Duša me boli kad vidim kako mi život prolazi, imam 23 godine , završavam fax, izlazila sam , zezala se i sve to ali opet imam osećaj da je to sve premalo, i to što sad sedim i učim a ne uživam jer sam vredno radila cele godine me ubi u pojam, što je najgore ni kad prođe rok neće mi bolje biti jer neće biti para da negde otputujem a ni da izlazim ovde gde jesam, e životeee...
Svaki put povraćam pred ispit i imam napade panike! Ne znam šta da radim...
Volim da boravim u wc-u kada sam tužna, da sedim u uglu, stojim ispred ogledala, bilo šta radim...Verujem da mi je to ostalo iz detinjstva kada bi se moji posvađali, ja bih se zaključala u wc. Nekako sam bila sigurnija, pružao mi je utočište...Kada sam bila mala sve mi se čini da sam više vremena provodila u wc-u nego bilo gde drugde.
Imam 32 god. nemam posao, nemam devojku, drugovi me polako otpisuju, porodica je to davno uradila, svi misle sam luzer a ja sam više sagoreo nervirajući se i kažem NO SIKIRIKI :)
Tatina rodbina mi govori ista si tvoj otac, a mamina rodbina ista majka.
Do lokala u kom sam slavila svoj 18. rođendan me je otac dovezao kamionom. Jako se ponosim time.
Imam alternativnu ličnost koju predstavljam po forumima, jer me je sramota da ulazim na njih kao "ja".
Kada čekam operatera da mi se javi, slušam onu muziku, sita se ispsujem i nadam se da će tako brže da me uključe!
Najdivniji osjećaj mi je kad krene jesenji i zimski period i zahladni napolju, a majka u sobi stavila debele jorgane i plišane pokrivače.
Svaki put kada vidim neku poznatu osobu iz daleka (drugara, profesora), i jasno je da ćemo se sresti, skrenem pogled, a podignem ga tek kada se približimo, da ne bi pomislili da buljim. Osim naravno ako sretnem osobu kojoj neću da se javim, tada mi ostane skrenut pogled, ili izvadim mobilni, pa kao..