One kalašture iz ljudskih resursa me redovno prozivaju što se ne oblačim "poslovno" i da ne delujem odraslo. Ne nosim odelo i košulju. Ne volim. Često dođem u trenerci na posao. Firma nema kodeks oblačenja. Direktoru ne smeta. Drugim radnicima ne smeta. Samo njima trima smeta.
Drugarica je prestala da me zove na kafe i piše mi. Družile smo se od fakulteta i makar jednom mesečno se vidjale. U poslednje vreme sam ja u 80% slučajeva inicirala kafe. Kad sam prestala, nikad se javila nije. Nisam tražila objašnjenja samo sam prestala zvati. Znam da sam napravila grešku inicirajući viđanja, nisam primetila da sam ja održavala taj odnos. Sad ona uredno čestita praznike i rođendan, ja pristojno odgovorim. Ne želim joj čestitati na isti način, jer me boli da se nikad ne seti da pita kako sam i da je na ovaj prekinula ‘prijateljstvo’, niti želim odgovarati na njene čestitke, ne znam šta da radim. Ne želim se pretvarati da me ne boli i biti pristojna. Trebam savet kako biti mudra i ne pokazati da me boli.
Ježim se kada neko kaže da za dobar i njegovan izgled nije važan novac nego isključivo volja. "Nemaš ti volje vježbati, nemaš volje ići kozmetičaru, nemaš volje mazati tijelo svime i svačime" itd. A apsolutno svaka žena koju gledam na tik toku, instagramu, jutubu koja drži do sebe, ima izvanredan ten, kosu, lice, ruke, noge, stopala, je žena koja ima bruku para. Te žene ne žive u zajednicama, svaka živi u stanu ili kući u gradu, i tim ženama nije nikakav problem platiti dadilju koja će se brinuti o djeci dok je ona u teretani i na svim tim silnim tretmanima. Ja bih vrlo rado išla u teretanu i plaćala ličnog trenera ali nemam ni toliko para ni vremena. Zašto da ne bih voljela imati pun ormar vrhunske odjeće a opet dramiti "Nemam šta da obučem" bla bla, zašto da ne bih voljela ići redovno na manikuru, pedikuru, na tretmane lica i tijela, lash lift, obrve itd. Voljela bih, ali nemam ni vremena, ni para, niti živim u takvoj sredini gdje bi to svima bilo ok. Zato od*ebite s tim "Samo volja".
I dalje je pamtim i često razmišljam o njoj. Nežna, otmena, elegantna, crna, voli umetnost, prava dama...
Upoznali smo se zimus na jednom putovanju, ona je bila sa drugaricama a ja sa drugom. Svaki put bismo spontano započeli razgovor i pričali satima, međutim, rekla je da ima momka i zbog toga nisam želeo ništa da pokušavam sa njom. Koliko sam iz priče shvatio, njen momak i ona su različiti, njega samo interesuje da ždere i da se izležava. Ona nema društvene mreže, a kontakt nisam hteo da joj tražim baš zbog činjenice da je zauzeta. Danas, pola godine kasnije, i dalje razmišljam gde je ona i šta radi, maštam da je sretnem negde i da mi kaže da više nije u vezi. Mislim da se tako lepa, pametna i normalna devojka ne sreće svaki dan.
Devojke koje čestitaju drugovima rođendan i onda se moraju "opravdati" sa "brate", "bratu moj", "drug", mi je jako degutantno.
Uvijek su mi zgodne bile punije djevojke, ne ne mislim na debele, nego baš kako sam napisao. Mršave koje su važile za zgodne, nikad mi nisu bile zgodne.
Ostavila sam ga trudna. Nakon toga, nije priznao dete. Onda se pojavio u našim životima (bez dnk-a naravno, to nije upitno bilo) država mu je dozvolila. Sada, tri godine kasnije, on je i dalje 0 od oca. Ali..ja sam verovala da mogu pronaći baš ono što želim (i ništa više od onoga što mogu i da pružim) i upravo to sada i živim! Imam divnu, ozbiljnu vezu sa muškarcem koji je dobar čovek, vredan, uspešan, naravno i ono manje bitno-fizički lep i zgodan. Voli moje dete kao njegovo. Ljubav je obostrana. A ja..samo se topim i kažem hvala ti Bože! Jedva čekam da nam se naša porodica proširi i da njemu kao mom partneru, i mom detetu kao najvažnijoj osobi u mom životu, podarim još jedno malo biće! :)) Živela ljubav, a samohrane mame-nikada ne odustajte, cenite i volite sebe! Kako kažu, nisam ja birala lošeg oca, on je to postao nakon što se dete rodilo. Dakle-samo uživajte, i doći će onaj pravi! Ne vredite ništa manje od drugih žena. Love you all 🤍
Uvijek sam voljela i pomagala u svojim finansijskim mogućnostima svojoj neni. Par godina prije smrti me je nagovorila da potpišem ugovor o doživotnom izdržavanju, kao ja brinem o njoj a ona meni sve prepiše, uključujući kuću koju su moj daidža, tetke i moja majka koristile, zatim placeve, dva stana, automobil, vikendicu, štednju, nakit, voćnjake, poslovni prostor u centru grada. Ona je imala penziju tako da nije očekivala nikakvu novčanu pomoć od mene. Dala sam joj mnogo ljubavi i dan danas je volim. Nakon njene smrti kad su djeca i unuci saznali da sve ostaje meni, poludjeli su, pokušali tužbom oboriti ugovor, prijetili mi preko opasnih ljudi, i to moje tetke i daidža, majka se ljuti, kaze budi fer, daj svima dio, nece da prica sa mnom. Pakao su mi pravili ali se nisam dala. Iselila sam ih sve iz kuće, sve je prešlo na moje ime a uskoro ću da ih tužim zbog prijetnji pa ako im se ide u zatvor, nije moj problem, ja uživam na jednom španskom ostrvu. Hvala, neno!
Neverovatno me remete drugi ljudi..ne mogu da prihvatim tu različitost, da ne sklanjaju stvari za sobom, ne paze kad bacaju smeće, mrve kad jedu, deru se, upaljen im je zvuk na telefonu i non stop zvrda, hrču, ostavljaju dlake za sobom, prskaju po ogledalu, oko lavaboa, razbacuju odeću kad se izuju..ovo pričam iskustva sa putovanja, prosto ne mogu da verujem da neko može tako da živi. Plus nepoštovanje prostora koji smo iznajmili za smeštaj, ostavili smo apartman u haosu, a ja stvarno neću za drugima da čistim!