Branim svojoj devojci da se javlja drugim momcima na ulici. Izuzetak pravim jedino ako je momak izrazito ružan.
Kada god kupujem žvake u prodavnici ili na trafici, uvek prvo ponudim prodavca, uvek se i posluže. Ta navika mi je već prerasla u ritual koji volim.
Dobila sam 7 na lotu, a onda je sve krenulo nizbrdo u životu.
Večeras sam se poljubio sa devojkom koju sam toliko želeo kao nijednu u životu, desilo se kod mene u stanu i poljupci su nam prešli u najstrastvenije moguće valjanje po krevetu ali toliko mi je prijao svaki dodir sa njom da mi seks nije bio potreban uopšte. Presrećan sam.
Volim kad uđem u neki javni wc i kad nema nikoga pored u kabinama, pa mogu na miru da obavim ono zbog čega sam došao.
Kada hodam po ulici na kojoj imaju neke crte ili kockice, trudim se da ih sve preskočim, kao da sam u nekoj igrici.
Kad izađem u grad, obično me pogodi jedno dvadesetak pjesama, a kad dođem kući, pola sata razmišljam o tome koju pjesmu da pustim.
Glumim neku nedodirljivost, a da mi momak koji mi je samo simpatičan kaže najgoru moguću foru, pa i ono: '' Iza kuće metar drva, ti si moja ljubav prva. Oli mi bit' djevojka? '' pala bih.
Imam 26 godina, volim devojke, volim ljude generalno.. međutim da bi se upoznao sa njima čovek mora nešto da priča. Nažalost zbog moždanog udara koji sam zadobio sve teže pronalazim reči i teže se sporazumevam sa ljudima.. I kada kažem to prijateljima oni ne znaju kako da reaguju, izgleda da je ovo jedna od onih neobjašnjivih i nepopravljivih situacija...
Jednom je profesorka šetala kroz učionicu i zapela za moj ranac koji je bio na podu, pored klupe. Umalo nije pala, a ja mrtav 'ladan kažem "zamka". Isterala me napolje.