Mislim da su muškarci koji prihvate ženu sa decom heroji jer toj ženi daju krila a deci sigurnost i toplinu koju nikada nisu osetila. Naravno, ne mislim da treba da budu majmuni koji čuvaju tuđu decu kojoj je majka koristoljubljiva i gleda samo gde će da se udomi. Mislim na par koji se pronađe, poštuje, voli.
Jesam ja luda ili jedna od rijetkih kojoj ne smeta što je sama godinama? Vidim svi kukaju o samoći a ja je volim. Volim da pobjegnem od ljudi ko pas od vode, čim udjem među ljude i njihovu kuknjavu, jedva čekam da palim kući. Ja u kući uživam, slušam muziku, gledam nešto zanimljivo, čitam knjige, kuham, zaplešem uz dobru pjesmu.. Ako nemam sreće u ljubavi pa neću prestati disati i živjeti!
U mojim 20im sam se počela viđati s jednim momkom. Ništa obavezno, kad imamo vremena vidimo se, popričamo, budemo to veče zajedno... Što sam ga više upoznavala shvatila sam da sa takvim čovekom ne bih htela vezu, niti sam mogla život da zamislim s njim. Posle nekog vremena mi je rekao da je zaljubljen u mene, da želi vezu, ali, PAZI OVO, ne i brak jer ne zna kako bih mu ja mogla roditi decu jer sam sitne građe. Posle toga mu se više nikad nisam javila. A pri tom nije ni on neki grmos, visok je možda 170cm što je po meni za jednog muškarca dosta nisko. Ja sam se u međuvremenu udala i imam dvoje divne dece. A on, koliko čujem, još uvek sam bez kučeta i mačeta.
Kada smo bili tinejdžeri praktično sam bio izbačen iz društva sa kojim sam se družio ceo život jer nisam hteo da se drogiram sa njima... u početku je to bila naravno "samo trava", ali ja sam znao da se nikako na tome neće zaustaviti... no aj što nisu hteli da se druže, nego su večito padale prozivke da sam luzer, kukavica, kako god, čak me jedan i fizički napao pošto sam rekao njegovim roditeljima... sada sa nepunih 30, taj što me napao služi evo već drugu zatvorsku kaznu zbog posedovanja i trgovine, sa drugim zbog droge ne možeš i da komuniciraš normalno koliko je odsečen od sveta, a treći je pod zemljom već par godina od, naravno, predoziranja... pa eto, sami procenite...
Mrzim mobitele, povraća mi se više na njih..al kako bez njega kad su grupe školske, vrtićke, aktivnosti na njemu.. Dosadilo mi je robovati, buljiti, trošiti vrijeme, smor smorova...
Užasno me nerviraju ljudi koji me kopiraju, moje navike, ponašanje, stvare koje volim, filmove, oblačenje, čak i stvari koje objavljujem na društvenim mrežama... meni jako bliska osoba u poslednje vreme to radi nenormalno i nekad imam osećaj da želi da postane ja iako smo mi nebo i zemlja. Nekad mi to unese toliku nervozu da doživim ''pomračenje pred očima'' i ne znam kako uspem da se iskontrolišem da ništa ne kažem. Smeta mi što toliko burno u sebi reagujem na ovakvo ponašanje ljudi i ne znam kako tu negativu da iskontrolišem i sebe da naučim da budem imuna na takvo ponašanje ljudi iz okruženja.
Drugarica živi sa dečkom godinu dana, ima tri dečaka, razvedena je. Otac dece je po mišljenju centra za socijalni rad nepodoban roditelj (alkoholičar, nasilan, manipulator, stalo mu je do bivše žene dok su mu deca paravan da bi bio u toku sa njenim životom).
Dečko sa kojim sada živi je dobar, uspešan, mlad, sve za poželeti samo. Vole se, uprkos svemu bore se jedno za drugo ali uočio sam da jednu temu ne mogu da savladaju niti da je reše jednom za svagda. Kada su se upoznali rekao joj je da ne može biti sa ženom koja ima decu, onda ju je zavoleo i posle nešto više od 6 meseci on njoj priznaje da ne podržava što su deca sa njom, i smatra da je pogrešno da on čuva decu koja nisu njegova. Svako ima pravo na svoje mišljenje.
Morala sam da se vratim kući, oko 4 godine sam živela samostalno. Svaki dan se svađam sa mamom. Od svoje plate kupim preparat za negu, ona mi prebaci što ispitujem razne kreme na svojoj koži. Pitam da mi pričuva dete oko dva sata, kaže da može kraće, jer će plakati i da ona ne može da čuva kada plače. Onda dovede svoje drugarice koje su jako teške osobe i uvek neki cirkus sa njima. Jedna krenula obuvena u moju sobu i ja poludim. Posle me mama napadne kako sam jako loša ćerka, bezobrazna i nevaspitana. More mrš!
Radim u državnoj firmi na šalteru, kolegice obično odu više puta na pauzu, iza jedanaest se podrazumijeva da nema više toliko posla, a kući odu ovisno o količini posla koji taj šalter ima (od 14h do najkasnije 14:45h).
Stigao nam je dopis da ne smijemo ići kući prije 15h i da nesmijemo kasniti na posao, dakle moramo biti u 7:00 na šalteru.
Taj dopis je izazvao takav šok među zaposlenicima, kao da je to nešto neobično.
Još kao šlag na tortu opomenute su zbog neracionalnog korištenja pauze i izlazaka van radnog mjesta u trajanju radnog vremena.
Zahvalna sam na tom radnom mjestu, jer ne moram više raditi teške fizičke poslove, samo se ne mogu načuditi njihovom zadovoljstvu.
Sjetim se odmah ljudi koji rade i po 12h, po svim vremenskim uvjetima.
Pozvana sam na druženje od neke influencerice da pričam o perikama i imam svoj brand s perikama, a dolazi i neka njezina prijateljica koja će pokazati neke svoje perike koja ja nemam u svojoj ponudi. Iskreno ok, neću dramiti, ali ja se osjećam kao debil pored nje kao da manje znam od nje i sad ono dolazi ona i tamo će pametovati svoje, a ja svoje, ali ipak ona ima više znanja od mene u svemu tome, ali nema brand jer je službena osoba i ne može djelovat uživo malo mi bad zbog toga, ali uglavnom moj plan je da ja usvojim to njezino znanje, iskoristim ju na neki način, poberem sve njezine zasluge da bi moj biznis mogao još više rasti i razvijati se, uvrstit ću i te perike u svoj asortiman koje će ona pokazati, meni nisu bitni klijenti, nego samo novac, jbg znam đubre sam.