Nekad imam trip da dečko može da mi čita misli, pa često i kad me nervira mislim sve najbolje dok sam s njim.
Sve se nadam da sam neka odabrana osoba jer je mama sanjala da će me rodit :D
Dok sam se vraćao kući iz grada poprilično pijan, isekao sam komšiji kabal na mešalici, samo da me ne bi ujutu budio zvukom te iste mešalice.
Sada imam 15 godina i kao neki dobar mladi fudbaler igram već za prvi tim gradskog kluba koji je prva liga BH i za repku RS, imam strašnih problema u školi, dešava mi se čudnih stvari i kod kuće, živim sa babom i dedom, otac proveo deceniju u zatvoru, majka sa drugim čovjekom i ne misli na mene, a ja, ja zaboravim na sve to i živim u svijetu snova kada odem na trening, zaboravim sve probleme i tada ne postoje.
Moj prvi auto: jugo. Upravo sam ga prodala. Plačem kao kiša. Strašno kako sam se vezala za njega. Sva mi sećanja naviru: prva vožnja duža od 300 km, moja nevešta objašnjenja kod majstora kad ga vozim na opravku, sudar sa žardinjerom, situacija kada mi je otpao gornji deo menjača u sred gradske vožnje, moje pevanje/urlanje jer se ništa ne čuje od treskanja i buke motora i auspuha u toku vožnje...moj jugo, moja ljubav...nikada ga neću zaboraviti.
Moja baba je pre nekoliko godina, bacila BMW-a, bukvalno
Na greb-greb kartici je izvukala tri ista znaka ali je mislila da treba da budu u istom redu..maler
Primetila sam da moja mama češće kuva krpe na šporetu, nego ručak.
Imam 18 godina i pre godinu dana sam saznala da imam rak mozga...za to zna samo par mojih najbližih prijatelja i pošto se ne lečim na klasičan način hemoterapijom, na meni se ne vidi toliko šta se dešava...i svaki put kada me neko od tih prijatelja pita kako sam,uvek kažem da se osećam odlično,a ustvari uglavnom popijem šaku lekova pre nego što se vidim sa njima da bih se osećala dobro...i bar 100 puta dnevno pomislim kako svakog časa može da nastupi pogoršanje zbog kojeg ne bih mogla da se ponašam kao da se ništa ne dešava...ako padnem u krevet mislim da se neću izboriti sa rakom i zato mi je najbitnije da nastavim sa normalnim životom, ma koliko to teško bilo.
Devojka mog najboljeg drugara me ne voli, a nikada se nije potrudila ni da se upoznamo, da razmenimo par reči. A moj drugar, kao budala, na to ne obraća pažnju. Ne shvata da mu neću ni na svadbu doći, a prošli smo svašta, kao pravi prijatelji.
Mama mi se nekada ponaša djetinjasto. Dođe mi da joj lupim roditeljsku, ali se sjetim ko je koga rodio.