Kad dobijem sedmicu na lotu, prvo ću doći ovde, ostaviti ispovest, a zatim spakovati kofere i prvim letom otići na Kubu. :*
Kada vozim mamu, ona večito viče uspori, prebrzo voziš, kad bi znala kako ja stvarno vozim kad ona nije u kolima...
Kad krenem da čitam knjigu, obavezno moram da pročitam poslednju stranu ili makar poslednju rečenicu.
Sestra mi je otišla na more, a ja sada nosim samo njene stvari i koristim njene parfeme...
Kad sam sama, uvek nosim telefon sa sobom po kući. U slučaju ako bi neko počeo da provaljuje, da ja odmah zovem nekog. :)
Izgleda da bolujem od paralize sna. Za one koji ne znaju, to je stanje potpune svesti tokom sna, dok telo ostaje paralizovano. U početku, prilično sam se plašio tih "stvorenja" koje sam "video" u sobi, ali i onih koje nisam uspeo da opet "vidim". Kako vreme odmiče, sve ređe mi se ovo događa, na moju veliku radost. Mada možda i na radost tih "stvorenja". Možda, ali samo možda se i ona mene plaše. :)
Neko ko ovo nikada nije doživeo će reći da sam lud, verovatno bih to i ja rekao...
Nisam ni pola naučila za ispit, a tako imam neki dobar osećaj.
Uvijek na času, dok profesori pričaju, ja ih posmatram i pravim se da slušam , a u stvari zamišljam kakvi bi bili u kupaćem kostimu, na moru.
Sestra kasni na polaganje vozačkog ispita, užurbano izleće iz kuće, nervozna kao pas, ja da ispadnem dobra sestra, bacim vodu za njom.. i polijem je. Jbg.
Dok sam danas slušala kako moja majka vodi razgovor sa mojom mlađom sestrom, tako pametne reči, tako smireno, tako kulturno i bez onog ''videćeš'' i sličnih stvari, i na kraju je zagrlila, pomislila sam u sebi ''Bože, daj mi da budem makar pola kao ona''.