Svaki put kada legnem da spavam,iako je toplo ja se pokrijem,jer imam trip od svega i svačega.
Kad me dečko iznervira potrošim mu što više para mogu i onda se smirim :)
Ja sam svojoj devojci prvi poljubac i prvi sex. I ona meni. Sada slavimo 8 godina da smo zajedno, od toga 2 godine u braku, i jednogodišnju bebu i samo se slatko nasmijem na komentare : Nisi se iživeo, s njom ćeš biti celi život luduj dok možeš, neće saznati i td... Kako da im objasnim da mi to ne treba i da mi nikada neće trebati sve dok imam nju?
Celi život imam višak kilograma i u životu sam svašta pretrpela zbog toga. Smehom prikrivam bol koji osećam zbog tuđih osuda. Pitam se da li nekome bitno što nisam loš čovek, da li je sve što imamo da ponudimo spoljašnost?
Ne znam zašto, ali kad god odem u goste imam osjećaj da mi se niko ne obraduje...
Toliko sam hiperaktivna, zavisnica od adrenalina i ne drži me mesto, hranim se dobim dešavanjima oko sebe i putovanjima na festivale i svirke, da nikako ne mogu da zamislim sebe kako posle ovog fakulteta postajem ozbiljna poslovna žena. O porodičnom životu da ne govorim... za posao bi se mogao naći kompromis.
Kada je trebala moja mama da rodi moga brata, tata se veče pre toga napio da nije znao gde se nalazi jer je slavio godišnjicu braka ... i kada mu je mama izjavila da treba da je vozi u bolnicu on onako mamuran u 4h ujutru je pitao "A jel mora baš sad ?"
Čitajući ispovesti shvatio sam koliko sam, u stvari emotivan.
Nedostaje mi moje detinjstvo. Iako je bilo isprepleteno ratovima, bilo je najlepše na svetu.
Kada je moja sestra bila mala, dok smo prelazili preko nadvožnjaka, sva bitna je rekla:"Al' su ovde ljudi zaboravni, nisu napravili reku."