Ne mogu da verujem šta sam doživela. Dva meseca dopisivanja, dejtovi, njegovo javljanje meni, udvaranje... Na drugom dejtu se smuvamo i on mi kaže kako mu se sviđam, želi da bude sa mnom bla bla... Par dana nakon toga, poruke postaju ređe, otvoreno ali bez napada mu kažem da mi smeta kada ga nema po ceo dan ili više dana, on čak ni u poruku nije ušao.... Čovek sa svojih 37 godina, doktoratom i profesor na fakultetu... Svemu sam se nadala ali ne i ovome. I boli.
Ja se divim ovim ženama što rade u apoteci. Moraju da glume i lekara i psihoterapeuta i još da slušaju kukanje matoraca. Pre neki dan žurim da kupim bebi lek i ulazim a neki deda priča kako se osećao od nekog leka i kako on misli da mu doktorka nije dobar lek prepisala jer ga boli koleno od ne znam koje godine i nastavlja on. Vidim da žena pokušava da ga prekine i samo kaže da, da i meni izvolite. Al ne vredi deda nastavlja i ja kupujem on stoji pored i još uvek priča neke gluposti. Kaže žena gospodine je l možete samo malo sačekati da se skoncentrišem, dajem lekove za bebu. Kaže on da, da samo ti polako i nastavlja opet. Meni je pao mrak na oči i rekla sam ajde ućuti da uzmem lekove za dete čoveče više. On počinje kako ste vi mladi bezobrazni, oterala sam ga u tri lepe. To je samo jedan od primera u apoteci. Uzmi lek i plati i ćao, šta koga briga tvoja životna priča.
Njegova baba mi je pred njim rekla da dođem da živim kod njega (dakle da napustim oca, posao, grad i državu) ili će da ga oženi drugom 🤣 on je ćutao na to. Od tog trenutka zgadio mi se on i njegova baba.
Ne podnosim buduću svekrvu. Konkretno meni nije ništa uradila, ali je mog verenika napustila kada je on imao samo dva meseca. Od skoro su ponovo u kontaktu, ali posle svakog razgovora sa njom, on je nervozan, ali ipak ne može tek tako da prekine kontakt sa njom. Često i kad razgovaraju, govori mu kako nikada neće da je obiđe, od čega se meni povraća. Planiramo svadbu i ona konstantno ima neke želje i primedbe, i kad joj kažemo da mi to ne želimo tako ona se duri. Ja želim i decu sa njim, ali se bojim ako krene mnogo da se meša, kako da ne prsnem na nju, pogotovo ako im bude pružala sve ono što svom detetu nije...
Kad me pitaju što nemam nekog, sa mojih 27g., pa kako da vam na lijep način kažem "ružna sam i neće me nitko" ? Eto tako je kako je.
Mrzim socijalnu anksioznost. Teško mi je da gledam ljude u oči dok pričam, a onda misle da sam nezainteresovana, a to nije istina, onda pošto živim u zgradi svaki put kad vidim da neko čeka lift ja moram peške na 10. sprat, neprijatno mi je da pređem ulicu a auto da mi stane i onda se uvek pravim da čekam nekog, pa pređem kad nema automobila... Ne mogu više, ne znam kako da prevaziđem to.
Zašto ljudi imaju potrebu slikati ruku na volanu dok voze? Jel se hvalite autom, noktima ili šta je u pitanju?
Izuzetno teško sam odrasla. Roditelji su brata i mene dobili mladi, nisu nam prižili ni ljubav ni novac. Često sam išla pocepanih patika i bez užine u školu. Uspela sam da završim fakultet, kupim sebi manji stan i da imam za pristojan život. Iako je od teškog život prošlo 20 godina i dan danas povremeno imam noćne mora kako se gladna smrzavam na putu do škole u pocepanoj jakni i probudim se u suzama.
Kako me izluđuju ljudi čim uđemo u novembar, i sa početkom praznika, i na poslu i u prodavnici svuda, toliko su prsli da nekad poželim da ne izlazim iz kuće, toliko me sve nervira u vezi ljudi u tom periodu, bukvalno se molim Bogu da mi podari ljubav prema svima samo da mogu da izdržim, osećam da nemam dovoljno ljubavi prema ljudima jer su me kroz ceo život samo kinjili i povređivali, uništili mi samopuzdanje samo zato što sam bez pola muke bio u svemu bolji od njih, eto šta ti je čovek, i zašto mi normalni postajemo gori od takvih zbog posledica trauma..
Tokom čitavog odrstanja roditelji su me odgajali u „udaćeš se ti si tuđa kuća“. Nisam se udala, živim sama, pozovem ih 2x mesečno, nemam želju da ih posećujem. Oni i dalje ne razumeju zašto.