Do sada sam imala tri veze i u nijednoj od njih nisam bila voljena. Gledam ljude oko sebe koji kroz mesec, dva već poćnu da žive zajedno a ja svaki put budem ostavljena. Mislim da se polako mirim sa tim da nekima od nas jednostavno nije suđeno da budemo voljeni.
Koliko te puta netko treba pogaziti da bi počeo razmišljati o svojoj vrijednosti? Da bi došao, stao i rekao: Dosta! Koliko trebaš dobiti povreda da bi shvatio da je netko prešao granicu i da te ne cijeni niti malo? Koliko onih suptilnih udaraca riječima, poniženja, podmetanja misliš izdržati da bi se na kraju suprotstavio napadaču? Možeš li malo više vjerovati u sebe, držati do svoje vrijednosti? Učini to radi sebe.
Ljudi su takvi, neće te udariti i poklopiti odjednom. Udarat će te malo po malo. Tamo gdje si najslabiji. Tamo gdje najmanje očekuješ. A onda se pitati što se dogodilo. I zašto si takav? Zašto nemaš osjećaja pitat će te oni koji su sve tvoje osjećaje slomili. Obezvrijedili. Pogazili. A onda se praviti da ništa nije bilo. Zaustavi ih na vrijeme. Odmakni se! Jer koliko te puta netko treba pogaziti da bi počeo razmišljati o svojoj vrijednosti?
Jedva sam nekako uspela da se oporavim od njega. Nije to klasična zaljubljenost niti je bila veza. Ali hemija, emocionalna povezanost, svakodnevna komunikacija, pažnja, poruke, dopisivanje i kada je sve to prestalo bilo mi je teško. Bili smo ništa, ni kolege, ni prijatelji niti nešto više. I dalje kada se sretnemo poljubi me, zagrli ali prestalo me je to da me boli. A toliko sam plakala zbog njega i tog odlaska. Toliko je bio u mojoj svakodnevnici da sam jednom otišla u 11 kući i bukvalno preplakala ostatak dana. Danas gledam njegovu sliku i prelijep je ali mene je prošlo.
Mene zanima jel ima neko da nije bio na moru ove godine? Iskreno, molim vas. Pošto ja nisam, ali imam utisak da su svi na moru, s malom decom, ili sami, nebitno je. Ja imam dvogodišnjaka i muž i ja smo se složili da ćemo sl.godine ići na more kad već bude malo zreliji jer nam je sad opterećujuće (i put i boravak). Ali nije to ni važno, samo me zanima ima li neko da je ove godine ostao u Srbiji ili smo mi jedini izrodi?
Mislim da počinje da mi se sviđa kolega s faksa, a juče sam imala priliku da ga pozovem na kafu, ali sam samo odustala. U par navrata je pomenuo kako ima slobodnih sat vremena i ne zna šta da radi u tom periodu, a ja nisam skupila hrabrosti da ga pitam, jer sam mislila da ako želi, pozvao bi on mene.
Sezone na moru u Hrvatskoj su odvratne, radiš 12h a mora ne vidiš, nit roditelje koji ti fale, bolje se zaposlit u svom gradu, još za cimere dobiješ neke debile koje ne znaš. To sr*nje ne bi nikom preporučila.
Ne volim kada su ljudi slobodni i direktni. Ja sam takva da održavam distancu sa strancima. Najgore je kad neko sedne pored mene, pa još ja ispadnem čudak jer mi je neprijatno. Kada se neko ponaša kao da smo dugogodišnji prijatelji; dopisivala se s jednim, on se ponašao kao da se znamo sto godina i pisao često (čak me je nekad zezao) i kad je video da sam postavila granicu, kada nisam učestvovala u tome, on se povukao. Ne znam zašto sam ja čudak, a eto oni nisu.
Ne znam šta je sa ljudima više. Godinama zovem ljude za kafu, pivo, šta god. I ja imam 37 godina i porodicu, ne zanimaju me provodi do jutra, samo sat, dva druženja. Ili se ne javljaju na telefon ili se jave, pa kažu mogu javljam ti kasnije i nikad se ne jave... neverovatno... i pritom uvek i ja dalje zovem, mene niko...
Mislim da 90% ljudi nije normalno i da su idioti, a kako mi se čini i ja sam u tih 90%.
Imam majku koja me mrzi otkad me je rodila. Vjerovali ili ne, postoje žene koje nikad ne razviju osjećanja prema sopstvenom djetetu, i grozno je odrastati uz jednu takvu. Budite zahvalni, koga god je othranila prava majka 💕ne mora da bude biološka, zna se na šta mislim.