Otac nas je napustio pre 5-6 godina i ne znamo sta je sa njim. Cesto se pitam sto mu je to sve trebalo i gde je on sada. Jeste da sve pomislim u sebi, jer su mama i brat zabranili da se o tome prica u kuci, jednostavno umro je za njih. Za mene nije, ali o tome ne pricam ni ja.
Imala sam potrebu da se nekome ispovedim, pa sam to uradila ovde.
6 godina čuvam isti kesten u torbi. Seli se iz tašne u tašnu, pola sveta obišao. Suv je jadan, ali mi je mnogo drag.
Kad pokosim travu u dvorištu onda sjedem 5 minuta i divim se kako sam to dobro uradio :D
Čekam ga da dođe...stavila sam pola parfema na sebe, mislim da neće moći da diše kada uđe u sobu. :D
Mrzim da delim hranu. Svaki put kad nudim nekog iz dubine duše se nadam da neće hteti da uzme.
Dok idem ulicom ocenjujem odevne kombinacije drugih devojaka u sebi, na skali od 1 do 10.
Kažem ja jednoj ženi da sam upisala Građevinu, a ona će meni: "Građevinu kažeš? Ah, budući arhitekta.''
Posvađam se s dečkom, odem sledeći dan na more, za 3 dana neko me gađa kamenčićima na plaži, dignem glavu i imam šta vidjeti, on s ruksašićem stoji. Došao da se izvine, pošto nije imao para došao je stopom, 3 dana su mu trebala, ali ipak došao je.
Mrzim kad me ljudi zovu kad sam u busu jer imam osećaj kao da svi slušaju razgovor.