Ne shvatam šta nije u redu s ljudima koji vas u toku razgovora uvek pecnu nečim. Takvi su i stariji i mlađi. Pričamo o nekoj temi, hrani ili filmu, i ta osoba uspe da promeni temu i počne da me ponižava ili provocira.
Provela sam godine opterećujući se oko društva, toliko sam želela taj neki krug mojih ljudi da stvorim oko sebe. Šta su mi sve napravili ti "moji ljudi", to ne bih poželela ni najgorem neprijatelju. I koliko je zapravo lepo kad čovek dosta vremena provodi sam, to ne bih mogla da poverujem tada. Nek su živi i zdravi, samo da su što dalje od mene.
Ne mogu da shvatim zašto nam se u životu dosta stvari ne poklopi. Imam 24 godine nikada nisam imala vezu i ne znam ni da li će se desiti da nekada osnujem svoju porodicu iako imam divne ljude oko sebe što od moje porodice i prijatelja, ali opet mi fali muškarac. Imam i dvije drugarice gdje je jedna udata ima divnog muža, zajedno su godinama i već su u svakom smislu sredili živote ali ona ima problema da se ostvari kao majka i već su pokušali VTO ali nažalost neuspješno. Druga drugarica ima ćerku od 5 mjeseci ali je otac bebe ostavio u trudnoći jer nije mogao da prihvati tu odgovornost iako ima 25 godina. Ona odrasta uz majku on ne želi ni da čuje za njih..
Konačno sam prisustvovao sceni u kojoj je žena zveknula kolima u stubić zato što joj je bilo bitnije da zvera u mene koji u parkiranim kolima sedim sa strane, nego ispred sebe kuda joj ide auto. Izluđuje me kada vidim da to neko radi dok vozi, nebitno kog je pola.
Poslednja tri razreda u osnovnoj i celoj srednjoj školi uopšte nisam imao prijatelje. Mislio sam da će na fakultetu biti bolje, kad ono, racku. Došla korona i opet se nisam ni sa kim družio. Da stvar bude još gora, diplomirao sam, ali ja uopšte ne želim da se bavim ovim što sam završio. Doduše nije ni nešto jako traženo, ali ne želim ni tako. Bukvalno sam celu mladost propustio. Živote pokvareni džojstiku.
Boli me što niko ne brine za mene. Uvek sam se trudila da budem tu za bliske ljude, da izađem u susret, pitam o njima, saslušam, pomognem... Vidim da mi se ne uzvraća, počev od rođene majke pa na dalje. Mogu ja sama sve, nije problem, ali kad bi se neko barem malo zainteresovao možda bi manje bolelo.
Ne razumem šta je mojima, ali ja kadgod sam htela da uradim nešto po kući – mama bi rekla nemoj sad, sad si našla, ne mogu da trpim buku usisivača, nemoj sad brisati prašinu i sl. Takođe bratu smeta i ona kaže da ne čistim zbog njega jer je može da trpi njegova zvocanja. Npr. ja usisavam, on posle kaže kako ne treba sad da usisavam, govore da mi svi smetaju, a meni niko ne smeta dok čistim nego ja njima smetam. Ne znam koji im je đavo. I onda kad neko dođe kod nas, naravno da mene pecka i ponižava oko čistoće i kaže da ja ne radim ništa. Jbt život.
Posle tebe nikoga nisam uspeo da zavolim, a iskreno nisam se ni nasmejao onako kao kada smo bili zajedno, tada nisam skidao osmeh sa lica. I dalje učim svakog dana da živim bez tebe i ne ide mi, baš ne ide. Kako da nateram srce da ne boli, dušu da ne pati a mozak da zaboravi sve te naše dane. Sećanja me proganjaju, kao utvare idu za mnom i ne daju mi mira. Kako god bude, samo znam da te nikada neću prestati voleti jer i ako nisi bila prava, za moje srce jesi, inače te ne bi toliko zavolelo..
Stariji sam od svoje devojke 4 godine, a ljudi kada nas vide po pravilu misle da sam ja zapravo mlađi od nje. Ona izgleda starije i šminka se da izgleda još starije (zaista ne znam zašto, ali dobro), a ja sam i tako mladolikog izgleda i čak i sa odelom i kravatom izgledam kao "nečiji mlađi brat" 😁
Jednu devojku sam skroz smorio sa porukama i glupim potezima na nivou osnovnog škole misleći da sam zaljubljen u nju, a ustvari kada je sav taj haos prošao skontao sam da mi je ona bila zanimljiva kao osoba ne u ljubavnom smislu. Inače je bila super ortak. Malo mi je priroda impulsivna, moram nekad iskulirati. Živi se, greši se.