Jednom prilikom kada sam ušla u taxi, imala sam osećaj da sam sela na nešto...kada sam se pomerila shvatila sam da je to futrola sa dokumentima i novcem...stavila sam to u svoju torbicu.Kada sam stigla kući jedva sam čekala da vidim koliko novca ima...imala sam sve podatke od osobe koja je to izgubila..danima sam razmišljala da li da vratim to sve...uvek sam bila poštena,ali toliko mi je novac tada bio potreban da sam ga ipak zadržala.. :(
Sutra branim diplomski a jedine stvari o kojima razmišljam su koliko gajbi piva i kg roštilja da kupim, kao i koju pozadinu da stavim na laptopu.
Pre neko veče, dok sam bio pijan, bio sam sa jednom devojkom koja mi je u tom trenutku izgledala prekrasno. Kad sam se ujutru probudio i video kako ona izgleda, umalo me šlog nije strefio.
Pretežno kad sam pijan, volim olakšati dušu i mjehur, po nečijoj kvaci ( čitaj kvaka) od vrata automobila, zgrade i etc. . . tu mora uhvatiti.
Plašim se da mi devojka ne ostane u drugom stanju, jer nikako ne želim decu sa njom.
Kupila sam sadašnjem dečku parfem koji koristi momak u koga sam zaljubljena. Žmurim i mislim da me on ljubi.
Moj deda je imao mali češalj koji je uvek nosio u džepu od košulje. Ujak ga takođe nosi i češlja na istu stranu! Eh stari...
U petak su me, u najjačem klubu u gradu, neke zdrnje pitale da sednu sa mnom u separe. Rekao sam im da ovde već sedi nas petorica i da mogu da stanu uz ogradu. Ne može svako sa mnom da sedi, ograda miševi!
Šest godina sreće, godina tuge. Novi stan, skoro novi život. Video sam je samo u par navrata slučajno za godinu dana. Juče ležim i uživam. Neko zvoni na vrata, pogledam kad ono ljubav mog života stoji ispred sa gomilom papira. Dilema, da li uopšte otvoriti posle svega. Otvaram vrata, ona podiže pogled i u trenutku je prebledela. Shvatio sam odmah da popisuje stanovništvo i da se uopšte nije nadala da ću baš ja otvoriti vrata. Ćutanje minutu/dve, pita me može li da obavi svoj posao, naravno, pustam je na uđe u stan. Pitao sam je samo hoće li sama ili joj treba pomoć, naravno ništa me nije pitala osim jednog pitanja: "Da li živim u vanbračnoj zajednici"?! Odgovorio sam: "Nekad". Ustaje i odlazi, oči pune suza... Zatvaram vrata, naslanjam se na zid i tu provodim neko vreme, provirujući ponekad u nadi da ću je videti još jednom. Kakav šok, ni posle 12 sati ne dolazim sebi, ne izlazi mi iz glave. Katastrofa!