Ono što me najviše obraduje u toku dana je kafa kad dođem sa posla.
Imam 22 godine, dolazim iz siromašne sredine, preselila sam se u veliki grad zbog fakulteta koji sama finansiram. Od nedavno sam počela da radim u jednoj firmi za marketing i zaljubila sam se u svog šefa, koji je vrlo imućan i fininasijski me podupire, koji je 17 godina stariji oženjen je i ima 3 dece. Saznala sam da sam i ja trudna i ne znam šta da radim i da li da mu kažem, ako mu kažem moraću da abortiram i prestaće finansijski da mi pomaže. Očajna sam ne znam šta da radim, a želim da rodim to dete.
Ono što je nekima trač, nekome je najgori period u životu. Ne znam kako ljudi ne shvataju...
Kad sam tek upisao fakultet svaka informacija (bilo sa fakulteta, bilo recimo okus peciva iz pekare) je bila predivna. Wow. Svaka zgrada, svaka ulica i svaki čovjek. Odjednom je sestra počela imati probleme s drogom. Sad je bivša ovisnica. Sve mi je bezveze u životu od kako je uništila psihičko zdravlje. Sad, kad za dan pročitam knjigu od 400+ stranica ne osjećam se nimalo lijepo. Sve mi je u životu bezveze, nije mi lijepo ništa. Ali završio sam fakultet.
Bivši mi je pričao da mi grudi nisu zategnute i navukao mi kompleks. Onda sam videla druge devojke sa većim grudima i shvatila da je sa mnom sve u redu, da jedino plastične velike mogu da stoje bez brusa maltene blizu vrata.
Danas sam branila diplomski i nisam imala koga da pozovem sem roditelja. Odradila sam veliki posao, samo ja znam kroz kakve krize sam prolazila, ali to me je posebno zabolelo. Gledam devojke sa prijateljima, momkom, a ja kroz sve večito prolazim sama...
Kad pečem meso, recimo ćevape il kobasice, radije ih prepečem jer sam onda siguran da su dovoljno termički obrađene nego da ih skinem s vatre ako nisam siguran smijem li. Ne idem pred žiri Masterchefa pa si dopustim ove stvari, al naravno da je ljepše kad su umjereno pečene, al taj moj okp i zaraze pobjeđuju.
96. sam godište. Najdraže pjesme su mi iz 2013. Vrate me u tinejdžersko doba. Odmah sam veseliji. Prirodni antidepresiv.
Danas sam bio na aerodromu “Nikola Tesla”. Iako mi je poseta prolazila prilično obično, jedan trenutak mi je posebno privukao pažnju. Naime, dok sam izlazio iz urednog i dobro održavanog toaleta, slučajno sam čuo razgovor dve stjuardese iz Air Serbia. Jedna od njih je rekla kako mrzi ovaj aerodrom jer svaki put kad prođe pored toaleta, mora da kine. Njena koleginica se složila i dodala da se isto dešava i njoj.
Ova izjava me je prilično zbunila. Da li je moguće da postoji neki specifičan miris ili možda preterano korišćenje sredstava za čišćenje koji im smeta? Takođe, počeo sam da se pitam kako su ove stjuardese dobile posao u Air Serbia ako im smetaju stvari koje su deo njihovog radnog okruženja. Na kraju dana, i dalje nisam mogao da se otarasim misli o ovom neobičnom događaju, razmišljajući o tome kako su sitnice ponekad dovoljno moćne da nam promene percepciju nečega što smo smatrali savršenim.
Juče mi je jedna bliska osoba rekla kad planiram na dijetu, kako ću na more sa 15kg viška. Imala sam dva porođaja u dvije godine, dojila prvo dijete 15mjeseci, rodila drugo i nastavila. Nemojte ko Boga vas molim da budete seljaci i da komentarišete nešto što vas se ne tiče sekunde jedne, šta koga briga kad ću ja da smršam i da li ću, meni ne smeta, suprugu ne smeta. Beba ima dovoljno mlijeka i svi sretni. Pritom sam prvo dijete rodila VTO, al' šta seljak zna šta je to.