Puštam komšiju da mi krade net samo zato sto znam da mu je premala plata, iako on to ne priznaje.
Obožavam kada mi baba kaže 'tebra', iako ne zna šta to znači.
Iako je duže,iako neće svi pročitati,moram ovo napisati,po istinitom događaju je ...
Moja jedna poznanica prije par godina dobila je poziv na mobitel s nekog broja kojeg nije imala u imeniku,s druge strane slušalice bio je muškarac.
Muškarac koji kad mu bude dosadno izmisli neki broj,i zove,ako se javi cura priča s njom,ako ne,prekine.
I tu noć,nazvao je moju poznanicu,pričali su dugo,opisivali se jedno drugome ( naravno,slagali su i imena,i opise fizičkog izgleda)
I od te noći su se stalno čuli,tako su nakon toga ugovorili da se vide.
Kada su se vidjeli iznenadili su se , jer ni jedno ne izgleda onome opisanome,čak ni ime nije točno.
Nakon toga krenuli su u vezu,sada su u braku,i imaju divnu kčerkicu.
Tko bi rekao da ljude može spojiti jedan poziv,onako,iz dosade...
Volim da zagrlim jaranice sto jače, da osjetim njihove grudi.
Užasno me zaboli kada neko ko nije pipnuo knjigu, ali se poslužio nekim od sredstava za varanje na ispitu, prođe bolje od mene koja sam učila k'o konj i zadesila me loša pitanja.
Jedem u menzi zato što mi je tamo lepši ručak nego kući.
Išla sam na ispiranje od alkohola. Sve zbog jednog dečka.
Do prije desetak godina, mislio sam da su oni djelovi klima koji vire sa zgrada ustvari nekakvi razglasi koji su ostali iz vremena komunizma.
Imam jednu prosto neverovatnu životnu priču. Studirala sam u jednom gradu i živela sam sa cimerkom u jednoj zgradi na 4. spratu. Na spratu poviše mene je živela jedna stara bakica. Uvek sam joj pomagala nositi kese iz dućana i tako bi se nekad zapričale. Uvek sam bila osetljiva na starije i nemoćne, pa sam joj s vremenom počela pomagati i oko drugih stvari. Pospremila bi joj po kući, otišla bi joj platiti račune, donela nesto iz dućana, ali najvažnije od svega: popila bi kafu s njom s vremena na vreme, razgovarala s njom i slušala je šta ima da kaže da ne bude usamljena. Pošla sam kući nakon ispita i zaboravila sam na studij i bakicu, samo sam se kući zabavljala s drugarima. Dok nije zazvonio telefon. Bio je to jedan odvetnik. Bakica je umrla i oporučno ostavila meni svoj stan. Nije imala nikoga i tako mi se htela zahvaliti na pažnji koju sam joj davala tokom tih nekoliko godina. Ne možete zamisliti kako sam se osećala. Sad se udajem, i živet ću s mužem u tom gradu, u tom stanu.
Toliko sam puta rekla "Ko zna zašto je to dobro" da bih se utešila, da mi je prosto neverovatno što je to jedna velika istina. Posle određenog vremena se pokazalo da je zaista dobro sve što se desilo.