Skoro mi je neko rekao, u vezi nema potrebe da se trudiš jer kad ti je do nekog stalo bićeš svoj i pružićeš sve, bićeš iskren. U suprotnom ako neko treba da se trudi onda bukvalno sili sebe, nije da mu nije stalo samo nije zadovoljan i srećan dovoljno isto to važi za ono - može neko da ti kaže da si mu prioritet i da te voli, ali pitanje je da li se osećaš tako. Kad razmislim to toliko ima smisla, ja sam bila svoja, on se tudio i to ne nešto puno, stalo nam je oboma al nije išlo i iz cele priče sam samo ja izašla povređena. Dela govore, ljudi, ne reči.
Ovde se javljaju pojedinci koji idu u teretane i koji su profi i postavljaju svoje stavove kao univerzalne za ljude koji treniraju na istim mestima. Da vam kažem: NIKO normalan neće da vas zagleda i da vam se smeje. NIKO normalan neće da komentariše i da razmišlja o bilo čemu drugom osim da pobedi samoga sebe i da bude bolja verzija sebe u odnosu na predhodni trening. Niko ko se zaista ulaže u svoje treniranje neće da osuđuje jer nema vremena i volje za to, a i jer je bio pre u sličnoj situaciji i zna da je to normalna stvar, biti na početku. Šta više, ako vidi da ste zbunjeni i da tražite pomoć, biće tu. Tu je uvek kompliment i podrška, jer i njima toga treba i znaju koliko znači, bez obzira koliko su napredniji vizuelno. Uvek ima izuzetaka i ludaka koji će gubiti vreme i energiju na priču unaokolo i ogovaranje, ali takvih svuda ima. Tako da ne slušajte sa ovog sajta ove devojke i muškarce koji se ponašaju kao srednjoškolci, takvih je sve manje hvala Bogu.
Jako mi je teško. Imam epilepsiju, i pijem propisanu terapiju za to, međutim nekad se desi (kao sinoć) da padnem, raskrvarim usnu, i pritom doživim napad, i na to sve umazem par stvari po stanu krvlju. Najžalije mi je što moram da krijem svoju bolest, jer niko za nju ne zna osim roditelja i par prijatelja, čak ni sestra/braća, niti bliski rođaci.
Ponekad poželim da se ubijem, ali je vera u Boga jedino što me održava u životu. Nadam se da će nešto krenuti na bolje. Krenuću na psihoterapiju pa šta mi Bog da, držite fige 🙌
Pišem diplomski i osjećam se kao idiot jer moram izvrtati riječi drugih autora da ne bi bio plagijat, a kako god okreneš je plagijat.
Bila sam dve godine u vezi sa mlađim muškarcem. Učila sam ga od starta osnovnom ponašanju i manirima i često sam pokušavala da ga ostavim, upravo jer nisam želela da nekome govorim kako treba da se ponaša prema osobi koju voli. I nisam mogla. Volela sam ga previše. Dve godine sam bila tu dok se menja, bila tu dok nam je loše išlo, brinula više o tome kako se on oseća u trenucima svađe nego o sebi, plakala sama jer on u takvim momentima nije želeo da bude uz mene.. pisala romane, čekala satima odgovore.. posle dve godine, ostavio me je 3 dana nakon moje operacije, uz komentar da sam ga uništila, da sam ga ugušila večitim nezadovoljstvom, da sam mračna, nezahvalna, luda.. i da mu je jako teško.
Nedavno smo saznali da supruga ne može da ima djecu. Od tog trenutka mi se srušio cijeli svijet. Ne krivim suprugu, krivim život. Neću da usvajam dijete koje sigurno ne bih volio kao što bih volio svoje i to ne bi bilo fer prema tom djetetu. Ja sam zdrav i mogu da imam djecu. Supruga mi je rekla da razmislim i da neće imati ništa protiv ako se razvedeni. Ma koliko volio svoju suprugu zatražiti ću razvod.
Zaljubila sam se ko klinka. On je najbolji prijatelj od prijateljice, znaju se 15 godina još od srednje a nas dvije se družimo zadnje 2. Živi u Parizu a tu dođe vidjeti svoje i tako je izašao s nama ma koncert. Nije znao nikog osim nje ali se sa svima zbližio, opušten, šarmantan, za razliku od naših vani nije bio bahat niti se pravio važan, pjevao je, plesao, skakao sa nama ko da se oduvijek znamo. U razgovoru sam saznala da nema curu, pokušala mu prići ali nije reagirao. Prijateljica mi je kasnije rekla da je on takav sa svima, voli ljude ali su ga previše povrijedili i zato ne želi s nikim ništa. Htjela bi mu se javit jer mi ne izlazi iz glave ali ne znam vrijedi li.
Čini mi se da ne postoji veće zadovoljstvo na ovom svetu od zadovoljstva sestara na studentskoj poliklinici kada izgovore: "Nije ti overena knjižica".
Videh da se jedna poznata influenserka razvela. Nešto me to pogodilo. Na ig je delovalo da su sve kockice u njenom životu na mestu, dobra majka, dobra domaćica, vodi računa o sebi, uspešna u poslu...i zapitam se onda, šta to dovede da jedan takav brak pukne i šta više jedna žena treba da bude i da ponudi pa da bi brak ostao. I onda se zapitam šta li će da bude sa mojim brakom u nekoj budućnosti, jer su se bolje žene i bolje majke razvodile...kako se dođe od jedne sasvim normalne svakodnevice u kojoj ima i svađa, briga, obaveza, ali i lepih trenutaka, do toga da zaključiš da to više ne ide? Ima li leka? Ako ima i one ga nisu našle, čemu da se nadamo mi koje ni približno tako uspešno ne držimo sve konce u svojim rukama?
Ružno smo se rastali i on želi dalje bez mene, a ja ne mogu. Sve više uviđam razlike između mog sadašnjeg partnera i mene i vidim da sam pogriješila sa odabirom i da sam trebala birati ovog kojeg ne mogu preboljeti i kako sad dalje..