I dalje slušam playlistu što si napravila da mi pomogneš da se isplačem..
Ne razumem zašto ljudi žele znati gde radite. Npr. ako me pitaju radim li, kažem da. Onda me pitaju gde. Ako kažem u restoranu ili marketu, odmah pitaju u kojem restoranu/marketu. Je l' to znači da žele da provere da li sam stvarno zaposlena jer ja drugog objašnjenja nemam. Čak me to pitaju i osobe koje ne poznajem.
Najviše se plašim perioda između utorka i srede, od malena tako. Uvek sam u školi dok sam išao imao izazove neke u sredu ujutru i posle mi je sve lako do kraja nedelje.
Pre tačno 9 godina je naša kuća izgorela. Onog dana kada sam izgubila kuću, shvatila sam da zidovi pamte više od ljudi. U njima su ostali glasovi, smeh, koraci koji se više ne vraćaju. Otišla sam sa jednom torbom, sećam se. Tu su bile moje omiljene stvari, između ostalog naša porodična slika i kapa koju mi je splela moja baka. Tada nisam plakala, bila sam srećna što smo svi živi i zdravi, ali kasnije jesam i to jako puno. Sama pomisao da se nemam gde vratiti me baš pogodila. Možda uskoro uselimo u novu kuću, ali će mi ona stara uvek biti draža. Tu su se i moj deda i moj otac rodili, to je za mene posebna građevina zauvek. ❤️
Imam 24 godine i osjećam se nesposobno za život. Ništa od sebe još nisam napravio.
Najjači su mi ovi influenseri kao: kreni da treniraš, jedeš zdravo, nemaš izgovor bla bla. Druže, ja mogu da smislim izgovor za apsolutno sve.
Oženio se pre 2 meseca i tada se zaljubih u matičarku. Dva meseca ne mogu da je izbacim iz glave, udata majka dvoje dece.
Ništa me ne nervira kao ona bućkica u grlu pića pa se čuje do komšije kad sipam piće.
Da li se nekome desilo da u svojim kasnim 20im oplakuje rane iz tinejdžerkog doba, prvu ljubav itd. Bojim se da ludim ili možda čovek nikad neke stvari ne preboli pa se iznova vraćaju...