Imam dečka već par meseci. I zbog mog posla on je taj koji koji dolazi ili se nađemo na pola puta. Ni jedno viđenje nam nije ispod 150e. Ne da mi ništa da platim, ali se bar provučem da platim hranu u restoranu neki put jer me je sramota da on sve plaća.
Lepo mi je sa njim, ali ne znam koliko će ga dugo držati veza kad shvati finansijski koliko ga košta ova veza.
Moja mama čuva vjenčanicu od svatova i rekla mi je još davno da ako budem htjela da ju mogu nositi. Ne mogu ni da hoću. Ona je 162, a ja 182.
Jedina istina ikada glasi "kako se snađeš tako će da ti bude". Sve ostalo je fikcija i laž. I dobro i zlo i pravda i nepravda sve je laž, to ništa ne postoji, to su izmišljene podele jer da stvarno postoje postojala bi i kazna i nagrada a toga nema. Nemojte da vas lažu i da život potrošite na to.
Moj (nazovi) muž, je zaboravio na moj rođendan.
Umjesto da mi pokaže da mu je žao, pokazao je koliko mu nije stalo.
Već mjesecima osjećam ogroman jaz, svjesna sam koliko mu ne značim, ali prosto ne mogu da odem jer ga srce voli 😢
20 godina mature. I mi opet osjetimo kemiju kao i prije toliko godina. Jel to realno? I poljubimo se... i onda kreće pitanje: Zašto baš sad ?
Deset dana prije vjenčanja prilikom tuširanja osjetim na lijevoj dojci strano tkivo, odjednom više ništa nije bitno, ne znam kako postupiti i kako odgoditi brigu..
Svijetlog sam tena, ljeti malo dobijem boje na rukama i vratu pa onda koristim malo tamniji puder, ništa previše tamno. Ali ljudi, kako ne volim kad mi je lice tamnije od mog prirodnog tena, nekako se ne volim sa tamnom kožom, volim svoju bijelu kožu. Djeluje mi lice nekako čistije i urednije.
Osećam kao da neki ljudi imaju neograničeno novaca i samo polako kupuju sve šta se može kupiti, a mi ostali pušimo priču o riskiranju upornosti trudu radu...
Više volim drugare iz osnovne škole, nego iz srednje škole.