Uvijek sam se pitala zašto pogrešan telefonski broj nikad nije zauzet.
Mrzim kad mi majka plače. Ne znam kako da je utešim, pa plačem sa njom...
Mrzim kada idem ulicom i naleti na mene paučina! Ne samo da ljudi gledaju u mene ko u ludaka, jer mašem rukama pokušavajući da je skinem, već što nikada nisam u potpunosti siguran da sam sve skinuo.
Bila bih u stanju da odem u drugu državu, gde je on, i napustim sve što imam, uključujući i roditelje i prijatelje. Samo da bih bila blizu njega.
Pre par meseci, na ulici me zamolio jedan slep dečko da mu pomognem da dodje do svoje studentske sobe. Naravno da sam mu to učinila, dok smo šetali pitala sam ga kako studira i šta. Rekao mi je da studira ekonomiju, a da uči tako što njegova majka pročita celu knjigu, i snimi pa mu pošalje i tako on sluša i nauči. Problem ima sa predmetom statistika jer ne može da razume zadatke a profesora njegov problem ne interesuje.
Divim se tom dečku i njegovoj majci, veliko poštovanje!
Moja majka je još kao mlada bolovala od multipla-skleroze i samim tim nikad nije mogla da hoda normalno, trči, skače, igra, a i pored svega toga je bila u teškoj depresiji. Jednog dana je došla iz bolnice na vikend, a da ja to nisam ni znala. Ušla je u moju sobu igrajući i pevajući uz EKV, pridružila sam joj se i vrištala reči naše omiljene pesme, a kasnije plakala od sreće.
Danas sam kupio tortu svojoj majci za rođendan na koji je i ona sama bila zaboravila, od silnih problema...
Stvarno ne razumem one momke, koji kad se sretnu, ljube se u obraz. Pokušavam, ali ne razumem ih. Čudno mi je to. Zašto ne mogu jednostavno da se rukuju?