Imam jednu prijateljicu sa kojom volim da se dopisujem ali većinu razgovora ja sve pišem. Ona samo odgovara "da, slažem se" i ništa ne dodaje na moje mišljenje. Obožavam je, najbolja mi je drugarica, ali brate piši mi nešto. Ako joj se prva ne javim često se ni ne dopisujemo taj dan. Kao da sam samo ja uzbuđena što se konačno čujemo jer živimo daleko pa nemamo vremena da se vidimo uživo, ali nju kao da nije ni briga. Prestala sam da joj se prva javljam da ne ispadne da sam očajna, ali stalo mi je do nje i ne bih da nam prijateljstvo propadne. Mnogo prijateljstava mi je propalo jer sam prestala prva da se javljam.
Ove što se slikaju za fejs i instagram i tik tok što imaju djecu i putuju po svijetu i prodaju lažnu sliku ljudima da je lako biti influencer i da se može od toga zaraditi samo da znate, one ništa ne zarađuju, zarađuju njihovi muževi koji svako to putovanje financiraju i taj luksuzan život, a one kao nešto snime na internetu da budu valjda sebi korisne jer im je dosadno u životu, na mužu je sve, zato ga toliko i skrivaju i nikad ne pokazuju. Eto i to smo riješili.
Ja nisam osoba koja može pričati sa bilo kim. Uvijek sam birala momke, ako smatram da tu nema ništa ne dajem nikakvu priliku, jer ne želim nikog zavlačiti. Mene su sto puta zavlačili i ne želim takav osjećaj nikome. Evo nakon prekida javio mi se dečko koji mi se davno nekad sviđao stvarno jako. Nisam mogla pričati s njim. Prijateljica mi kaže da pričam prijateljski, ne mogu ni to. Da se dopisujem s jednom osobom, a druga mi u glavi, nije fer. Sve mi je to jako odbojno jer sam osjetila na vlastitoj koži.
Volim haljine, imam ih raznih dezena, dužina itd, ali nikako ne volim haljine sa voćem na njima. Posebno kad vidim limun na haljini, grozota, podsjećaju me na one stare pvc stolnjake.
Iako sam se danas trebala ustati ujutro za posao kako i jesam, frendica me sinoć odvukla na koncert do 1 po noći. Ja popizdila. Ako se ne naspavam koliko treba, sva budem ni za šta.
Kada te dečko ostavi radi daljine koja je to razina kukavičluka?
Imam 30 godina a od sedme se borim sa esencijalnim tremorom (stalno drhtanje ruku bez posebnog razloga) i osećam da nemam više snage.. Stalna borba, čudni pogledi, pitanja, znoj kad treba pisati ili jesti pred nekim.. Trebalo bi da su ovo najbolje godine a ja bih samo da se ovaj život što pre završi. I da, ne postoji zvaničan lek.
Stariji brat i sestra me stalno odbacuju. Osećam se užasno. :(