Uvek kada gledam neki horor posle njega se pretvorim u uvo i reagujem i na najmanji šušanj,i kada legnem da spavam obavezno proveravam da mi se neko nije sakrio ispod kreveta.
Ne znam ko ce mi biti kum na svadbi , jer nemam pravog prijatelja. Razmišljam o tome i onda se setim da trenutno nemam ni devojku.
Kada sam bio mali, mislio sam da kada mama doji bebu, iz jedne si*e izlazi belo mleko, a iz druge čokoladno.
Tu noć kad sam se rodila, medicinska sestra je saopštila vest mom tati, on je pitao :"Kako se zove?!"
Upoznao sam devojku i dogovrio se da se vidimo. Došao sam kolima po nju, i pitam je da pustim klimu, a likusa mi kaže: "Pusti ja sve slušam!"
Bilo me je sramota u njeno ime.
Prije nekoliko godina je mojoj babi postavljena dijagnoza, ima šizofreniju. Godinama se moja porodica i ja nosimo sa tim, nekako je trpimo, strašno je kakve sve stvari čovjek može da izgovori kad ima tu bolest. Uglavnom prije nekih godinu i po dana sam istraživala po internetu i saznala da je to nasljedno, od tad se plašim vezivanja i bilo kakve ozbiljne veze jer se bojim da bi i ja mogla povrijediti nekog i da bi pod tim stanjem mogla reći svašta nešto što ne želim i ne mislim.
Kada smo bili mali, kod nas u ulici, kad god se neko s nekim posvađa i poslije prođe pored njega umjesto "Ćao" kaže "Nećao" kao neka furka. E da znaš da se ljutim na tebe i neću da pričam još dugo sa tobom. Dječija posla.
Svaki put kad se posvađam sa bratom, mama dođe do mene i ispriča mi priču, kako sam kao mala stajala ispred nje, vukla je za suknju i molila da mi rodi brata. Priča je naravno istinita, i uvek kada je spomene se osmehnem i bude mi lakše, odljutim se.. :)
Imam sindrom odgovornosti. Ne znam zašto, ali uvek kada je u pitanju organizacija nekog rođendana, ja se uvek najviše iznerviram. Jer moji vršnjaci su u fazonu, neka, ima vremena.
Upravo sam uključila kamericu na kompu i držim je u ustima. Pregledam zube. Izgleda mnogo moćno! :)