Moja majka i danas pati za nekim tipom iz svoje mladosti i o tome govori kao o najnormalnijoj stvari.
Poruka svim djevojčicama i djevojkama ikada:
1. Ako ikada iskaljuje bijes prema vama, pa makar i verbalno, izbacite ga iz života.
2. Ako vas ikad omalovažava, izbacite ga iz života.
3. Ako vas sustavno laže, izbacite ga iz života.
4. Ako vas gaslighta i uvjerava da ste lude, izbacite ga iz života.
5. Ako vam intuicija govori da nije za vas, izbacite ga iz života.
6. Ako znate da nije za vas, ali ne želite biti same, izbacite ga iz života.
7. Ako vas kontrolira, izbacite ga iz života.
8. Ako kontrolira vaš novac i on upravlja njime, izbacite ga iz života.
9. Ako vrijeđa vašu obitelj i prijatelje, izbacite ga iz života.
10. Ako vam nabija grižnju savjesti jer niste zainteresirane za intimnost i krivi vas, izbacite ga iz života.
Molim vas, za Boga miloga, ne dovodite u pitanje svoju sreću i svoj život. Nema toga na ovom svijetu što mi žene ne možemo iznijeti, najmanje i najlakše je uopće na prvi crveni alarm - maknuti se. Dovoljno ste snažne, dovoljno ste hrabre, dovoljno ste svjesne Sebe.
Ne znam šta sam očekivala od lika koji na instagramu ima username koji je povezan sa Sizifom.
Dešava se da ponekad momka ne razumem šta priča jer je izuzetno pametan i inteligentan a ujedno i elokventan. U početku mi je bilo glupo da priznam da nisam razumela, sad pitam i onda mi jednostavnije pojasni neke stvari ali mi zbog toga nikad nije prebacio i nikada se nisam osetila manje vrednom od strane njega. Meni manjka opšteg znanja i zbog toga sam nesigurna ali gledam da svakodnevno radim na tome. Jeste naporno i teško pratiti sve to i dešava se da sam nesigurnija kad sam u njegovom prisustvu šta god kažem jer se plašim da ne lupim nešto što nema smisla. Ipak, želim da budem istrajna u ovome i da stvorim tu neku bolju verziju sebe.
Kako godine prolaze sve glasnije mi odzvanja pjesma Dina Merlina da je sve laž. Nastojim bit dobar, empatičan, pravedan iako znam da je na ovom svijetu to slično bacanju biserja pred svinje. Ovaj svijet je nepravedan, lažno zlatan, sve blista, a srca mnogima trulež. Bogu hvala pa vjerujem u svijet nakon ovog. Nedavno sam pročitao da umreš jednom, al da dobrim osobama nakon tridesete umire polako srce svakodnevno jer se jednostavno teško nose s prljavim svijetom.
Upoznali smo se preko posla. Vidimo se uglavnom zbog posla, nekad 1x nedeljno, nekad 1 u meseca u firmi naravno. Nekad smo pričali i više....čak išli zajedno na kafu/doručak. Uvek je bilo i nekih dvosmislenih poruka. Bila je u vezama kao i ja.
Znam da je sad slobodna kao i ja (bar zvanično). Sretnemo se privatno zezali se, kažem joj šta imam da kažem, nije rekla ne, ali je navela neka razloge zašto ne može. Ok, prihvatim.. prestanem da komuniciram, samo poslovno ako mora, sad ona nešto inicira neku poslovnu prepisku, koje relano ne treba da bude.. imam utisak da želi da me vidi u poslovnom okruženju, ne u privatnom.... uu fazonu i dalje smo prijatelji, ali poslovno da se vidimo... Izbegavam...
Imam 25 godina i imam jako dobar posao. Moja devojka ne zna moje prihode i misli da nemam novca. Tako da nam ona plaća sva putovanja i uživanja dok ja svoj novac trošim na druge žene. Meni je lepo dok vidim da mi ona kuva, čisti, finansira me dok ja sa strane radim šta želim i sa kim želim.
Završila sam fakultet, radim 5 godina u struci i mrzim svoj posao. Mrzim da idem na posao, mrzim radno vreme, mrzim smenu od 8 sati, mrzim radno vreme vikendom, mrzim rad sa ljudima, mrzim poslodavce, sve mrzim, zato što radim za minimalac sa doktorskom diplomom. Sve sto želim je da se udam, da imam decu i da ostanem kući i budem domaćica.
Sa momkom sam skoro 10 godina i bukvalno smo odrasli zajedno, ali otkad je kupio ta svoja jadna kola, nešto se u meni prelomilo. Ne zbog kola, jer nisu ništa posebno, nego zbog njegovog ponašanja koje me uzima za budalu. Svako ko mu se nađe usput sjedne u ta kola, samo ja, njegova djevojka od deset godina, uvijek dobijem neki novi izgovor. A najgore je što on zna sve. Zna kroz šta sam prošla sa roditeljima, zna da me boli to što nikad nisam imala šansu da vozim poslije položenog vozačkog i što sam zbog njih izgubila sigurnost i volju. Zna koliko je to osjetljiva tema za mene. I baš zato sam očekivala da će bar on da mi pomogne da prevaziđem to, da mi vrati vjeru u sebe. A on je uradio suprotno. I to me udara duplo jače. Bukvalno kao da mi namjerno gura prst u ranu. Planiram na ljeto da radim i kupim svoja kola i nikad ne zavisim ni od koga. Znam da mi je bolje sama nego ovako potcijenjena. Ali iskreno ne znam da li da ostanem s njim ili ne. Danas ovo, sjutra nešto drugo...