Tek sada kad imam 28 godina sam shvatila koliko je ružan osećaj nemati nijednu drugaricu....Ranije nisam toliko obraćala pažnju, ali sada kao da se sve to skupilo u meni i danas sam shvatila koliko sam zapravo usamljena... Ja sa 28 godina ne znam kako je otići sa nekom drugaricom na more/planinu, ne znam šta znači noćni izlazak, ne znam kako je otići sa nekim u neku drugu državu itd.. Sinoć sam bila sa ocem u jednom tržnom centru da mu pomognem sa nekom robom i iskreno uopšte mi nije bilo svejedno dok sam gledala ljude kako se druže...a danas u povratku iz prodavnice sam srela mlađu komšinicu koja me je pitala šta radim odgovorila sam evo idem iz kupovine, šta ti radiš devojka je onako sva nasmejana odgovorila 'evo bila malo do grada sa drugaricama'....prvo sam progutala knedlu i odgovorila baš lepo...jedva sam čekala da stignem kući da se isplačem...
Kako je lijep osjećaj doći u neke godine i napokon osjetiti sopstvenu vrijednost i spoznaju da nikom ništa ne duguješ. Da možeš i imaš pravo biti ono što jesi. Hvala ti Bože na tome.
Više lijepih riječi, iskrenih čestitki i empatije sam doživjela na poslu od šefice nego od vlastite majke.
Dao sam otkaz na poslu jer se šef (direktorov rođak) pomirio sa bivšom ženom. Njihov brak nije ličio ni na šta, stalno je bio nadrndan i na nama se istresao. Ona ga ojadila finansijski, taman se unormalio kad mire se i hoće ponovo.
Ja otišao kod direktora i rekao sve kako jeste, on samo slegao ramenima i u fazonu 'znam sve, ne podržavam, al moj je'.
Reko ćao zdravo...
Vlasnici knjigovodstenih agencija, bar jednu veliku većinu, sram da vas bude. Zbog vašeg odnosa prema zaposlenim knjigovođama, ovaj posao je postao toliko mizeran i degradiran da je čak i manje plaćen nego neki trgovac sa srednjom školom.
Sa bivšim dečkom imam seks i dalje jer smo oboje singl. Ne vidim problem u tome.
Prošla sam kroz težak brak, razvod..svašta se tu desilo ali se i završilo. Oporavljala sam se dugo i bila sama posvećena detetu i poslu. Onda mi se pojavio jedan čovek mojih godina. Kliknuli smo odma na prvu i odlučila sam da mu dam šansu. Bilo je sve lepo u početku ali kasnije je bilo očajno i ostavio me je na kraju..toliko sam povređena i razočarana da mislim da ću zauvek izbegavati muški rod.
Posle dužeg vremena videla sam se sa drugaricom sa kojom sam se ranije baš družila. Kad smo sele ćaskale smo i videle se i sutradan. Iako kod nje ima mnogo više novosti ona je tako prazna dok priča. Prosto mi je neverovatno da ima toliko društva a mogla bi sve vreme dok sedimo da provede na telefonu. To me je jako nerviralo dok smo se ranije družile jer bi jedva izustila koju rečenicu i dopisivala se. Posle mi bilo malo krivo ne zbog nje što ima dosta društva već zbog sebe koja nemam i koja poštujem tuđe vreme i trudim se da bude komunikativna i da se družim.
Jesu bile lijepe one 80-te, kad su se ljudi družili, voljeli i imali vremena za svakoga. Bilo je to baš vrijeme solidarnosti i ljubavi. Kažu da se moda vraća, pa ću ostati optimista i reći da se tako nešto treba vratiti na velika vrata :)
Imam 31 godinu. Kupio sam stan, otplatio auto, završen fakultet, našao posao u struci u dobroj firmi i ono najvažnije imam nju... Onu za koju sam tu u svako trenutku, onu s kojom svaki dan vrijedi više. Onu s kojom stalno planiram neko novo putovanje, neki novi koncert...onu za koju mi niša nije teško i onu zbog koje su i najveći problemi mali... i jedan dan se samo okrene i ode. "Ti si odličan momak, al meni je ovo prebrzo". I tako sad taj "odličan momak" sjedi na balkonu, puši cigaru i odjednom nema ništa.