Najveća trauma iz djetinjstva je kad me tata pita ''a dje je kusur'' ...
Često razmišljam o vanzemaljicma. Da su tu negdje, da se nesmetano krećemo, da ih ne vidimo jer mozak ne može stvoriti sliku , jer su nam njihovi oblici nepoznati. Šta ako vremenom dođe do sudara svjetova?
koliko smo im blizu da sve česće
...da li će nam njihovi obrisi postaju nam prihvatljivi
i mozak će stvarati sliku?!! Zvuči neprihvatljivo, ali moguće, isto kao što nam je bilo neprihvatljivo prije 10 godina da će npr postojati telefon na dodir. Iskeno , plašim se :/
Jednom sam se jako smorio kući bilo je oko 22:00h ... A onda se kod komšije Milutina začula pesma " crn je gavran a ja crnji "
Počeo sam da lepim slike drugarica moje devojke na džak za boksovanje.
Počela sam iz prijatelja na fejsbuku da brišem čak i ljude koje poznajem, a čije objave mi izazivaju alergiju. Život je lep!
Kad god ulazim u autobus i pokazujem mesečnu, osećam se kao FBI agent.
Od svih svojih ukućana jedino još sa svojim mačkama razgovaram.
Imao sam druga koji je upoznao Karamelu, kao što rekoh imao sam.
Imam druga roma, i odlično se družim sa njim. Svaki dan pevamo i sviramo, idemo u školu zajedno, i gde god da idem, on je tu, sa mnom. Iako me neki zezaju zbog toga ( pa čak i roditelji ), mene nije briga, on je za mene najbolji drug, i niko to neće promeniti !
Odmah hide-ujem prijateljice sa fb-a kada vidim da su počele da kače fotke iz svoje rerne. Koga briga šta si danas spremila za ručak ili kako su ti narasle kiflice!