U braku sam već 3 godine, super nam je, planiramo bebu, napravili smo svoju kuću, oboje radimo, apsolutno se slažemo ali je problem moja rođena majka. Rastala se od moga oca prije desetak godina, on je nažalost preminuo pre 5 godina, oseća se usamljeno, razumem… Ono što ne mogu da razumem je konstantno nabijanje grižne savesti jer imam svoj život. Ako ne nazovem sedmično barem, dobijem poruku “Živa sam ako te uopšte interesuje”, “Izgleda da me je lako zaboraviti zar ne…” ili “Imaš li ti majku?” NE MOGU! Konstantno izluđivanje…
Imam dečka pola godine koji se još uvijek zabavlja s bivšom i mene laže u facu. Govori mi kako mene jedino voli i želi... Mnogo ga volim i kada smo zajedno super nam je, ali uvijek imam sumnju da nikada neću biti dovoljna. Pomozite....
Pa ovo nije normalno nikako, ne prođe sekunda da ne mislim na nju, cijeli dan, cijelu noć, sanjam je stalno, poludit ću je*o te, šta mi žena uradi, ovo mi se nikad još nije desilo, a inače odrasto čovjek, samostalan 26 godina.. čudo je ta ljubav je*em ti..
Četiri godine sam se vukla sa njim u toksičnom odnosu i evo konačno mi se zgadio i ostavila sam ga. Naišao je novi dečko, sav po mojoj meri i divan prema meni. Nadam se da ću umeti sa njim jer sad više ne znam kako normalna veza treba da izgleda.
Živim dva života u Srbiji imam ženu i dva sina zbog posla stalno odlazim za Ameriku i tako imamo klinca i ženu.
Kad me je Bog stvorio empatičnu, što mi ne dade i inteligenciju da pomažem narodu, umesto da idem tako kroz život bez smisla.
Boli me jer smo obitelj koja se posvađala radi ostavštine a uvijek sam se trudila da ne budemo ta “tradicionalna” obitelj koja se posvađa nakon ostavine…
Kad sam bila mlađa, stalno sam osuđivala sve, alkohol, varanje, žene koje oproste, žene koje rađaju zbog muškog, itd.
Sad kad se bližim tridesetoj, tek sad vidim koliko je život kompliciran. Koliko je teško zapravo biti konvencionalno dobra osoba. Dogodile su mi se stvari… Pogriješila sam. A prije bih prva bacila kamen.
Ovaj portal bi trebao biti medij da kažeš anonimno nešto čega se sramiš, a tišti te, a vidim samo dušebrižnike i moralne vertikale u komentarima.
Svi smo s*ebani na svoj način, svatko od nas ima tajne, i svatko će kad tad učiniti nešto krivo. Pitanje je samo kako možemo živjeti s tim šta smo napravili.
Neverovatna mi je moja sposobnost da se ponašam tako hladno i nezainteresovano prema njemu, a toliko sam zaljubljena u njega da sam pukla načisto.