Slala sam poruke Beyonce da mi posalje svu svoju garderobu koju ne nosi.
Kada rešavam ukrštene reči uvek pogledam u rešenja šta ne znam da onaj ko posle mene uzme misli da sam pametan.
Oosećam grižu savesti kad mami uzmem puno para u nekoliko dana, čak i kada ona kaže da je to okej.
Na prijemnom mi je asistent, koji je dežurao u amfiteatru šapnuo odgovor na jedno pitanje, jer je video da sam tu zapela. :)
Kad mi kaže da ima prazan stan, mene smori što opet moram da se depiliram.
Čekanje, volim samo kod zubara..čini mi se da mi ne bi bio problem satima čekati.
Sve stvari koje ostavim ''da znam gde su'' nikada više ne pronađem.
Beograd, jesen. Sivilo Knez Mihajlove ulice zatamnila je kiša ohrabrena vetrom koji je terao ljude brže nego lišće, u svakog ulivala dozu tenzije, nervoze i depresije. Posmatrao sam ljude kako trče, roditelji sklanjaju svoju decu i još raznorazne slučaje u pokušaju skrivanja od kiše. Meni je bilo sasvim sve jedno, imao sam mantil sa kapuljačom i po prvi put u životu kišobran i nisam razmišljao o ulasku u neki butik ili kafić dok ne stane kiša. Šetao sam lagano, kao da teram inat svom tom nevremenu, dok mi pažnju nije odvukla simpatično smotana devojka u kratkoj kožnoj jaknici sa izlomljenim kineskim kišobrančićem. Uspaničena devojka se vrtela u krug dok je kiša sve jače padala, a vetar istu nosio pravo u oči. Video sam da niko nije mario za nju, pa sam osetio potrebu da joj pomognem. Otvorio sam svoj kišobran, prišao joj i zaštitnički je zagrlio jednom rukom. Pribila se uz mene kao da sam ja jedini spas od ko zna kojeg problema, a ne od kiše i vetra...
Mrzi me da kupim gel za tuširanje, već dva dana koristim sestrin i mirišem na lavande.