Kada zaklopim oči, sjetim se prošlih Božić, maminih kolača, tatine pjesme. Sjetim se kako je sva rodbina bila na okupu, pjevali, družili se i jeli. Mojih roditelja više nema, nekih ljudi iz šire rodbine više nema među nama, nekih odnosa više nema. Sve mi to jako nedostaje.
Posle jednog baš preteranog pijanstva gde nekoliko dana nisam znao za sebe, odlučio sm da nikada više ne okusim alkohol. Već 6 godina, jedini alkohol koji sam probao je iz bombonjere i to slučajno ako sam tu čokoladicu uzeo. I uvek mi je neprijatno kada upoznam devojku, ili kada sam na slavljima, da objasnjavam da ne volim alkohol, čudno im bude.. nikada mi nije ni prijao, pio sam samo zbog društava.. Koja rečenica je najbolja da se objasni da ne pijem?
Kakav raspad sistema pred praznike, svi kao nesto žure, glume, trče kao muve bez glave a ne znaju ni oni zašto, kao raduju se novoj godini, a sve oko nas se raspada, koliko je to tužno.
Ovo mi je najgori Božić ikad. Još jednom se potvrdilo da moj muž ne zna komunicirati bez da viče i svađa se na bilo kakav problem ili prepreku, te da nema ništa što ja mogu napraviti, nikakvog truda ili poboljšanja a da nema mjesta kritici negativnosti agresiji... Ništa mi nije poklonio i gotovo nitko od prijatelja i obitelji mi se nije javio s čestitkom a ja nemam snage nazvati njih. Tako sam sad sama i tužna, sjedim u tišini na mobitelu i razmišljam kako početi isponova.
Spavala sam sa likom koji mi je otvoreno rekao da je zaljubljen u moju drugaricu i to nekoliko meseci dok je pokušavao da je smuva, a ja sam se sve to vreme družila sa njom.
Nikada nisam imala pravi prekid veze ni pravu vezu. Svaki dečko sa kojim bi izlazila samo bi prestao da se javlja nakon nekoliko mjeseci ili par izlazaka kad ne bi dobio to što želi.
Potrudit ću se naći drugi posao što prije. Ovdje gdje sam sada, ne mogu više psihički. Ne znam ni sama što mi fali na ovom poslu jer zapravo, nije mi tu niti loše jer mi je blizu (10 minuta pješke), nitko ne viče na mene, uvijek mogu odmoriti kad god želim, nemaju kamere itd... Al svejedno sam mnogo zivčana na tom poslu, od početka do kraja smjene. Nekako imam osjećaj da me zapravo ne nervira toliko taj posao, koliko kupci. Ne znam zašto ali mrzim samu pojavu nekog kupca, poludim kad čujem onaj zvuk visećeg zvonca koje zazvoni kad netko otvori vrata tj. uđe. Iako su gotovo pa svi ti kupci skroz OK, ne shvaćam onda zašto me živciraju. Samo znam da su mi svi počeli davati nadimak "Ris" jer sam uvijek ljuta upravo kao ris (kažu da izgledam tako). Majke mi ne shvaćam ni ja u čemu je zapravo problem i zašto mi toliko smetaju ti kupci, a kao što sam rekla, svi su super i opet mrzim kad mi bilo tko dođe 😠