Ja sam previše usamljena. Sa 20 godina nikoga nemam. Par dobrih prijatelja. Momka nigdje. Koga god sam htjela, nije mene htio. I tako u krug. Odlučila sam da zauvijek ostanem sama i čuvam svoj krug ljudi. Jer ako mi nije suđeno da zavolim, nije i kraj.
Iskoristila sam dečka da se preselim kod njega (iako ne vidim život sa njim) da bih se spasla disfunkcionalne obitelji. On misli da ćemo se venčati kroz neko vreme ali ja palim za inostranstvo kada završim studije.
Imam suprugu koja je već u godinama (27) ja imam 25. Nemamo djece. Njoj nikad nije vrijeme za to. Medutim, prije par tjedana sam upoznao curu koja mi se mnogo svidjela. Pričali smo o svemu i kliknuli. Poljubili smo se samo jednom i ja sam je upitao zar cura od 19 nema momka. Kaže ona meni ja sam nevina i želim da mi budeš prvi i posljednji. Protrnuo sam. Ne mogu je izbaciti iz glave.
Ne mogu da spavam s nekim ako nema hemije, a retko kad je ima. Ništa od zadovoljenja mojih potreba.
Od detinjstva želim psa, s obzirom da sam jedinica uvek sam se osećala usamljeno. Bila sam okružena ljudima koji su me voleli, daleko od toga da nisam. Ali, opet je postojala ta neka praznina koju popunjuju braća i sestre. Upravo sam saznala da će mi se za tri meseca želja i ostvariti. Nikada u životu nisam bila srećnija.
U društvu naš je šestoro. Najstariji drug koji je 1999 godište je završio kurs za policajca i od jednom, svi ostali drugari se protive njemu, kao da je kriminalac. Zaista ne vidim šta je tu toliko loše? Čovek se prilagođava tamo gde mu je najbolje, zar ne? Ono što mi toliko bode oči, jeste to što njemu ne smeju ništa da kažu u lice, pljuju ga iza leđa. Slično dešavanje, jeste da kada sedimo u kafiću i taj naš drugar dođe, oni mu se odmah obrate kroz sarkazam: " Paaa gde si pandur, šta se radi? " A da ne pričam kada treba neko da se žrtvuje za nešto, odmah njega teraju jer su u fazonu " On je policajac, njemu niko ništa ne može.. "
Uradila sam ono što sam rekla da neću NIKAD. Nije mi bilo jasno kako ljudi se mogu zaručiti za nekoga ko ga ne vole toliko dovoljno. A onda sam isto to uradila ja, ne zbog novca, nego da pobjegnem od svega s uvjerenjem da ću zaboraviti bivšeg. A ja svaki dan iznova trunem, patim, i dalje ga volim, a zavlačim osobu koja to nije zaslužila. Da učinim bilo što nemam hrabrosti. Mrzim sebe i gadim se samoj sebi.
Radim u inozemstvu, a žena i djeca su ostala u Hrvatskoj. Sad kad starije dijete završava osnovnu školu moja žena želi da svi dođu kod mene, da djecu upišemo ovdje u srednju školu. Meni dobro ovako na daljinu, tako smo već godinama i ne znam da li bih se naviknuo na život s njima. Ne znam kako da joj promjenim mišljenje.
Drug je često u društvu u kojem ima droge, u početku mu je smetalo, kasnije postalo normalno, onda je probao, a sada sve češće konzumira. Mislim da će uskoro nastati problem...
Moji roditelji se nisu razveli ranije "zbog djece" i zato jer nisu imali uvjete razdvojiti se. Sada imaju uvjete i opet to ne rade, a očito da ne funkcioniraju zajedno. Nama djeci često svojim ponašanjima uzrokuju stres i odavno mi je muka ovoga. Također, na muškarce većinom gledam kao na teret upravo zbog ponašanja majke prema ocu. Znam da postoje dobri momci, ali mislim se ne treba mi to uopće u životu. Roditelji nisu svjesni kakve posljedice ostavljaju na djecu svojim toksičnim odnosima.