Umro mi je tata. Jako mi je teško da se pomirim s tim i mislim da više nikada neću biti ista osoba.
Ne znam da li ste primetili da ljudi koji su najdrskiji i najbezobrazniji prema ljudima oko sebe najviše kukaju kada se njima desi neka mala nepravda?
"Najviše boli ono što nikada nije imalo kraj"
Postoje ljudi koji ne ostanu u našem životu, ali nikada zapravo ni ne odu iz nas.
Upoznala sam ga na početku srednje škole. Naša priča počela je nekoliko dana prije nego što sam krenula u prvi razred, dok je on već bio treći. I možda je baš tako i završila — bez pravog početka i bez pravog kraja. Nikada nismo izgovorili ono “gotovo je”. Samo su poruke prestajale, tišina bi rasla, a on bi se povlačio. I svaki put bih ostajala s nečim nedorečenim u sebi.
Život je išao dalje. Upoznala sam čovjeka koji je danas moj muž, izgradila odnos, dobila dijete. I volim taj život. Stvarno ga volim. Ali negdje duboko u meni uvijek je postojalo jedno “šta da je bilo drugačije”.
Ponekad bismo se opet javili jedno drugom. Par poruka, par susreta. U tim trenucima, sve bi se vratilo — isti osjećaj, ista bliskost, ista nedovršenost. Govorio mi je da ostavim sve i budem s njim. Nikada nisam mogla. Možda zato što sam znala da nikada nije znao ostati.
Uzeo sam stan, garažu kao i skoro pa nov automobil bez kredita. Nisam vlasnik kompanije niti su mi roditelji ili supruga bogati finansijski, niti sam kriminalac. Kada se hoće sve se može. Ali onda čovjek mora razmišljati na način na koji 90 posto ljudi ne razmišlja.
Mislio sam da nešto može biti sa jednom devojkom s posla. Pitao da izađemo pre par meseci. Prihvatila. Oboje imali malo više obaveza u to vreme. Kad se kod mene oslobodilo, ponovo sam načeo temu. Počeli smo da pričamo, otvorila se. Ne deluje baš najsrećnije. Započinje neki kurs na poslu za dobijanje sertifikata koji sam ja već završio, pa smo razgovarali u vezi toga. Pokušao sam da joj odagnam brige. Pitao konačno opet da se vidimo na piću. Nije odgovarala 2 dana. OK, nije "kao" videla poruku. Podsetio. Rekla da je zaboravila, da nije baš sva svoja, ali je prihvatila. Izabrao sam par mesta i predložio. Opet ne odgovara 2 dana. Opet podsetio. Kaže da nije raspoložena pa izbegava "druženja".
Sasvim bi bilo ok da je odbila ili da je, opet, odložila. Ne, nije raspoložena pa rešila da se ne javlja.
Baš se osećam ništavno. I neki raniji moji pokušaji ostvarivanja neke veze su bili... ponižavajući. Ne znam šta je potrebno da uradim da me neko vidi i tretira me dobro, napravi bar jedan korak..
Juče u firmi u prolazu čujem koleginicu kako drugoj kaže / ma gotovo je, idem ujutru da prijavim broj policiji/ u momentu sam se setio sebe od pre par meseci i problema koji sam napravio. Razveo sam se pre oko tri godine, imam kćer pet godina. I pre braka a i nakon razvoda sam asocijalna osoba, što se po meni u poslu ne bi reklo. Imam ogroman problem dan da krenem sa nekom ženom nešto. Pokušavao sam sve dok prošle godine nije došla ta jedna fatalna žena u moj život. Neko vreme smo se čuli, kontakt izgubili jer sam ja smotana osoba postao da nema dalje. Pokušavao sam u par navrata da joj se javim ali je odbijala. Ali sticajem okolnosti opet smo krenuli u kontakt. Ona isto razvedena, sama sa detetom, žena van svih mogućih trendova, lepa, zgodna, pametna, svoja. Iskreno sam hteo sve sa njom ali sam se uplašio. Iz tog straha rođene su mnoge greške, do te mere da mi je zapretila prijavom. Juče sam se opet setio nje. Mrzim sebe jer sam slabić!!!
Imam 35 godina. Od jutra kada ustanem do trenutka kada legnem dan mi je popunjen. Završavam ogroman broj zadataka, kako na poslu tako i u privatnom životu. Nije mi teško samo što mi je sve postalo rutina, više ne uživam u životu. Radujem se kafi sa par prijatelja i trenutcima meditacije sa vremena na vrijeme kada ostanem sam. Jedino se Bogu požalim da mi je teško jer sam vidio da me od ljudi niko i ne poznaje niti može puno pomoći.
Ne mogu da verujem da sam se zaljubila ovoliko u 37 god. života. Bukvalno sam izgubila razum. Treba mi neko da me išamara da dođem sebi.
Imam 30 godina i potičem iz jako skromne porodice. Po struci sam magistar farmacije, zaposlena u maloj, provincijskoj apoteci, plata nikakva. Ne znam kako da se izvučem iz ove apatije, besparice, tmurne svakodnevnice, još i ovaj pritisak oko udaje. Ne mogu da upoznam nikog normalnog, a pritisak porodice je ogroman, jer mi je "vrijeme za formiranje porodice". Smatram da sam prosječnog izgleda, jako druželjubiva, treniram, vedre prirode, tolerantna, tražim nekog sličnih karakteristika. Ne mogu da budem sa svakim samo da bih se ostvarila kao majka.