Radim u firmi sa 750 zaposlenih. Firma svima plaća sistematski pregled jednom godišnje. Otkad sam zaposlena nisam nijednu godinu propustila pregled zbog nekih mojih kroničnih bolesti. Zapanjujuć mi je broj ljudi koji unatoč toj mogućnosti nisu po 10 godina otišli na nikakav pregled dok im se nije pojavio problem da ga više nisu mogli izbjegavati. Evo jedan kolega umro od melanoma, drugi od raka abdomena, treci rak kostiju i sad zadnje kolegica na kemoterapiji zbog raka jajnika. Dajte ljudi obavite preglede na vrijeme ako već imate mogućnost.
Strašno me privlači kolega s posla. Često nam se sretnu pogledi, ponekad se nasmijemo jedno drugom, komuniciramo rijetko. Mislim da je privlačnost obostrana, možda sam i umislila, ne znam. Oboje smo mladi, on oženjen, ja udata. I naravno da ne bih nikad željela da imam nešto s njim, ali s ovolikom privlačnošću ne znam šta da radim. Sve više mislim na njega, osjećam sve veću nelagodu u njegovom društvu i ne znam to sakriti. Kako se ovo liječi?
Deda i njegov brat su imali zajedničku kuću po pola. Deda troje dece, njegov brat petoro. Nas unuka puno. Leti smo svi dolazili kod njih na selo. Svi smo se družili i igrali i iako je kuca bila bas velika nekad smo po dvoje troje spavali u istom krevetu. Baš smo bili svi kao rodjeni braća i sestre, i stvarno mi je bilo draže kad odem na selo nego na more. Sad se tek ponekad vidimo, i sve ostaje na - e čujemo se, moramo češće da se viđamo...
Pomogla sam podizati tuđu decu, sada kao majka dvoje dece nemam nikoga pored sebe. Imam divnog supruga koji mnogo radi, po ceo dan sam sama sa decom. Drugo dete retko ko dođe da vidi. Svakoga smo ispoštovali, nosili i više nego što imamo, čuvali. Naša deca su željna da vide najrođenije. Babe i dede koji su blizu ne gledaju ih. I oni gledaju sebe. A ja kao, ćerka, snaja sve sam dala za sve. Imam ono najvrednije, zdravu decu, srećan brak, divnog supruga. Tuga koju osećam je ogroman. Nemati nikoga. Nakon carskog reza nisam ni od koga dobila ni čašu vode. Nakon izlaska iz bolnice sledeći dan sam kuvala. Dajem se mnogo za moju decu, imunitet pada. Nekada se bojim da se suprug i ja ne razbolimo. Previše radimo, skoro ni ne spavamo. Ali smo najsrećniji na svetu. Mislim da to mnoge boli.
Viđam bivšeg povremeno na poslu. Ponaša se kao da ne postojim. A raskinuli smo najnormalnije, bez ikakve drame, bez grubih reči. Žao mi je što nismo mogli ostati prijatelji. Fali mi ponekad njegov humor i kad me nasmeje.
Dobro mi je jednom susjeda rekla da bih ja trebala kod psihologa da ustanovi zbog čega imam toliko nisko samopoštovanje da sam radi tog spremna na svašta i nikad se ne znam obraniti. Kao npr kad sam si skoro sj***la život tako što sam htjela dat otkaz radi jednog čovjeka kojeg uopće nisam ni zanimala a i da jesam, šutnuo bi me vrlo skoro jer je on takav. Ne može nit par dana bit s jednom, evo ti već druga...
Rekla sam mu da baci slike od bivše skupa s njenim stvarima koje još uvijek čuva ili raskidamo. Više nismo zajedno. Jasno vam je što je izabrao.
Upoznao sam djevojku, više od 2 godine sam je čekao, i sad sam je napokon vidio, upoznao, i sad smo skupa i presretan sam, ali.. nemogu se riješit tog nekog straha koji vučem iz prošlosti, da ću opet biti izdan, prevaren i ostavljen, jer to mi se desilo jednom u bilo je užasno, dugo sam se oporavljao od toga. Razum mi govori, i imam sve dokaze moguće da me ona voli, i da joj je stalo, ali taj strah i anksioznost me ubijaju, i neznam što da radim ne želim je povrijediti jer zaslužila je sve najbolje, najdivnija je osoba koju sam upoznao i mogu da zamislim budućnost sa njom.. samo da se otarasim tog glupog straha nekako..
Moj život je toliko težak i jadan, da nema gde. Naime, radim kao nastavnica u jednoj školi. Moja prva ljubav, moj prvi dečko, moja prva ozbiljna veza, oženio se posle mene. Njegova ćerka ima 7 godina, predajem joj engleski. Devojka sa kojom me je prevario je od te male majka. Fina i lepa žena, ali kad tu malu vidim, srce će mi pući. Mala je veoma pametna, dobra i vaspitana. Sa druge strane, plašim se biti sa nekim iz okoline da mi se ne desi isto. Da opet predajem nekom detetu čiji mi je otac slomio srce na pola. Serem se u posao, i u svaku sredu kad imam čas sa njenim razredom…
Htela sam da pitam jel još neko prošao isto kao i ja, da bukvalno ima oca kao da ga nema (i iskreno drago mi je kada vidim devojčice ili devojke kako kače sliku oca, a pogotovo sad onaj tik tok trend "na 100 fakulteta slao me je tata" ali mi isto tako i krivo jer ja to ne mogu niti ću ikad moći)... Krivo mi je što je takav čovek, namrgođen ceo život, nezadovoljan samim sobom kompleksaš, krivo mu što drugi uspevaju u životu i što imaju više od njega i sad želi sve svoje nedostatke da ispolji na nama deci (imam i brata), želi da je sve po njegovom i tu se često posvađamo jer sam prestala više da radim po njegovom i furam neki svoj fazon (ima mnogo primera, dobila sam 8 na ispitu sva srećna sam došla kući na šta je on meni rekao 8?? Obrukala si se.., onda kad sam bila srednja škola podrazumevalo se da dobijam 4 i 5 a kad dobijem manje odma kreće smaranje, dok za brata ništa...) Sve se to nešto podrazumevalo najbolje da umem i ne znam šta da radim više dođe mi da se obesim, ali bukvalno.