Sa dečkom sam 2 godine. Volimo se dobar, dobar je prema meni, sa te strane nemam zamerku. Međutim, što se više bliži ozvaničenje, to ja više sumnjam. Ponekad više imam osećaj da sam mu mama a ne devojka. Nema inicijativu ni za šta, nigde zajedno nismo otputovali, nikad nema ideju da me izvede već uvek sve meni prepušta. U nekim kriznim situacijama se samo drži po strani jer zna da ću ja sve rešiti. Imam utisak da mu je samo bitno da je našao devojku, i to je to, sedimo u kući i to je sve. Ja pospremam, podsećam ga na neke obaveze itd. Ali sa druge strane volim ga, pažljiv je i brižan, i nije ljubomoran. Plaši me pomisao na budućnost i decu, jer imam osećaj da će većina obaveza spasti na mene, i da pored sebe neću imati muža već još jedno dete.
Moja mama svaki dan kuka kako joj je loše, a hrani se nezdravo i pije kafe. Lepo joj kažem da promeni ishranu, ma kakvi. Kada joj kažem da mi više ne kuka, ako ne želi ništa da promeni, ona se naljuti. Svaki dan slušam istu priču.
Koleginica me bukvalno ne ispušta na poslu. Čeka me ujutru da pijemo kafu, prati svaki moj korak, ruča kad i ja, a priče su joj često potpuno besmislene. Ceo dan je uz mene i već osećam nervozu u njenom prisustvu. Nemam ni trenutak za sebe da se fokusiram na posao ili da predahnem u miru. Kako da se postavim prema njoj, a da ne napravim neprijatnu situaciju?
Ne mogu da smršam zato što mi je svaki dan drugačiji - Danas dođi u 8, sjutra dođi u 3, preksjutra dođi u 10... I kako ja da smršam, aj mi objasnite??
Ja sam fenomen. Vidim da mi sve više spadaju pantalone, a vaga pokazuje sve više kila?
Pitam se, kada bi mogao da bira između dvije djevojke, da li bi muškarac radije bio sa manje lijepom djevojkom ali da je baš dobra u seksu da ga zadovoljava, ili sa ljepšom od nje, ali da je loša u seksu.
Mrzim što ne mogu nikad da imam jedan problem, nego više njih odjednom, i onda kad najveći problem maknem sa grbače, ovaj drugi postane odjednom još veći problem nego ovaj prvi...
Čini mi se da naša beba mnogo više voli dedu, babu i tetku nego nas roditelje. U njih gleda ne trepće kad mu nešto pričaju, dok nas ne konstatuje.
Tijekom djetinjstva bio sam dosta motiviran za život odraslih. Imao sam toliko ideja čime bi se bavio među kojima su bila zanimanja: veterinar, biolog, arhitekt, medicinsko-laboratorijski dijagnostičar, kirurug, meteorolog, astronaut (znam 🙈), medicinski brat, učitelj razredne nastave, modni dizajner, odvjetnik, književnik, psiholog. Na kraju sam završio prirodne znanosti koje me i dan-danas zanimaju, al nažalost posao nisam našao. Bio sam odlikaš. Sada gledam kako ću još jednu ljetnu sezonu odradit u kuhinji. Kao da sam zatvorenik, a slobodu imam samo na papiru.
Kako da prestanem biti opsjednuta s jednim muškarcem kojeg uopće ne zanimam, jesam li živa ili mrtva? On ima curu, a i prije nego što ju je našao, nikad nije pokazao interes za mene, nego se nalazio s nekim drugima dok nije našao "tu" koja mu paše. Kad se god sjetim njihove slike, obuzme me tolika mržnja prema toj ženi. Kako, kako?!?! Prestati?!?! Misliti?!?! O njemu?!?! I biti ljubomorna na njegovu sadašnju, bivše i buduće?!?!?