Upoznala sam mu bivšu. Nije nimalo onakva vještica kakvom ju je opisao.
Poslednjih nekoliko meseci sa devojkom živim kao da smo cimeri a ne bračni par, i koliko god da pokušavam da pričam sa njom o svim problemima i šta mi smeta, ne vredi, ja ispadam lud. Znam da me ne vara ali ne znam u čemu je problem onda, a ima ga iako ona tvrdi da ne postoji. Ne znam dokle ću ovako moći.
Bukvalno bih zakonom zabranio postavljanje pitanja koja počinju sa "Kad ćeš...", a tiču se isključivo osobe kojoj je pitanje postavljeno. Ljudi ne shvataju koliko stvaranje takvog tereta može negativno da utiče na nečiju psihu i ne znaju sa kakvim se izazovima neko suočava u želji da pronađe partnera/završi fakultet/nađe posao/otplati kredit/dobije dete (prvo, drugo, peto, deseto...), ili bilo šta slično. Ne kažem da su ovakva pitanja uvek i nužno zlonamerna ali bi bilo dobro da ljudi malo više razumeju jedni druge i budu obazriviji sa tim šta pitaju i izgovaraju. Umesto toga, mislim da je pitanje "Šta ima kod tebe?" mnogo bolje, jer otvara osobi prostor da priča o aspektu života o kom želi i u kom se oseća najsigurnije.
Ne podnosim što bivši ima novi život i što moju decu odgaja druga žena.
Najveći red flag mi je bio da moja mačka ima više empatije kad se razbolim nego muž.
Kada se moram zbrojiti onda sjednem u auto i besciljno se vozim. Hvala mojim roditeljima jer su me tjerali da položim vozački. Spasili ste svom djetetu život.
Na bolovanju sam tjedan dana. Zvali su me da dođem raditi i kolegica kaže da su šefovi bijesni, jer me nema na poslu. Nema tko raditi. Znam da će me kazniti kad se vratim. Ne znam zašto je na Balkanu teško pronaći firmu gdje te poštuju.