Sve više ljudi koji te zaprate pa otprate dan poslije, skupljaju tako followere šta li. Meni je to smiješno, nemam puno pratitelja i primjetim kad mi se smanji broj, u zadnje vrijeme ako me netko zanimljiv zaprati uzvratim follow al sve više primjećujem kod momaka npr on prati 200 ljudi, a njega 2 tisuće. Jest eto ti si zanimljiv toliko, nego idu s namjerom nekog zapratit i onda otprate da bi imali veliku brojku. Počela sam uklanjati takve ljude, baš si mi bitan da ja tebe pratim, a ti mene otpratio.
Želim promenu zbog sebe a najviše zbog svog deteta. Želim da budem bolja verzija sebe. Želim da budem osoba sa samopouzdanjem, da kada mi nešto smeta i nešto nije u skladu sa mojim stavom, što se mene lično tiče i mog detata, kažem ,,Ne". Želim da u komunikaciji sa ljudima ne reagujem impulsivno, već da biram način reagovanja, da budem staložena i prisebna, jer nisam imala mogućnost kao dete da izrazim svoje želje i osećanja. Ali sada kao odrasla osoba imam tu mogućnost da biram način reagovanja i izrazim svoje želje i osećanja. Imam pravo da biram da budem ja, a ne osoba koja će svoja osećanja da zanemaruje i da se sklanja u stranu, a da tuđa osećanja budu važnija od sopstvenih. Imam pravo da biram kada želim da budem sama, a kada želim da budem okružena ljudima. Imam pravo da biram da budem dobra sebi, da bih bila dobra i svom detetu. Jer ako biram da budem dobra drugima, svom detetu ću biti najgora.
Žao mi je što neću biti prva devojka s kojom će ići na more i poželeti zajednički život. Raskinuli smo zbog njegove nezrelosti i grešaka koje je kasno počeo da ispravlja. Na kraju je priznao da se plaši vezivanja, a znam da će za nekom kad-tad odlepiti i poželeti sve što sa mnom i drugima pre nije. Verujem da će se i sam iznenaditi, pošto je bio samo u površnim vezama, a ona će lako dobiti ono za šta sam ja morala da se raspravljam. Nekad mi je mnogo teško, mogla sam da zamislim život s njim...
Već godinama se borim sa socijalnom anksioznosću. Kao mali druga deca su me stalno odbacivali i govorili kako ih smaram. To se nije mnogo promenilo ni kada sam krenuo u osnovnu školu takodje, kao i bilo gde gde sam se pojavljivao. Uvek sam imao osećaj da je ljudima dosadno i naporno da me slušaju, te da me zbog toga izbegavaju. U srednjoj sam se povukao skroz u sebe baš iz tog razloga i nisam se družio ni sa kim. Sada sam na faksu, ista priča i dojadilo mi je, ali zbog konstantnog stresa ne mogu da se opustim i upoznam nekog novog. Dojadilo mi je da stalno budem sam kao i to da me ljudi koriste kao rezervu. Ne znam šta da radim.
Nisam ljubitelj životinja i nerviraju me ljudi koji čuvaju pse i mačke. Ako se ikada budem ženio devojka isto ne sme da bude ljubitelj životinja i da njeni ne čuvaju ništa.
Ovaj raskid toliko boli da svako jutro želim da se nisam probudio. Nisam osjetio ništa ovako u životu. A rekla mi je da me voli najviše, i ja nju. Ne znam kako dalje..
Imam prijateljicu koja mi stalno dosađuje s jednom te istom pričom o tome kako ona 'piše pjesme i svira' i da bi voljela da uspije u tome. Inače ne volim nikako domaću glazbu, pogotovo te 'balade' koje ona piše. Na svakoj kavi me obavezno mora 'obavijestiti' ako napiše neku novu pjesmu, pa mi onda to čita, pa mi pušta snimke gdje 'pjeva i svira', pa priča kako se uvijek javlja tamo nekim glazbenicima gdje im šalje tekstove ili snimke i pita ih za mišljenje itd.. Svaki put ista tema. Stvarno mi je dosadilo glumiti da me to zanima i ona je to jučer primjetila. Javila mi se da bi na kavu te je došla po mene. Čim sam sjela u auto, odmah je počela o svojim 'pjesmicama' kao i obično 🙄 Uopće je nisam doživljavala i ona se na to naljutila, počela vikati na mene da smo svi bezosjećajni, da je nitko ne podržava u tom njezinom "snu" i na kraju je rekla da nećemo na kavu te me odvela kući. Pa jbt ne mogu ja samu sebe natjerati da me nešto zanima!! Ako me nešto smara, onda me smara i točka.
Kada vidim nekog momka u teretani da nosi one helanke spopadnu me misli da ga hvatam između nogu.
Moj otac je danas bacio pun tanjir hrane koju je moja majka napravila, i koju smo svi zajedno jeli. Uzeo je zalogaj i onda muljao i ispljunuo i potom je krenula tirada o tome kako smo svi krivi, kako se zajebao u životu i sl. Nisam više klinac ali svaki put kad se desi nešto ovako osetim se užasno. I ovako je teško i kad se desi ovako nešto postane mi još teže.
Imam problem kojem ne zna kako pristupiti. Smeta mi što kad zbog nekih obveza odgodim dogovor/viđanje s dečkom on odmah ima dogovor s društvom. On nikad ne odgađa izlaske sa mnom i znam da sam mu prioritet i nikad me ne isključuje ili planira bez mene. Znam mu društvo i svi su me prihvatili te sam uvijek dobrodošla. Također nije svaki dan s nekim, ostane on doma odmoriti bar 2x tjedno, čujemo se telefonom ili na video ako nismo skupa, stvarno je sve korektno. Ali opet imam osjećaj da sutra raskinemo on bi nastavio dalje kao da ovo između nas ne postoji.