Imam osjećaj da je najteže natjerati sebe da ponovno budeš sretan nakon veze. Prekinuli smo i trudim se hodati i družiti samo da ne razmišljam o svemu, onda dođem u grad ili negdje i samo mi oči njega traže. Odem na neki događaj, uopće ne uživam jer samo o njemu razmišljam. Forsiranjem se samo patim al nemam drugu opciju. Ne znam kako čovjek može toliko zavoljeti pogrešne osobe.
Nikad zaboravit neću kad smo ja i drugari, celu noć pili u kafani jednoj. Toliko smo pijani bili da nismo gledali na sat koje je vrijeme, jer u kafani prozori su bili tako tamni da je izgledalo kao da je celo vreme noć. Kad smo pijani kao deve izašli iz kafane bilo je 11 ujutro…. A mi ubeđeni da je mrak još.
Živcira me kad dečko hoda zamnom po dućanu, živcira me kad stoji nasred trgovine sve mi to nabija pritisak a glupo mi je da mu išta kažem jer nemam vozačku i da nije njega ne znam kako bi do shopping centra.
Ostalo mi je 6 ispita do uslova na jednom od težih fakulteta. Ne znam ako ću to uspjeti i sve manje i manje vjerujem u sebe.
Imam problem kako da kažem roditeljima da hoću da sviram gitaru. Znam da će svi reći "odrasti" ili "samo im reci", ali nije u tome stvar. Oni ne misle da "deca" trebaju da se bave nekim hobijem.
Grize me savest što moji roditelji krpe kraj sa krajem da bi meni obezbedili da završim fakultet, a ja se uopšte ne pronalazim u toj struci. Dobro mi ide učenje, dala sam već dosta ispita, dogurala do treće godine, ali mi ništa od toga nije zanimljivo. Roditelju kažu, završi bar nešto da imaš diplomu, ali ja imam osećaj da su to pare bačene u prazno, i to para kojih malo imaju... Kao da studiram zarad njih a ne zarad sebe. Ne znam šta da radim.
Partner mi je kockar. Godine godine godine opravdavanja, muljanja, laganja. Prepoznajte znakove na vrijeme da vam ne oduzima dragocjene godine života. Nijedna ovisnost nema riješenje dok osoba ne prizna sama da ima problem. Pustite prazne priče i obećanja. Znam da nisam sama. Tako da podrška svima koji su u istoj ili sličnoj situaciji. <3
Studentica sam i pri kraju sam faksa. Osjećam jako veliku krivnju jer me majka financira i muka mi je samo pri pomisli da je moram pitati za novac za stan i hranu. Prošle godine sam doživjela potpuni slom na faksu i htjela sam odustati, ali uz pomoć terapeutkinje sam se sabrala i shvatila da je najbolje da nastavim. Ostalo mi je još nekoliko ispita i to planiram riješiti... ali najveći strah mi je pronalazak posla i osamostaljivanje. Dolazim iz siromašne obitelji i zato mi je jako krivo što financijski ovisim o drugima, a s druge strane sam zgrčena od straha od promjene i budućnosti. Uz to imam socijalnu anksioznost stoga je to sve malo teže nego što bi trebalo biti. Razgovaram o tome sa terapeutkinjom, ali imam osjećaj kao da tapkam u mjestu.
Razlika između moje mame i njegove mame je to što od kad sam se porodila moja mama kao da je dobila još jedno dete, želi samo s njom da bude, nekada joj ja ni ne trebam. A njegovoj mami i dalje samo moj muž treba, za naše dete danima ni ne pita.
Da sprečim osuđivanja - ne očekujem čuvanje deteta satima, ja uživam da sam s njom 24h. Očekujem normalan odnos sa obe bake.
Ne mogu da se pomirim sa tim da moja deca nemaju baku i dedu. Moji roditelji su obožavali svoju unuku, ja sam posle rodila još dece, a oni su umrli. Od supruga roditelji nisu ni malo zainteresovani i moja deca ne znaju šta je to otići kod babe i dede na vikend, na raspust, ili slično, a sa druge strane, svekrva je tu kad treba da pametuje i mene kritikuje. Tako me to puni nekom gorčinom i tugom....