragi je meni upravo udelio kompliment, citiram: "Toliko si zgodna da možeš da budes feshn vik." Duša.
Toliko sam puta rekla "Ko zna zašto je to dobro" da bih se utešila, da mi je prosto neverovatno što je to jedna velika istina. Posle određenog vremena se pokazalo da je zaista dobro sve što se desilo.
Ne znam kad sam se poslednji put ispružila dok spavam.Moj položaj je kao beba u stomaku.