Nisu mi jasni oni roditelji što forsiraju decu da budu najbolji đaci i što silom jure neke uspehe. Ako je neko prirodno talentovan za nešto, to je lepo i vredno pažnje, a ono guranje i pravljenje robota od deteta, je van pameti. Neka deca ne mogu ni da budu deca, već prave kojekakve naučnike, starmale, povučene osobe od njih. Znam mnogo ovakvih primera. Oni što to žele sami su u manjini. Većinski se sili nešto što je totalno bespotrebno.
Otac mog momka je nepokretan iako je relativno mlad čovek, a njegova majka zbog toga ne radi i brine se o ocu. On radi i izdržava ih sve, plaća račune, održava i kuću i dvorište. Da bi sve to mogao da izgura često se dešava da radi duple smene i zaista se vidi da je preumoran. Prema meni je divan i nemamo nikakvih problema ali problem nastaje jer ja ne želim da živim u zajednici a on ne može njih da ostavi (niti bih mu ikad to tražila). Volim ga mnogo i kajaću se ako ga ostavim ali ne mogu da provedem život gledajući njegove roditelje. Bojim se da sam sebična....
Nikada ni jedan bivši momak nije hteo da koristi zaštitu. Bila sam u dužim vezama i u kraćim. Sa svakim je bila žustra svađa oko toga. Jedan je čak i kao stavljao, pa bi krišom skinuo svaki put. Kajem se jer sam uvek popuštala i prihvatala takve odnose. To su sebični muškarci koji misle samo na sebe, a ja sam ispala glupa svaki put, jer bi me ubedili da to tako treba. Počev od prvog momka sa 18 godina, posle se samo nastavilo.
Ujak i ujna su oduvek bili čudni. Ponašali su se kao dva derišta dok se nisu posvađali sa kompletnim familijama, i njenim i njegovim zbog ujninih hirova i potrebe da sve bude kako ona hoće. Ona je zaćutala od braće, ujak od sestre. 15 godina tako dok najednom ujak nije umro. Ujnina braća su joj se našla u muci kao i moja majka koja je sve te godine održavala kontakt sa njima dvojicom. I sada, 6 meseci kasnije, ujna dolazi kao sve je super… a mene boli jedna tužna činjenica, moja majka ima četvoro unučića i deda ujaka nikada nisu upoznali… iako je majka uzaludno pokušavala da promeni odnos između nje i brata… a baba ujna je najslađa da im sve rođendane zna, grli, ljubi… a mene sve to boli.
Dečko od svakog putovanja pa i najkraćeg pravi nauku te kuda kako koliko zašto tako daleko (a 2h vožnje), ne voli voziti i stresno mu je. Ja inače imam razumijevanja jer sama ne vozim a ne želi da idemo busom ili vlakom, ali voljela bih da je drukčije i da posjetim sva mjesta koja želim. Da sam sama otišla bih busom, možda pozvala koga možda ne ali bila bih mnogo slobodnija.
Imam 24 godine i zbog devojke muslimanke sam primio islam. Međutim, ona mene sada tera da se sunetim tj. obrežem a mene je vrlo strah toga. Da li je to toliko bolno, ima li neko iskustva da se obrezao u 20tim?
Malo se priča o tome koliko su se kako muškarci tako i žene promenili. Niko ne traži ništa ozbiljno, u fazonu su jedno veče i ćao. Imam 21 godinu i nikad nisam imala vezu niti dečka. To je već počelo da utiče na moju psihu. Postala sam nesigurna, isfrustrirana i ne daj bože da me neko pita da li ima neki dečko. Znam šta će mnogi reći, a to je da ima vremena i omiljeno ‘Doći će kad se najmanje nadaš’. Ne mogu da opišem koliko je užasan osećaj biti jedina u društvu, propustiti tinejdžersku ljubav, gledati svoje prijatelje u srećnim vezama i nelagodu koju osetim svaki put kada me neko pita ‘Koliko ti je trajala najduža veza’. Uvek se pitam, zašto ne ja?
Neprivlačni ljudi često misle da su privlačniji i obrnuto.
Kada sam završavao srednju školu ni u jednoj oblasti se nisam pronalazio. Tada sam govorio sebi: "Upiši bilo koji fakultet, čisto da kasnije stekneš diplomu". Sada imam 22 godine, vrlo lako polažem ispite i ove godine ću upisati završnu četvrtu godinu na Poljoprivrednom fakultetu. Krivo mi je zato što sam izabrao profesiju koju ne volim zbog manjka ambicije i mašte u prethodnom periodu.
Osećam se izbačeno iz ravnoteže. Nedavno sam ghostovana, što je danas izgleda standardna pojava. Može li mi neko ko to radi objasniti - zašto? Nikada nisam bila okrutna u odbijanju prema nekome ko je bio korektan prema meni, ako ne želim da nastavim s nekim, a kratko smo se viđali, jednostavno odmah nakon viđanja pošaljem poruku tipa "Hej, mislim da naš kontakt nema budućnost. Sve je bilo lepo, jednostavno smatram da nismo kompatibilni. Želim ti sve najlepše i da nadjes svoju osobu". To je pet minuta da postedite nekoga patnje. Ali ovo...nakon što je sve bilo baš lepo kaže "čujemo se" šturo odgovori na moju poruku naredni dan i nikada više ne inicira kontakt, a pre toga smo se stalno dopisivali i viđali i inicirao je najveći broj tih dopisivanja i viđanja. Zašto to radite ljudi?