Mnogi vole da citiraju Andrića, Đinđića i ostale poznate osobe, a ja najviše volim da citiram svoju babu.
Kako ne volim kad se ljudi, koji mi se inače u rodnom mestu ne javljaju, u Beogradu sa mnom pozdrave kao da sam im rod najrođeniji!
Kad god mi vreme to dozvoljava, na posao idem svojim motorom. Imam ritual koji se sastoji od toga da kada idem nekim podužim pravcem (uglavnom je to Gazela) vrištim, neartikulisano urlam poput Tarzana, ili divljački iz sveg glasa pevam neke rok ili navijačke pesme. Zbog gustog saobraćaja i zvuka motora verujem da se to ne čuje, a svakako se od kacige ne vidi. Kad stignem na posao skidam kacigu, nabacujem učtivi smešak, i prebacujem se u stanje ljubaznog kolege, tašna, mašna i odelce, ceo fazon.
Žensko sam i imam recke na zidu - svaki momak s kojim sam spavala.
Nema ih puno,ali svaka je recka divna uspomena i ni za jednu se ne kajem.
Rekla sam, čim mi dođe letnji raspust, neću ulaziti u kuću, a evo, nikako da izađem iz nje.
Svaki put kad mi neko stane na pešačko viknem hvala, uradim piruetu i pokretima ruku napravim srce.
Skoro mi je otac moje djevojke, poslije jedne njene izjave, polusažaljivo rekao "kako li je trpiš majko mila".
Mrzim tišinu između kad pričam sa nekim preko telefona, a pogotovo kad me je neko pozvao. U tim trenucima, samo razmišljam o čemu bih još mogla pričati!
Polažem vozački ispit i kad stanem da pređu pješaci osjećam se kao najveći dobročinitelj!
Kada vidim sliku neke cure u autu obavezno gledam izgled sjedišta ako se vide ili nečeg drugog kako bi skontao koji auto vozi.