Ispisujem se sa faksa jer nisam dala sve ispite. Logično, nisam se trudila i nisam učila. Upisala sam faks u malom mestu i to me je ubilo. U početku sam imala dosta loša iskustva, pa sam posle postala usamljena. Samo ustani, uči, idi na predavanja, lezi spavaj. Mesecima. Toliko me je ubijala ta monotonost da sam imala glavobolje, kosa mi se mastila od nervoze stalno, smršala sam i kad bih došla kući prodisala bih. Sad mi je krivo.. Što uprkos svemu nisam bila istrajna i završila faks, što nisam proživela studentske dane kao moji vršnjaci po NS/ Bg/Zg, što nisam osetila čari mladosti i prijateljstva.. Da sam bar živela život pa zato nisam završila, ili da sam završila a nisam živela.. Ovako se osećam najbezvrednije. Žao mi je što sam ovako glupa. Sramota me je.
U braku sam godinu dana. Muž je na celu očeve firme i izgleda jako dobro, trenira, vodi računa o sebi, uvijek dobro miriše i uvijek je bio neka vrsta fuck boya. Ja isto tako bila jedna od poželjnijih djevojaka, obrazovana, imućni roditelji, nezavnisna, dobro izgledam, držim do sebe, uvijek sam uredna, i po kući sređena i namirisana jer prosto mi je takav karakter. Dream couple gledano sa strane. Međutim mi sex imamo 2 puta mjesečno i obavi se reda radi. Problem ne bi bio tako veliki za mene da mi u vezi nismo imali predobar sex, pun maštarija, novih stvari, kad god smo stigli. Pri tom smo jako mladi i on je meni prvi. Brak je sve pokvario. Kao da ne mora više da se trudi ni oko čega, jer zna da neću sebi dopustiti nikakvu prevaru s moje strane jer sam uvijek držala do morala i stida.
Sa dečkom sam 3 godine u vezi. Našla sam u njegovoj fioci kada sam tražila njegove slušalice praznu kutiju kondoma. Mi ne koristimo kondome nešto više od 2 godine naše veze jer pijem antibebi pilule. Ne znam šta da mislim, da li me vara, ne znam. Inače je protiv varanja, ozbiljan dečko, ne krije telefon ili nešto da bih ja sad posumnjala da me vara, većinu svog vremena provodi sa mnom i nije mi dao razloga da posumnjam sve do sada. Ako ga pitam znam da može da nađe nekih hiljadu izgovora tako da ne znam šta da radim.
Mrzim rođendane dece iz razreda moje dece koji se slave vikendom od 13 do 21. Zamislite imamo život koji ne podrazumeva dolazak na rođendan vaše dece u danima kad smo jedino slobodni. Nećemo nikad doći!
Na poslu, koji radim već 7 godina, sam na početku slagala koliko imam braće i sestara. Bilo me sramota tada koliko nas je. Toliko mi je žao zbog toga. Ne znam kako to da ispravim, ne želim da me osuđuju (a zaslužila sam to!).
Količina ljudi koji ne znaju koristiti google je nevjerojatna. Radim u trgovini i barem jednom tjedno netko dođe jer na internetu piše da mi to imamo. Upišu u Google npr. bušilica i ime trgovine, ako izbaci slike bušilica znači da mi to imamo.
Kad im pokušamo objasniti da je to slika sa stranice drugih trgovina, a ne naše onda smo budale, lopovi, i lažovi.
Upoznala sam dečka, blizu 40 godina, zgodan, dobar posao i stan. U početku idila, a onda polako istina: zadnjih 10 godina iz veze u vezu, sve su bile lude. Zatim vidim da imam probleme sa alkoholom. Svaku večer doma pije par piva ili dvije, tri čaše vina. Uglavnom ja se zaljubila u njegove dodire, vođenje ljubavi, ponekad romantične poruke kad je normalan. A u bit je dno dna jer me u svađama nazivao ružnim imenima, prijetio da ću da vidim, nikad izveo na pravi dejt, već ja kupovala hranu, poklone i vodila na večere. Sad idem u psihijatrice i pijem terapiju nakon što sam nestala iz te veze. Nikad me nije vratio kući od njega i još mi je pokušavao napraviti bebu namjerno. Ja nisam znala da tako nešto postoji. Dobra sam cura koja se zaljubila u zlo. Psihijatrica kaže da je on narcis, cluster b, a ja da sam empata, odrasla bez oca. Bože pomozi mi da ozdravim.
Moj muž ima dosta stresan posao a u poslednje vreme firma je i u finansijskoj krizi, moraće da otpuštaju radnike a on je jedan od onih koji treba da donesu tu odluku, već noćima ne spava i po ceo dan ima sastanke sa nadređenima. Sinoć sam, pošto je počeo i psihički i fizički da se raspada, dala bromazepam a njemu rekla da sam mu dala bedoksin. Lepo se naspavao i sad je drugi čovek.
Dogovorila sam se sa svojim momkom još na fakultetu da ćemo nakon završetka otići u inostranstvo jer oko zaposlenja nemamo mnogo izbora a ni veze, a za pokretanje sopstvenog biznisa nismo u finansiskim mogućnostima. Proces učenja jezika je trajao, izlazile su razne poslovne prilike, pritisak je bio veliki što zbog komentara ljudi kako se trebam zaposliti u državnoj firmi, što od komentara kako oni nikada ne bi otišli u tuđini. Često sam plakala loše se osjećala, anksioznost od nepoznatog velika, ne znam kako smo izdržali nije bilo nimalo lako gurali smo jedno drugo i ohrabrivali, konačno nam je viziranje. Nadam se da ćemo biti srećni!
Obrazovana sam, živim samostalno i imam solidan posao. Pristojnog sam izgleda, volim da treniram i putujem, ali očigledno je da nisam previše pametna. Zatrudnela sam sa dečkom sa kojim sam već neko vreme u vezi, ali je ispao sve, samo ne ono za šta se predstavljao. Ostajem sama, da se borim dalje kako znam i umem. Imam svoju porodicu koja je uz mene, ali mi nije ni malo svejedno. Ne želim da moje dete bilo kada oseti da joj nešto fali u životu, posebno ljubavi. Oduvek sam verovala u ljubav do kraja života, ali očigledno da nije partnerska ljubav u pitanju.