Dve godine smo bili zajedno, kada smo prekinuli saznala sam da je išao kod moje jako bliske drugarice kući. Užasno. Prvenstveno s njene strane, kako je to mogla da mi uradi, on me više ne zanima, a sa njom se i dalje družim, ali nije više ništa isto kao pre.
Treba uskoro da budem kuma drugarici koju poznajem 20 godina, koja me je više puta razočarala, i baš se dosta promenila prema meni. Bukvalno nam odnos više nije isti... Kad se vidimo priča se samo o njenim problemima i dešavanjima, pa zadnje 3 godine tako. Družimo se i dalje ali se ređe viđamo.
Pre 3 godine bih skakala od sreće da me je pozvala za kumstvo, sad bukvalno nemam želju da se to desi, gledam je kao trošak samo i ne znam šta da radim...
Zanima ne kako druge osobe koje su usamljene zadovoljavaju svoju potrebu za povezanošću? Ja naprimjer koristim teške deke i pokrivače koji me pritisnu, mekane pidžame ili razne jastuke u obliku zagrljaja..nije mi jasno zašto moraju postojati te potrebe za ljubavlju i osjećanja kod ljudi koji nisu u prilici ili ne mogu da imaju partnera..
Ne valja ni previše čitati, non stop moram nešto da čitam i da se informišem, sve me živo zanima, kao da mi život zavisi ako ne pročitam nešto, i onda sam bila druga osoba kada sam izašla na svjež vazduh i slušala muziku, palo mi kao meditacija.
Imam tu sposobnost da "vidim" šta neko želi reći umjesto onog što je rekao i nimalo nije jednostavno kad znaš šta neko misli a govori drugo...
Mislim da me muž manje voli od kada sam se porodila, retko kad me mazi, grli i mnogo ređe mi govori da me voli. 😔
Mislim da postoji neobjašnjiva privlačnost između kolege i mene. Počelo je bezazleno, druženja koja su bila baš, ali baš bezazlena. Sada mislim da svi pomalo primećuju da nešto ima. U prolazu smo previše blizu jedno drugom, nekako spontano budemo blizu, zeza me i to svi u službi čuju i onda se taj smeh čuje iz kancelarije. Počeo je sa dvosmislenim šalama, ali sve u granicama pristojnosti ali privlačnost je stvarno opipljiva u vazduhu. Privlačni smo i jedno i drugo i toga smo svesni. Najveći problem je što smo zauzeti oboje i što ovo mora prestati. Ali njegov pogled, osmeh, poruka, dodir mi prave toliki haos u glavi. I znam da mi to ne treba, da trebam biti kao i uvek hladne glave ali ovde baš teško odolevam.
Jako mi je teško da sebi priznam da je u svemu bolji od sadašnjeg partnera. Počevši od pažnje pa na dalje, neuporedivo....
Imam 27 godina, učim već dve godine da sviram klavijaturu, i kad treba pred nekim nešto da odsviram počnem da se tresem i izgubim se. Ne znam kako da prevaziđem taj strah, da li se to nekom još dešava?
Ne shvatam šta nije u redu s ljudima koji vas u toku razgovora uvek pecnu nečim. Takvi su i stariji i mlađi. Pričamo o nekoj temi, hrani ili filmu, i ta osoba uspe da promeni temu i počne da me ponižava ili provocira.