Želim vezu, ali se bojim da ne budem povređena pa se povlačim kad neko počne da mi se sviđa. Ne znam kako da prevaziđem to.
Suprug je davno prije mene bio u ozbiljnoj vezi sa jednom Njemicom... to je puklo ali tek nakon 10ak god upoznaje mene...
Prije par godina ta Njemica i još neko društvo iz Njemačke počeli su pomalo da dolaze ovamo (radio sa svima njima i porodica ih je upoznala).
Svekrva mi nije loša osoba ali ne može mi promaći kako ih suptilno hvali...kako bi ih voljela vidjeti i tako. Nisam ljubomorna jer odavno sve o tome znam, ali zašto pokušavaju da me učine takvom...
Sviđa mi se drugarica već duže vrijeme koja je otišla u drugu državu (daleko od mene) vidimo se samo par puta godišnje kad dođe kući kod svojih, trudim se da ne mislim na nju ali džaba iako smo oboje rekli da nema ništa od veze (prvo ona pa onda ja) sad mi se još više sviđa... Dok je živjela ovde nije mi bio problem (čak i kad je imala momka ili ja devojku) al sad kad je otišla ja ludim.... Ne znam dal da joj kažem da ne sjebem prijateljstvo (izvinite zbog sjebanog jezika i greški pijan ovo pišem jer trijezan neću ni sebi ovo da priznam)
Jadni su mi ljudi koji misle da se autobusom voze samo siromašni. E pa vidite, znam ljude koji imaju dobra kola i imućni su, ali se voze busom na posao. A kola koriste za duže relacije. Mnogima je lakše da sednu u bus, nego u gradu da traže parking. Mnogi nemaju strpljenja da svaki dan voze u gužvi gde su svi nervozni i svi sviraju i psuju. A znam ljude koji se parkiraju gde je slobodno, a uzmu 2-3 stanice busom do centra grada.
Ni suprug ni ja ne podnosimo nakit! Ne nosimo nikakve lančiće, narukvice, minđuše, prstenje, pirsinge i sl. pred našu svađu išli smo da gledamo burme i zaključili da nam treba 500€ za nešto što ćemo staviti na venčanju i posle toga će zauvek stojati u nekoj fioci jer ih nikada nećemo nositi. Poručili smo na aliexpress-u burme od "belog zlata" za 5€ komad, koje izgledaju identično kao i one iz zlatare, dali smo ih na graviranje, kupili lepu kutiju, iskoristili ih na venčanju i evo godinama stoje u fioci... osim nas dvoje, niko ne znada su burme bili lažnjaci ;)
Kada sam u klubu sa devojkom i priđe mi neka cura da krene neku priču sa mnom, imala ona neke namere ili ne, ja tu devojku prvo upoznam sa mojom devojkom. Na taj način joj jasno stavim do znanja gde su granice naše komunikacije.
Svaki put kada sam to zahtevao od svojih bivših devojaka, doživeo sam osudu da sam posesivan, ljubomoran, dosadan...
Pritom nikada mi nije bio problem da mi devojka izađe sa drugaricama i bezazleno flertuje (akcenat na bezazleno). Samo kada dozvoljava sebi da to radi u mom prisustvu, generiše potencijalne probleme, koji su mogli u startu biti rešeni na fin način.
Ne vidim šta je toliko teško devojkama da frajera koji priđe predstave dečku, tipa: "Ćao, ovo je Miloš, moj dragi". Lik će u 95% skapirati da se zezno, reći će, "Izvini nadao sam se da si joj drug. Moja greška."
Ovako sam petsto puta prišao likovima sa spikom: "Buraz, jesam li ja nevidljiv?" a ne smatram da je bila njihova krivica...
Oduvek u svemu vidim oblike, u krošnji, na drvetu, pločicama, tepihu, nbt, naboranom ćebetu, a najčešće u oblacima... tačno vidim face, životinje, šta god... Samo me je tata razumeo, stalno smo gledali u nebo i tražili nešto zanimljivo... a sad kad pogledam, nadam se da ću videti nešto što me podseća na njega, ali otkad ga nema ne vidim ništa... :(
Smeta mi činjenica da se 'podrazumeva' da ako pozovete vašeg prijatelja u izlazak, mora ići i njihov partner, ma koliko ličan taj izlazak bio. Samica sam oduvek ali nisam ljubomorna na druge, naprotiv srećna sam što su našli nekog za sebe, ali postoje granice u mešanju njih u naše odnose. Svaka prijateljica koju imam neće da se vidi sa mnom nasamo, da izađemo na kafu, bez njihovog dečka, kao da su spojeni pupčanom vrpcom. Jedna prijateljica mi nije htela doći na rođendan jer nisam zvala njenog dečka, kog pritom ne gotovim i ona to zna. Družile smo se baš dugo i krivo mi što smo završile divno prijateljstvo zbog dvomesečne veze.
Imam veliki problem ljudi! Razvodimo se, meni će ići oba deteta, on plaća alimentaciju. Međutim, on insistira da prodamo stan i podelimo ravne časti pare, a ja to neću (zajedno smo ga kupili). Od tih para po ovim cenama ne bih mogla naći ni garsonjeru na periferiji (a kamoli bilo šta u širem centru BG-a), dok je ovo 2.5 soban stan dovoljno velik za nas 3. Da idem u dalju periferiju, prigradsko naselje nije u opticaju jer mi se ne isplati davati silne novce za benzin/autobus i trošiti silno vreme na putu do i od grada + deci ništa nije na dohvat ruke. On ne planira da se ženi opet i izrazio je želju da se vrati kod svojih (jedinac je, ostaće mu kuća) ali ne kapiram čemu zapinjanje da dobije pola onoga na šta ima pravo, kad suštinski decu oštećuje na taj način. Čoveče, ja sam preuzela decu, plaćaću kredit za taj stan, samo mi još ti fališ. Pretrgnuće se sa 100e alimentacije baš (ili sl mizerijom). Sutra idem do advokata ali ljudi nekada baš znaju biti stoka.
Ima 34, sav je siguran u sebe, hladan, puca od samopouzdanja, ne dozvoljava nikome da mu priđe previše blizu, drži gard. A nije ni svestan koliko je sladak kad mi priča nešto dok stojimo blizu i odjednom blokira i samo blene u mene ili u moje usne. Nakon par sekundi se kao "vrati", glumi hladnoću ali ne zna ni gde je stao. Ili kad ja njemu pričam nešto, a on me gleda kao neko detence. Nema ništa slađe. Muškarci su preslatki kad im se neka devojka sviđa.