Imala sam dečka koji je imao nekako čudan odnos sa majkom. Po meni nekako previše da kažem blizak. Bitnija mu bila od svega na svetu. Računala sam da je ok, pošto mu je tata umro, ona sama. Ali žena je definitivno nenormalna. I ja mu jednom kažem da ne mora baš apsolutno sve do prenosi mami i da posle meni prenosi njena zapažanja, ja bih da budem s njim u vezi ne s njom. I kažem mu da je baš majkin sin. Naš poslednji razgovor je počeo njegovom rečenicom: "ja sam juče pričao sa mamom o onome što si rekla, i rekla mi je da ja nisam majkin sin..." Ne znam ostatak rečenice, ustala sam i otišla. Nikad mu se više nisam javila.
Da li se vama dešava, i kako proživljavate na primer razna sr*nja na poslu, smicalice...loše kolege...treba trpeti to ..još sam na ugovoru na pp..a planiram porodicu....već 4 godine tako...kako čovek da ostane normalan...u ovom mulju, blatu ...od ljudi, sveta....anksiozna već jesam...nekad mi se sve skupi i mislim da nema načina da bude bolje.........kako povratiti smisao, veru....snagu...???
Jel se i vi instiktivno saginjete dok pričate na šalteru npr u pošti, domu zdravlja ili bilo kojoj ustanovi sa onim pregradama između nas i šalteruše? Imam trip da me neće čuti. 😅😅😅
Idem do grada, nešto nama važno obaviti. Mama me pita trebam li novca, muž šuti iako mu novčanik pun. Mislim nije mi ni trebalo, ali evo non stop je tako, a onda će reći da sam hladna prema njemu u ne želim ga. Iskreno, i ne želim više. Nije stvar u novcu već u njegovom odnosu prema meni od prvog dana braka. I da, razgovarali smo i ništa.
Često ovde čitam kako samce odbacuju, posebno one bez djece, ne zovu ih na proslave, svoje ili dječije rođendane itd, vremenom se udalje od njih. Ali ako su ti samci na nekoj poziciji ili imaju privatan biznis, tada će biti omiljeni gosti. Nažalost sve se gleda kroz pare, ko daje bolje poklone - on je super, ko nema para ili daje jeftin poklon - njega ćemo otkačiti. Jadni su oni koji cijene ljude kroz poklone.
Ne volim svoj izgled, kada sam se dopisivao sa devojkama svaka je htela da se vidimo što pre, čim mi vide sliku ili se zapravo nađemo sve se završava...osećam se kao Sirano.
Pitao sam koleginicu da izađemo jer mi se nenormalno sviđa i rekla je da bi ali isključivo drugarski, ne pamtim kada sam ovoliko plakao..
Najjače su mi ove gu*ate koje se takmiče oko muškaraca, a i od takvih ima i lepša i zgodnija. Zameni vas nekom koja ima veće du*e od vas i lepša je. Užas, šta devojke sebi dozvoljavaju zbog muškaraca.
Od rođenja pa do 26-te godine sam živeo u Srbiji. Otkako sam je napustio ja sam se preporodio. Ne samo u finansijskom smislu, nego i mentalno. Budim se rasterećen, nisam pod stresom, niko me ne iscrpljuje na poslu, kolege mi kukaju po ceo dan, ne slušam samo mračne priče i kukanje. Gradovi imaju značajno manje prljavštine, smeća i divljih deponija. Najveci blagoslov mi je što nikog nije naročito briga za mene , niko se ne raduje ako mi ide loše i niko me ne ogovara ako mi dobro ide. Ljudi gledaju svoje živote i trude se da u nečemu uspeju.
Povela sam kolegu s posla kući jer mu je otišao bus ispred nosa. Stanica je pored firme. Evo tjedan dana nakon svi pričaju da smo u vezi ili spavamo skupa. Ne znam kako je to netko ni primjetio. Meni je svakako bilo na putu kući. Pritom čovijek radi tamo 3 tjedna, doselio iz drugoga grada. Samo sam htjela da budem pristojna. Sada ako popričamo na poslu, sljedeći dan čujem neki trač. Zloba.