Dugo sam tražila druga sa povlasticama i konačno se nađem sa likom koji (navodno) želi isto. Rekla sam mu odmah da ne želim vezu i da je glavna poenta samo da se uvek zabavljamo. Rekla sam mu da ako ga nešto što ja volim smara, ništa nije obavezno. Nekad se nalazimo u pabu sa društvom, nekad je to film kod kuće, a nekad i gala izlazak. Ok mi je bilo da se viđa s drugim devojkama ako želi, ali da ako uđe u pravu vezu i zaljubi se u nekog da mi odmah kaže i da prekidamo. Idealno mi je bilo da se viđamo na 5-7 dana. Dečko je na početku bio super, čak je stalno pominjao kako mu imponuje što sam "slobodoumna" i kako ga ne gušim i kako mu je drago što smo se našli. 3 meseca je išlo odlično, onda je prvo krenuo da piše svaka 2 dana, pa svakog dana i da očekuje da odgovaram odmah. Pa je onda počeo da me pita gde sam bila i s kim... Kad sam se pobunila da mi smeta, nazvao me je svakakvim imenima, pa sam mu rekla da ne želim više da se viđamo. Trebalo mu je još mesec dana da se otkači.
Mislila sam da je najgore to što je zaboravio da mi je rođendan. A onda sam shvatila da može gore - raskinuo je. Raskinuo je za moj rođendan… Preko poruke… I ne, ne želim mu loše… Samo ne daj Bože da ikad sazna kako izgleda kad ti najposebniji dan u godini postane datum koji ćeš zauvek po tome da pamtiš…
Dosta me je poslodavaca pitalo ono sto već ima u cv-u što znači da ih većina uopće ne čita. Od pitanja koliko imam godina do toga koliko dugo sam radila i gdje.
Treba mi savet. Šta da radim, verenikov prvi a naš kako bi trebalo budući venčani kum se oženio njegovom bivšom devojkom, on je o njoj sve najgore govorio, da će promeniti kuma, a kako se bliži svadba on je kako bih primetila promenio mišljenje, počeo je da joj se javlja i ako pre toga se godinama nije javljao. Mene sve to boli, i jako sam razočaran, da li da pristanem na sve to ili da se okrenem i odem zauvek? Kako na sve ovo da gledam, od sramote ne smem nikome ni da kažem jer većina gleda to kao na ljubomoru ali je to daleko od ljubomore.
Nisam ni svesna koliko sam srećna što imam veliku podršku od mame i sestre tokom celog života. Kad se setim samo koliko sam bila buntovno dete u pubertetu, ma bila sam haotična. Bukvalno mi nisu dva muškarca bila ravna. Podržavavaju me u svemu iako im se nešto ne sviđa i ja vidim da im se ne sviđa ipak me podržavaju. Stvarno kad sve sračunaš jedino ti je porodica utočište gde se možeš isplakati bez blama.
Nikada ne bih bio sa njom, ali ona je toliko slatka, toliko simpatična da se ja samo smejem u njenom prisustvu.
Ja ne znam zašto se neki moji drugovi čude što ne volim žene koje treniraju. Ok, respekt za vežbanje i trud, ali ja to ne volim i ne bi takva mogla da me napali nikad. Takva žena meni nikad ne može biti ženstvena. Meni te žene liče na trans muškarca. Pričajte vi šta hoćete, ali to je tako. Nisam video dosad nijednu devojku/ženu koja vežba, a da je normalno građena-bez mišićavih ruku, nogu i leđa ko u Ramba..to je nemoguća misija. Gledam neke žene koje poznajem, zadnjice dovele u super stanje, a ostatak unakazile. To je mač sa dve oštrice, jedno središ, drugo s*ebeš. Ja ne mogu da budem sa osobom koja me podseća na muško, ma koliko da lepo izgleda. Ne izvoljevam ništa previše, volim prirodne devojke, bile mršavije, bile krupnije. Koliko samo ima žena koje imaju prirodno lepo oblikovanu zadnjicu, a da nije ispupčena. Takva mi je bolja riba sto puta, nego ona što diže tegove i liči na nekog tamo Milorada po građi.
Prošle godine sam diplomirala. Bila sam puna života, ambiciozna i jedva čekala svaki naredni korak u svom životu. Bila sam okružena divnim ljudima, imala sam momka kojeg bih svakom poželjela, imala sam podršku roditelja i vrlo jasne planove za budućnost. Upisala sam master studije i cijelu godinu pokušavala pronaći posao - bezuspješno. Momak se odselio i ostavio me. Živim s roditeljima koji su navikli da žive sami, pa sam i njima na teret. U gradu gdje sam rođena nemam niti jednog prijatelja. Po cijeli dan sam u kući, bez posla, bez ikoga... Sutra branim magistarski. Prošle godine mi je ta odbrana bila dan koji sam jedva čekala, a sada će to biti dan koji ću jedva čekati da se završi. Nakon bezuspješnih molbi za posao u svojoj zemlji, bezbroj aplikacija u inostranstvo, odlučila sam prihvatiti posao za koji je potrebna završena osnovna škola, gdje se radi od 6 ujutro i što je fizički jako naporno. Dobiću vizu i potencijalno otvoriti vrata za nešto bolje. Moram se maknuti odavde.
Kako je čudno što su neke osobe koje ja poznajem pune strahova, a izgledaju kao da pucaju od samopouzdanja, a opet osobe koje izgledaju možda stidljivije su ustvari jako sposobne, pravične i pouzdane. Jednom mi je drigarica rekla da bi mogla sa mnom na kraj sveta koliko je sigurna sa mnom jer sam snalažljiva. Bukvalno ništa nije kao što izgleda.Tu teoriju sam opet potvrdila kad sam se zaposlila i koleginica koja je izgledala prepuna samopouzdanja ustvari je bila puna kompleksa i razno raznih strahova. Očigledno svi nosimo neke maske.
Ne znam kako da posavetujem drugaricu koja nema samopouzdanje. Devojka je objektivno mnogo lepa, lepša prirodno od mene. Kad smo same, pametna je, kulturna, lepo priča. Međutim, kad izađemo da se zabavimo i upoznamo momke, ona postane druga osoba. Kad joj priđe muško, čak iako joj se sviđa, ona krene nesvesno da govori dečjim glasom i da bude kao glupava i nezrela. Jednom liku je rekla mahinalno da ide u 10 u krevet, ali je to sročila kao da ima zabranu od roditelja, što nije istina. Leže rano da bi stigla da trenira pre posla, ali nju kao da bude sramota da tako lepo kaže i objasni i onda tako potkopava sebe stalno. Prošli put mi je rekla da joj je muka koliko se ne dopada momcima i pitala me za savet, ali ja ne znam kako da ovo reši. Ponaša se nekad ovako i sa nepoznatim ženama, ali mislim da 80% muškaraca odbije ta njena čudna komunikacija. Kao da druga osoba govori u tom trenutku.