Po ceo dan učim za prijemni za faks i kad napravim pauzu 5 min, upalim tiho muziku, i baš tad uđe neko od mojih u fazonu, a ti učiš jel...I onda mi dođe da pojedem knjigu.
Uvek kada nekom posaljem poruku za rodjendan strahujem da ću dobiti odgovor: "Hvala, ali meni nije danas rodjendan."
Ponosna sam što imam ovako divne roditelje. Nadam se da ću i ja jednog dana imati ovakav brak kao što ga oni imaju. Evo jedne situacije. Pre nekoliko dana sam slučajno uletela u dnevnu sobu. Mama je sedela tati u krilu i gledali su tv zagrljeni. Inače su 24 godine u braku i jako se dobro slažu, a što je najvažnije vole i poštuju, tako da ljudi nije sve navika. Ako je prava ljubav, ne može nikada da postane navika. :)
Kad mi određeni ljudi kažu kako roditelji nikad nisu 'digli ruku' na njih, a kamoli ih udarili, samo pomislim 'šteta što nisu'!
Kada mi je nešto jako smiješno, udaram rukom o nogu...
Malo mi fali da kažem drugarici da smo svi skontali da je skinula protezu i da se ne kezi više!
Šefice su ostavile upaljen facebook i pročitao sam njihov chat, i video da me zovu mali... :/
Svaki put kad se razbolim(kao i sad) razmišljam kako sam zapostavio svoj život i kažem sebi čim ozdravim krećem sa treninzima, učenjem i ostalim pravim stvarima..tako mislim samo dok ne ozdravim.
Upravo mi je tata rekao: ''Idem u Veneciju'', uzeo novine i hemijsku, zatvorio vrata od dnevne sobe i zakljucao se u WC-u.