U vezi sam sa Nijemcem koji je advokat, iz advokatske porodice. Sve plaća, vodi me na fina mjesta, ima lijep i skup stan i pri svemu tome on je još pravi džentlmen, tako smiren i brižan, nježan… Visok i prepametan. Ja sam iz BiH ali živim gdje i on, samo ja još studiram. Dolazim iz problematične i siromašne porodice. I to sam mu rekla, ništa ne krijem, on je opet pokazao razumijevanje. Taj čovjek je melek na zemlji. Osjećam se kao u nekoj bajci. Nek traje koliko traje, znam da ga zaboraviti neću.
Kada smo odlučili imati djecu obećali smo si da ćemo im biti jednako posvećeni ali i da nećemo dopustiti da nam se život i sreća svede samo na njih. Djevojka je otišla na poslovni put u London na tjedan dana a ja sam ostao sa sinom (4) i kćeri (2). Tko god čuje svi su kao kakva je to majka, jel ti treba pomoć, jel stigneš sve itd. a meni nikad ljepše s njih dvoje, mogao bi i duže bez problema.
Živim u Nemačkoj od rane mladosti, ovde sam studirala i radim kao rekruter personala za jedan veliki nemački koncern. Želim da se obratim svim mladim ljudima koji planiraju ili razmišljaju o odlasku u ovu zemlju. Nemačkoj će po statističkim proračunima za najkasnije 10 godina faliti 230.000 medicinskih radnika (lekara, med. sestara i negovatelja). Kada su zanatska zanimanja u pitanju, situacija je još alarmantnija, ovde već sada ne možeš doći do majstora, čeka se po 6 meseci jer ih ima premalo u odnosu na potražnju. Zato: učite na vreme jezik, minimum 2 godine pre planiranog odlaska; ako procenite da nemate kapacitet za studije - učite zanate, i to specijalne niše kao što su umetnički gipsarski radovi, zavarivanje, elektro zanati i sl. UČITE JEZIK da biste ovde mogli brzo da se integrišete i razumete šta vam piše u radnom ugovoru. Nemojte petljati sa našim ljudima i radom na crno, možete odmah da nađete posao u nemačkoj firmi i kasnije otvorite svoju firmu i odlično zarađujete.
Žalosno je što žene nakon što rode ljudi više ne gledaju kao ljudska bića, osobe sa svojim emocijama, željama, brigama, ambicijama. Sve što vide je majka. Bitno je jedino dete, a ona je tu samo da tom detetu udovolji, ona je nebitna i više nije zasebna osoba. Jedva sam preživela porođaj, bukvalno sam bila na ivici smrti, i niko me nije pitao kako sam već su svi bili u fazonu "bitno samo da je beba dobro". Naravno da je bitno, a ja? Ja sam nebitna, mogu i da umrem. Kada imam loš dan, umorna sam, bolesna, uvek je "moraš zbog deteta da budeš srećna, raspoložena, uvek na nogama, dete je bitno". Postala sam nebitna i kao da sam rob detetu a ne osoba. Umorna sam više, samo želim da me neko vidi kao ženu i ljudsko biće, da imam pravo da budem umorna, pod stresom, psihički ili fizički loše.
Dragoslav štedi za auto. Odlučili smo iznenaditi Dragoslava i za diplomski mu nadomiriti koliko mu fali da kupi auto. Svi u jednakom udelu- tata, mama, seka i zet, druga seka, buraz, kum, mamin otac, ja... Rekli smo i babi kako bi i ona učestvovala (tatinoj mami). Jučer nas je baba sve prejebala. Kupila je Dragoslavu auto za rođendan. Sama. Dragoslav plače i ljubi babu. Baba 1: ostali 0.
Rekli su mi da se obučem tako da ne zasjenim mladenki, ali ja šta god da obučem ja ću ju zasjeniti svakako jer sam 100x ljepša od nje, ja ću zasjeniti sve goste jer sam ljepša od svih djeveruša, najljepša sam i to sve znaju i svi znaju čak i mlada i šta sada ja bi u vreći zasjenila nju. Jedino da se ne pojavim, a kuma sam joj...
Imam dvadeset godina i pre mesec dana sam izgubila mamu. Nije bila bolesna, ništa je nije mučilo, štaviše bila je vesela tog dana, ali je samo u jednom trenutku ostala bez daha i pala. Doživela je tako jak infarkt da pomoći nije bilo. Imam tatu i brata, imam divnog dečka koji me zaista voli, i znam da moram da guram zbog svih njih, ali u nekim trenucima osećam da ću da umrem od tuge. Ne mogu da se pomirim s tim da je više nema, da više nikad neću moći da je zagrlim, da joj kažem koliko je volim. Zaista ne znam kako da se nosim s ovim, kako posle ovog opet da budem srećna, a zaista sam se osećala kao najsrećnije biće na planeti još tog jutra. Čuvajte bliske dok su tu, bukvalno u trenutku može sve da nestane ❤
Mrzim pušače, razlog je moja majka koja jednom kad nismo imali za hleb, ona je otišla i kupila paklu cigareta a mi smo sedeli gladni i gledali je kako puši. Po ulici idu ljudi, neuredni pocepani, neurednih zuba i kose, doslovno klošari ali cigara mora da je u ustima. Ne osuđujem ja njih zbog toga, svako nek radi kako hoće, ali da ti je bitnija pakla cigareta od lične higijene ili zdravlja to ne mogu da razumem. Da ne bude da sam licemeran, prva devojka u koju sam bio zaljubljen i sa kojom sam izlazio je bila pušač. Gledam ove ljude na poslu, radimo za malu platu, dok kupi da jede na poslu, cigarete bukvalno trećinu dnevnice potroši. Malo dostojanstva i prst na čelo, vi se trujete i idete kao klošari a proizvođači se mlate parama čineći vas zavisnim, dok oni putuju, kupuju skupocene stvari i luksuziraju se vi ćete dobiti neku rakčinu. Osudite me slobodno, ali meni to nije normalno.
Dao sam bubreg ženinoj mami. Iskreno, za mene je ona samo punica. Poštujem je, draga mi je, uvijek smo imali lijepi odnos. Ali žena je nenormalna vezana za nju, jako su bliske i bila je jako tužna i stalno plakala jer joj ona nije mogla pomoći. Potajno sam napravio testove i na kraju dao bubreg. Nije mi žao.
Radio sam na brodu. I po meni je tamo hrana bila super. Uvek 4-5 glavnih jela plus nekoliko vrsta salata, voće sitno iseckano, dresinzi, prilozi, itd...Svega ima na liniji. Međutim svi naši koji rade tamo se svakog dana žale kako je hrana očaj. I to me je uvek nerviralo, jer svi mi koji smo otišli tamo bili smo iz razloga što nam u Srbiji nije bilo dobro, i siguran sam da niko kod kuće nije imao takve raznovrsne obroke. Ali kompleksi su čudo...