Volim da zagrlim jaranice sto jače, da osjetim njihove grudi.
Na svadbi svojih prijatelja sam kao poklon mladoženji svirala himnu Lige prvaka na violini.
Boreći se s jednom bubuljicom obavezno napravim cirkus na licu.
Moja prijateljica se ponaša kao da sam marioneta. Tu sam da joj ispunim vreme za koje čeka da se vidi sa dečkom ili nekim sa strane, kad nas je više u društvu ne primećuje me i retko razgovara sa mnom. Nikad joj nije problem ostaviti me samu i otići. Služim da idemo na mesta koja ona želi, jer je tu neko koga treba videti ili neko ko nju treba videti. Bukvalno sam privezak, ali ne znam kako da joj kažem da se ne ponaša tako prema meni... Boli me to.
Moje najbolje drugarice su dve blizanke, mnogo ih volim i ruku u vatru bih stavila za njih. Ali one imaju manjak samopuzdanja i ne znam kako da im objasnim da se ne smatraju manje vrijednima i da ona prava ljepota dolazi iznutra, svaki put kada poželim da im kažem tako nešto uglavnom ne ispadne onako kako sam zamišljala i ispadnem budala.
Kad sam bio mali kidao sam grane da ih koristim kao mač sa kojim sam mlatio travu ko blesav.
Kada sam bila mala, mislila sam da je duša neki organ unutar tela...
Počela sam da igram uz onog čoveka što peva: "Idi bolan umij se".
Kao i svaki dan posle fakulteta legao sam malo da odmorim. Nikom nisam rekao da me budi, zato što nikog nije bilo kod kuće. Nakon izvesnog vremena svetlo je bilo u mojoj sobi, na vratima je bila majka. Sela je na moj krevet i rekla mi je: "Više ne smem da trepćem", ova rečenica mi nije bila jasna s obzirom da sam se tek probudio. Kako bih se zaklonio od svetla pokrio sam se preko glave, bunovno sam je pitao: "Zašto ne smeš da trepćeš?" Odgovorila mi je: "Previše brzo ste porasli. Volela bih da vratim vreme i uživam još malo". Ustala je s kreveta i otišla iz sobe. Odmah sam ustao i otišao da se umijem. To nije bio san. Reči mi i dalje odzvanjaju u glavi. "Previše brzo ste porasli. Volela bih da vratim vreme i uživam još malo".