Kад сам била мала, 5-6год. продрала сам се на сред улице "тата,тата ударила сам дебелог сашу онако како си ми ти рекао!"
Čak i posle 2 godine od raskida, i dalje se desi da imam zanimljive razgovore sa bivšim o našim zajedničkim iskustvima. Proživljavamo sve opet, sve vrele momente.
Kad vidim kako ljudi danas žive, strah me je godina koje dolaze.
Najveća želja mi je da jednoga dana roditelji budu ponosni na mene ,tad ću znati da sam uspeo u životu.
Dala sam dečku uličnom sviraču novčanicu sa brojem telefona i posvetom, čekam da se javi..
Jednom sam za rođendan reko drugu 'Ma ne treba poklon, bitno je da ti dođes', i tako on dođe bez poklona.
Otišao sam sa djevojkom na pilates njoj za dušu, iako sam stalno ismijavao te "ženske vježbice." Evo sad već drugi dan imam upalu mišića, ali ne smijem njoj da kažem.
Moj najveći strah je da ne iskoristim život u potpunosti.
Od sve muke se nasmejem kada uđem kod sina u sobu i ugledam nešto od njegove mokre garderobe kako je raširio na radijator da se osuši, a vani 30 stepeni u plusu. Navika je navika, ljubi ga majka.