Zaljubila sam se ko klinka. On je najbolji prijatelj od prijateljice, znaju se 15 godina još od srednje a nas dvije se družimo zadnje 2. Živi u Parizu a tu dođe vidjeti svoje i tako je izašao s nama ma koncert. Nije znao nikog osim nje ali se sa svima zbližio, opušten, šarmantan, za razliku od naših vani nije bio bahat niti se pravio važan, pjevao je, plesao, skakao sa nama ko da se oduvijek znamo. U razgovoru sam saznala da nema curu, pokušala mu prići ali nije reagirao. Prijateljica mi je kasnije rekla da je on takav sa svima, voli ljude ali su ga previše povrijedili i zato ne želi s nikim ništa. Htjela bi mu se javit jer mi ne izlazi iz glave ali ne znam vrijedi li.
Čini mi se da ne postoji veće zadovoljstvo na ovom svetu od zadovoljstva sestara na studentskoj poliklinici kada izgovore: "Nije ti overena knjižica".
Videh da se jedna poznata influenserka razvela. Nešto me to pogodilo. Na ig je delovalo da su sve kockice u njenom životu na mestu, dobra majka, dobra domaćica, vodi računa o sebi, uspešna u poslu...i zapitam se onda, šta to dovede da jedan takav brak pukne i šta više jedna žena treba da bude i da ponudi pa da bi brak ostao. I onda se zapitam šta li će da bude sa mojim brakom u nekoj budućnosti, jer su se bolje žene i bolje majke razvodile...kako se dođe od jedne sasvim normalne svakodnevice u kojoj ima i svađa, briga, obaveza, ali i lepih trenutaka, do toga da zaključiš da to više ne ide? Ima li leka? Ako ima i one ga nisu našle, čemu da se nadamo mi koje ni približno tako uspešno ne držimo sve konce u svojim rukama?
Ružno smo se rastali i on želi dalje bez mene, a ja ne mogu. Sve više uviđam razlike između mog sadašnjeg partnera i mene i vidim da sam pogriješila sa odabirom i da sam trebala birati ovog kojeg ne mogu preboljeti i kako sad dalje..
Često kažu ako nisi lep/lepa, nećeš naći partnera tako lako, a videla sam dosta primera od mojih poznanika da i nije baš tako.
Drugarica mi je proneverila novac koji je trebala da mi prosledi iz Srbije, lagala i uvrtala priču. Saznala sam da ona i ćerkica gladuju, žive na hlebu i mleku, da je muž napustio a ona ostala bez posla, struja im isečena, dva meseca traži posao. Naravno da ću joj oprostiti taj novac iako mi je potreban. Nije sramota priznati da si u nevolji, svakome može da se desi ovo, ali sramota je lagati i krasti. Ako čitaš ovo pomoći ću ti koliko je u mojoj mogućnosti, da maloj kupimo garderobu za zimu.
Moja sestra se udala za čovjeka koji rastavljen sa djetetom, taj čovjek je ljudina. Ja nisam vidio čovjeka da bolje pazi ženu od njega. Imaju sina zajedno, njegova kćerka ne živi sa njima jer je s majkom. On je uvijek tu za nju i stalno se čuju. Kad su kući u Bosni stalno bude kod njega. Zar ga to čini lošim čovjekom ili ocem? Ne ... Njemu je moja sestra na prvom mjestu pa tek onda djeca. Što treba da bude tako jer djeca će sva otići... A on nije nimalo loš otac niti ga tko smatra tako. A moja sestra i njegova kćerka se super slažu.
Mislim da mi se brak raspada, tužno, pretužno jer se zaista volimo. Razlog tome je što trenutno rešavamo veliko pitanje i budućnost u našem životu, i to nam je tu ispred nosa maltene pred kraj smo, i poslednja prilika, a moj muž se prema tome jako neozbiljno ophodi. Imamo jedno dete i drugo na putu, ljubavi ne manjka, samo je meni dojadilo da večito vučem kola sama, da guram, da predlažem, smišljam, nalazim rešenja. Problem je da mi je zaista potrebno da on konačno preuzme sve, da jednostavno bude glava naše kuće i da mogu da se opustim i oslonim na njega. Sve smo dalji i dalji jer on nikako da shvati da ne mogu više samo ja da vodim računa o svemu, mozak će mi eksplodirati.
Ona želi da smrša, realno, ona ima neku kilu viška, ali volim svaki njen ćošak. Sa tom idejom i grudi bi joj se smanjile, a ja uživam u njenim velikim grudima. Zbog nje želim da izgubi te kile, a zbog sebe to iskreno ne želim.
Imam dečka koji ne može da ima decu. Ne mogu da ga ostavim jer mi ga je žao, ne znam kako bi se snašao sam. Ceo život sam maštala da imam decu. Ako odem na vto, dete neće biti njegovo, ne znam kako to da prihvatim.