Prva ljubav je zaista nešto što se pamti ceo život. Imala sam dečka godinu dana, bio je moja prva ljubav i mislila sam to je to ne postoji drugi za mene. Ostajala i trpela nepoštovanje koje tada u to vreme nisam primećivala jer sam bila zaljubljena do ušiju, ali sada sve to vidim. Koliko god nije bila ljubav koju sam zaslužila ja posle njega evo skoro 3 godina nemam nikog. Imam strah od vezivanja, nepoštovanja, manipulisanja. Ne mogu nikog da zavolim..a njega koji možemo reći ni nije zaslužio, volela sam ga više od sebe. Zato treba razmišljati koga volite i kome dajete celo svoje srce!!!
Ne mogu da ugušim emocije prema kolegi. Radili smo zajedno dugo. Zatim se nismo videli godinama i postepeno sam potisnula sve i samo bih ga se retko setila. Međutim, slučajno smo ponovo počeli da radimo zajedno pre godinu dana. Zatreskala sam se ponovo u njega i to još jače. U poslu se fascinantno dobro kapiramo i jako se poštujemo. Maltene čitamo misli jedno drugom i u retkim razgovorima o privatnijim stvarima. Nikada me niko nije toliko razumeo kao on. Ne znam da li ga samo intelektualno privlačim, ali nije to ni bitno. Ne bismo imali budućnost u vezi (da ne navodim razloge, ima ih puno). Samo želim da ubijem te emocije, a ne znam kako. Jako me to nervira zato što sam inače racionalna osoba. Ni ne flertuje mi se nisakim otkad sam ga ponovo videla, a kamoli u neku realnu vezu da uđem. Samo maštam o njemu.
Sviđa mi se momak koji živi u Crnoj Gori, ja sam u drugoj državi-susednoj. Ja sam baš “zagrijana” za njega kao momka, mislim i on je za mene, ali samo fizički-kombinacija. To traje jako dugo, par mjeseci, i zbog njega ne mogu biti ili pokušati biti u vezi sa momcima koji su mi tu-samo on mi je u glavi. Ne znam šta dalje raditi…
Ja živim od penala koje pucam ljudima koji hoće da me zajebu.
Sasvim normalan dan i javlja mi se bivši dečko da vidi šta radim. Odgovorim kratko u dve reči i pitam njega gde mi odgovara kako je došao u moj grad. Samo sam rekla lepo i to je to. Znam da se javio da bi pili kafu i tačno znam da će poslati neki roman kako je razočaran u mene jer nisam sa oduševljenjem odreagovala što je on došao. Pritom nije zbog mene došao nego je na odmoru pa doputovao na kratko. Moje telo kad sam pročitala da je tu u mom gradu je odreagovalo da noćas sam jedva spavala, celu noć se budila. Ljudi će reći da nisam normalna jer sam mogla iskulirati, blokirati al mi je takođe muka što prema svima budem ljubazna jer posle imam grižu savest. Mnogo me nervira ta moja osobina i evo dok ovo pišem mene boli stomak iako je sasvim bezazlena situacija.
Imam ispit sljedeće sedmice koji sam pala već dvaput i evo počinjem plakati u 12h da bi u 13h mogla početi ponovo učiti i ponavljati.
Ljudi trebam pomoć. S momkom sam godinu dana i nisam sigurna jesmo li za prekida. Radi se o tome da je strašno nekomunikativan, ne zna baš iskazati emocije i nezainteresiran je za bilo kakav razgovor. S druge strane pazi na sitnice, npr. kupi mi što zna da mi treba, ponudi se pomoći što može, zajedničko nam je i društvo pa se redovno viđamo. Jedanput je spomenio zajedničku budućnost, u smislu vidi se sa mnom, ali neće maštat o tome dok ne dođe vrijeme. Trudi se u seksu, a ljubav i nježnost mi najviše tada i pruža. Stvarno mi se sviđa ali je želim biti u jednosmjernoj ulici. Mlađi je od mene tri godine. (imam 30)
Pisala mi osoba koja mi je rekla da je najbolje da se ne družimo... Stvarno ne razumem ljude. Pa šta hoćeš sad?
Shvatila sam da se ne mogu zaljubiti u osobu kojoj se sviđam, već se "zaljubim u to kako se ja osjećam ako je netko zaljubljen u mene". Imam 26. Nisam djete, godi mi pažnja (kao i svakom) ali kad mene prođe ta početna euforija osoba mi dosadi.. ružno je, ali ne znam kako to popravit, možda nije naišla prava osoba 🤷♀️