Danas mi je u ordinaciju ušla devojka koja je bila i pre nekih godinu dana. Tada, a i danas, noge su mi se odsekle. Toliko lepo, nežno i divno biće, nikada nisam sreo...
Najboljoj drugarici sam kuma. I ona meni. Krstila joj decu, čuvala i igrala se sa njima dok su bili mali. Nisam propustila ni jedan rođendan, Novu godinu, polazak u školu i na fakultete, uvek išla, kupovala najlepše poklone iako nisam imala para. I sve to iz srca, obožavam tu decu. Družile smo se, nije bilo dana da se ne čujemo. Nerazdvojne smo bile. Ona sada kad ja imam dete se ne javlja nikada, nije je videla više od dve godine, ne dolazi nikad kod nas, ne dolazi ni na njene rođendane iako je zovem. I rešila sam da prekinem. Dugo mi je trebalo vremena, verovala sam da ja umišljam, ali ne. Stavila sam tačku.
Ostavila sam dečka, tj verenika zbog nekih nerazumevanja i zbog toga što je u jednom periodu bio ne znam kako bih nazvala, možda ne tako dobar kao inače. Iako je želeo da se pomirimo nakon toga, i posle teških reči sa obe strane ja sam htela da napravim lažnu sliku da živim i bez njega normalno i da mi nije stalo. Tako da sada kada nemamo više kontakt, kad se setim koliko lepih trenutaka smo imali, i koliko me je stvarno voleo, mislim da ipak sam trebala drugačije da uradim. Jer on je mene voleo sa svim mojim manama i trudio se da mi ulepša svaki dan, samo što ja to tada nisam primećivala...
Ne mogu da shvatim ljude koji kada im neko blizak umre odmah objavljuju na društvene mreže. Toliko ti je teško i u žalosti si i tebi padne na pamet da uđeš na insta, fb stavljaš slike stare i pišeš tužne tekstove. Kako bolesno. Meni nije palo na pamet da uđem na društvene mreže kada mi je neko blizak umro, a ne da radim takve gluposti. Koja je uopšte poenta? Skupljati lakove i sažaljenje ljudi?? Jako jadno...
Imam 27 godina, moja devojka ima 32 godine, svi kažu da treba da nađem mlađu devojku ili moje godište, ali ja sam oduvek voleo starije devojke.
Moju drugaricu progoni oženjen čovek, kome je žena u bolnici treba da se porodi. Nekad se pitam dokle ljudi idu..
Moji roditelji nemaju koncept odmora. Smatraju da svaki odmor mora da se zasluži, da imaš pravo na odmor jedino ako pokažeš i rezultate. Studiram u drugoj državi, na drugom jeziku i došla sam do faze gde osećam da sam pregorela. Izgubila sam uslov za godinu i skoro dve godine sam u nekoj fazi depresije i slabiji mi je tempo s učenjem. Trudim se, i pored ogromnog učenja nisam uspela da položim ispite. Pritom sam i radila do sad, sad sam u dogovoru s njima prestala s poslom i oni će me finansirati da bih privela studije kraju. S jedne strane mi jeste motivacija da što pre ovo završim i odvojim se od njih i oslobodim ih, ali s druge osećam da pucam i ne znam koliko mogu skupiti snage narednih godinu, dve da ovo privedem kraju jer sam psihički iscrpljena. Stigla sam do toga da i kad u toku dana sednem da odmorim i ne učim, mene grize savest.
Mrzim svoje šiške. Muke su to. Svaki dan peri, feniraj, peglaj, fiksiraj da se ne pomeraju, ako ih nosim ceo dan na pola se umaste, lak ili gel ih domaste, pa se razdvajaju, od vlažnog vremena se pokvare, kao i od znojenja. Vetar naravno rasturi sve, ni lak, ni gel ne pomažu. Svake nedelje skrati, da ne idu u oči, često je nemoguće precizno skratiti, podižu se nagore, jedva se oblikuju. Kod svake frizure mora da se izdvoje i još bezbroj problema sa njima...a sve te muke samo jer imam visoko čelo koje mi ne stoji lepo uz ostatak lica, pa da bi imala samopouzdanja moram doživotno da ga sakrivam. Tako da zavidim svakoj devojci sa niskim i normalnim čelom, ali ne u smislu da im želim zlo, samo bi volela da i ja mogu da živim bezbrižno kao one a da se i dalje osećam lepom. I boli me što nikad neću da se osećam lepo i ravnopravno njima zahvaljujući toj mani. Sve ostalo na licu se da rešiti, a za čelo su jedino rešenje šiške koje su mučenje kad moraš svaki božji dan da se trudiš oko njih, i nisu uopšte praktične.
Bila sam osoba koja se uvek radovala sreći drugih ljudi. Uvek sam iskreno čestitala, bez ikakve sujete.
Sada mi već postaje iskreno krivo, jer konstantno neki padovi. Krene jedno dobro, padne 10 stvari. Postaje baš naporno i skoro neizdrživo. Psihički tonem. Imam 30 godina i ne znam kako da sredim stvari u svom životu. Ni na jednom polju mi ne ide i gubim nadu. Ljudima oko mene toliko dobro ide, da je neverovatno, i u poslovima i u ljubavi.
Al ovi turisti što hodaju goli, žene u kupaćem gornji dio, muški bez majce po gradu. Razbacali se ko da su osvojili svijet. Gdje je pristojnost nestala?