Počela sam da se bavim nekim amaterskim grafičkim dizajnom, izrada logotipova, vizit-karti i slično. Pošto nisam imala klijenata, javljala sam se malim biznisima i firmama i nudila da im besplatno izradim nešto, jer sam se vodila time da će me oni onda preporučiti nekom drugom i da će posao tako krenuti. I stvarno jeste. I dalje nemam mnogo klijenata, ali dovoljno da zaradim za neke svoje potrebe (student sam). Ali na kakve sam ja sve ljude naišla... Koliko nezahvalnosti, zlobe i zavisti sam susrela. Daš nekom prst, on bi cijelu ruku. Tek kad sam prestala besplatno da radim, vidjela sam da neko zapravo cijeni moj rad. Ovo ostalo je samo bilo džabalebarenje.
Prošle godine sam prvi put imao napad panike i to je prošlo nakon nekih nedelju dana. Problem je što mi se skoro vratilo u još gorem obliku u vidu vrtoglavica, osećaja da ću se onesvestiti, probadanju u grudima i konstantnom strahu da će mi se nešto desiti. Bojim se da ću ostati bez posla koji stvarno volim. Molim sve vas koji ste imali iskustva da mi pomognete da prođem kroz ovo jer postaje nepodnošljivo.
Ja sam najsrećnija osoba na svetu. 1h ujutru je i moj dečko je otišao da nađe radnju koja radi da mi kupi brijač, jer sam zaboravila kod kuće. Ništa manje nemojte da prihvatite u životu. Husbend material 🙉🙈🙊
Nekad izgledam posebno lijepo kad se našminkam a nekad ništa, ljepša budem samoj sebi kad skinem šminku. Ali nekim čudom, postoje dani kad posebno zračim i to primjetim po reakcijama drugih, uvijek me pitaju "šta si radila, super si danas", i vjerujem da su mnoge druge žene to primjetile, šminkale se ili ne.
Evo danas sam samoj sebi 👎ali dobro, biće bolje..🤪
Sada kada sam odrasla jasno mi je zašto je mama uvek bila nervozna, a tetka uvek raspoložena. Brat i ja smo voleli da idemo kod tetke više nego bilo gde i čak smo govorili da je volimo više od mame. Mama je uvek bila nervozna, ljuta, neraspoložena dok tetka sve suprotno. Sada mi je jasno i zašto. Mama je imala dvoje dece, domaćica bez posla i svog dinara, otac se nije interesovao za nas, nju, kuću. Živela je u kuhinji, nikada nije negde izašla, kupila nešto sebi, putovanja da ne pominjem. Tetka je imala dobar posao, platu, divnog muža, nije imala dece. Vreme je provodila u putovanjima, izlascima, kupovini, napredovanju na poslu, izletima... Što s društvom što s mužem. Žao mi je što tek sad sve to shvatam, žao mi je majke, nije ni mogla da bude bolje raspoložena kada je živela takav život.
Je l' doktorima ona njihova zakletva više ne znači ništa? Izgubila sam nekoliko članova porodice jer lekari nisu na vreme odreagovali, hitna pomoć nije htela da dođe jer im ne zvuči kao dovoljno hitan slučaj, itd. Strašno.
Mislila sam da sam te zaboravila a onda je trebao samo trenutak pored tebe da se opet zaljubim.
U braku sam 6 godina i nikad mi gore nije bilo. Imamo dvoje djece. Dvije dušice. Čovjek sa kojim dijelim život je nezreo. U svemu sluša oca šta otac kaže. A otac mu je bezobrezan i veliki kontraš. Izuzetno zamjerljiv. I bitno je samo meni udariti kontru. Naime, moj suprug je ljut na mene i izražava blago je reći mržnju. Ne podnosi me. Ne komunicira šuti. I neki dan mi je rekao da ja treba da shvatim da ja za njega nisam ništa. E sad. Ja sam počela da radim prije mjesec dana. Dogovor je bio da djeca idu u vrtić i da uzmemo auto meni jer radim u smjenama. Sad se ućutio i pravi se ljut a ne znam koji je razlog tome i ne želi da kaže. Šta uraditi? Kako se postaviti? Najradije bih se razvela al još se nisam ustabilila u poslu.
Pet dana odmora, sa prijateljima, sve sjajno smejanje sa njima, nikad ga nisam videla tako zadovoljnim i da se tako iskreno smeje. A onda shvatanje da sa mnom nikad nije takav, slučajno sam pokvarila rajfešlus na koferu kad smo se pakovali, njegova reakcija me naterala da se tresem od straha, možda sam ja nedovoljno dobra i pažljiva, pa je ovakav prema meni, ali sigurno ne zaslužujem to njegovo ponašanje.
Jako sam besna na svog oca. Ceo život me uči nekakvim patetičnim religijskim vrednostima žrtvovanja i patnje, sve što poželim postane predmet njegovih opsesija. Te zašto ja baš to želim, te šta će mi to, te to treba ovako i onako, te pokušava da manipuliše mnome na osnovu toga što je zaključio o meni na osnovu mojih želja i ciljeva (to vrlo naivno deluje ali to mu ne možeš objasniti). Dovelo je do toga da mi se više bukvalno ne radi ništa, sve prilike koje sam u životu imala sam propustila. Gledam drugaricu kako grabi prilike, kako je alava na sreću, kako nije ni previše izbirljiva ni perfekcionisticna (otac kaže naravno da je zla iako nikog devojka ne ugrožava) i srećna sam zbog nje ali mi je krivo što mene moji nisu učili da budem srećna već mučenica i njihova barbika. Sada i kad vidim sve ovo ne vredi jer sam postala perfekcionista i sve što radim je borba sa vetrenjačama.