Zar može život da se promjeni u trenutku... Bila sam najsrećnija djevojka do prije 10 minuta kada mi je moj dečko nakon što me je dovezao kući rekao: "Ovako, ja raskidam. Ne mogu više da polažem račune." Izašla sam iz njegovog auta bez ijedne riječi. Ne mogu da opišem kako se osećam. A maštala sam da mu rodim decu jednog dana...
U imeniku sam mamu i tatu memorisala kao - mamaroga i tatastrofa. I to sam sve napisala grčkim slovima da ne provale. Goret ću u paklu. Znam.
imam 26 godina i nikad nisam video kafansku tuču, one su za mene mit.
Dečko mi je trenirao u najpoznatijem klubu u gradu. Dao je život za njega, sve vrijeme, suze i znoj. Pratila sam ga na svaku utakmicu. Na treningu mu je pozlilo. Završio je u bolnici, imao operaciju i jedva se izvukao. Niko iz kluba ga nije pozvao, a kamoli posjetio. Doktori su mu zabranili da se bavi sportom, a oni su mu banuli na vrata, moleći ga da se vrati. Nije želio, prekinuo je sa fudbalom zauvijek. Od operacije nisam pratila njihove utakmice, skoro šest mjeseci. Danas su imali važan kup. Došla sam samo da vidim kako skotovi gube.
Moj tata ima dva brata. Sva troica imaju ćerke. Nas je tri sestre. Jednog dana želim da zadržim svoje prezime, jer želim da neko nastavi porodičnu tradiciju.
Sa 17 godina sam saznala da ne mogu postati majka. Zbog toga nisam htela da imam dečka jer uvek kada bi mi se neko približio, osetila bih veliku krivicu i neodgovornost. Nisam želela ikoga da obavezujem. Vremenom sam pokušavala da se nekako normalizujem. Posvetila sam se nauci. Ali istovremeno se u meni stvarao jedan kranje patološki mehanizam isključivanja sebe iz normalnog društvenog života. Postala sam jako introvertna. Kada steknem prijatelja, nakon nekog vremena se samo isključim, distanciram. Sramota me je sebe. Sad imam 21.
Važnije mi je mamino mišljenje nego od moje devojke.
Živim u imućnoj porodici, imam brata i sestru, treće sam dete, ali ne i mezimac. Uvek sam imao sve, a nije mi trebalo ni pola od toga... Rođeni brat je bivši narkoman (ima staž od 15 godina) i uvek je sve bilo usmereno ka njemu, da bi se izlečio. Ipak, ne mogu da krijem, da me boli to što su mi roditelji ljubav pokazivali kroz novac (ekskluzivna letovanja, motori, skupi automobili)... Završio sam državni fakultet u drugom gradu, bez njihove pomoći, niko nije znao ko su mi roditelji, išao sam autobusom na predavanja i ispite, dao sve u roku... čak sam od ortaka i ortakinja na faksu krio da imam para, da se ne bi osećali manje vrednim pored mene... Kasnije sam našao dobar posao, trudio sam se da se za sve izborim sam. Sada sam dao otkaz, pakujem se i selim daleko, jer i kada se čitava agonija oko burazera, hvala Bogu završila, oni i dalje najviše pažnje posvećuju njemu... Pre neki dan mi je otac rekao da je razočaran u mene, to je bio kraj. A nikada me nije pohvalio. Inače imam 25 godina.