Kada pričam sa osobama koji su inteligentiji od mene, uvek imam neku malu dozu treme, straha, šta li...
Nakon dana da bazenima dolazim kući umorna oko 5 i nalazim sestru od 10 godina kako spava na mom krevetu (inače su kreveti na sprat, i moj je donji) i počinjem histerisati, ali ajde sačekam da se probudi pa da joj očitam lekciju, jer sam taman stavila čistu plahtu, a ona balavi dok spava. I budi se i ja tražim objašnjenje koje je sledeće: Penjala sam se uz lotre, okliznula se i upala u tvoj krevet, u tome sam se udarila u glavu i slučajno zaspala tamo.
I kako da je nakon toga terapišem..
Kada se vraćam sa mora put mi uvijek djeluje kraće, nego kad sam išla.
Mama mi je čestitala rođendan tako što je ušla u moju sobu rekla mi srećan rođendan, budi se da učiš, torta je u frižideru, ćao, odoh na posao.
Čitajući ispovesti shvatio sam koliko sam, u stvari emotivan.
Ako nisam u sredini kad nas više šeta, osjećam se odbačenom.
Imala sam 20 god. udala sam se za "lošeg tipa iz kraja". Tada su mi svi pametovali, davali savete, svi su bili protiv toga. Bila sam mamina i tatina princeza, a on "baraba", niko nije verovao kada sam pokušala da im objasnim kakav je on zaista prema meni. Sada, posle 10 god. imam najboljeg muza na svetu. Predivan je otac, suprug i jako sam ponosna na nas što smo uspeli.
Žena u busu plaši svoje malo dete koje plače rečima: ,,Prestani da plačeš, inače će ovaj bata da te pojede!'' i pokazuje prstom na mene...
Imam 20 godina i još uvijek imam svoju kašiku kojom samo ja jedem.
Nosim ručni sat a uvek kada me neki pita koliko je sati je pogledam na telefon prije nego što odgovorim