Detinjstvo pamtim po ogromnom osećaju straha i nemanju kontrole zbog ponašanja mog oca. Evo sad je stigao kući i sedi u sobi, a ja uopšte nemam želju da izađem i sedim sa njim. Dosta je popravio svoje ponašanje kad smo odrasli, ali ne mogu da ne pomislim da je to zato što mi sad možemo da se odbranimo. Imam i teoriju pošto inače stalno brinem i nikad nisam opuštena, da je to jer mi je i detinjstvo bilo takvo. Prosto ti se mozak nabaždari tako i to ti ostaje.
Izgledam kao lik kog apsolutno ništa ne dodiruje, i mnogo toga me zapravo me dodiruje, ali me zapravo ubija samoća i ne znam šta ću sa sobom povodom toga.
Kad se setim da sam za vreme studiranja bio zaljubljen u jednu nisku prepotentnu plavušu zapitam sebe koji sam imao psihički problem...
Razveo sam se pre 8 godina od supruge jer smo bili intimni 10ak puta godišnje. To je pravdala obavezama, ali to nas je mnogo udaljilo, posebno mene od nje. Sada sam preko 5 godina u drugom braku i nikad sam srećniji, a razlog svega leži u tome što je to sada 3 do 4 puta nedeljno. Zbog toga smo mnogo bliži povezaniji i srećniji. Sve obaveze postižemo i ko kaže da ne može naći svaki dan vreme za to taj laže.
Da li je vama normalno da partner kao stoka prdi i podriguje pred vama???
Meni je toliko odvratno, odbojno i nekulturno. Da napomenem mesec dana smo zajedno. Postoji li granica neka ljudi moji?!!!
Jako mi je žao što sam jedinica, moj tata je isto jedinac a sa mamine strane imam ujaka. On ima malu ćerku ali velika je razlika između nas. Nju gledam kao sestru, ali krivo mi je što nemam rođenog brata ili sestru.
Stalno viđam objave kako su sami negdje putovali, sami išli na koncerte itd, a nikad nikoga nisam vidila samog na nekom koncertu ili u izlasku. Nekada kada vidim objave kako se zabavljaju sami požalim zašto i ja nisam otišla na taj koncert sama, a onda se pitam jesu li oni stvarno sami ili to samo stavljaju na tik tok zbog pregleda.
Dolazim ponekad na anonimne chatove gdje pišem sa ljudima sa kojima se nikada neću vidjeti. Šta sam sve čuo i vidio, koliko lažnih života se vodi, ko nije doživio ne bi vjerovao. Imati će Bog posla sa nama kada odemo na onaj svijet. Ja pokušavam da prestanem sa ovim kako bi bolje gore kod Njega prošao.
Upoznala sam jednog dečka preko interneta dopisivali smo se 3 mjeseca. Nisam mislila da ću imati ništa s njim, ali on se meni svidio,a i ja njemu znali smo pričati o budućnosti. Bilo je sve oke do nove godine kad sam mu iz ljutnje rekla da mi se više ne javlja i da ne želim ništa s njim još smo se taj dan čuli i nakon toga samo je nestao. Na snepu je pročitao poruku i samo me maknuo. A ja sam ostala povrijeđena i ne mogu prestati misliti na njega i pokušavala sam doći do njega, ali je nemoguće.
Ako nemam osjećaj pripadnosti sa osobom muškog pola, onda ne postojim uopšte, mrtva sam i upadam u psihoze.