Svekrva mi je rekla da sam ogromna, a ja u 6. mesecu trudnoće i dalje nosim odeću koju sam imala pre nego što sam ostala trudna. Iskreno je žalim jer zbog svojih kompleksa ne može da se raduje unuku, nego meni zaviruje u tanjir.
Gdje god odem, postanem kao ljudi oko sebe. Ne znam više tko sam kad sam sam.
Traži da ga obaveštavam o svemu a iznervira se kad čuje ono što mu se ne sviđa. Pa izvini šefe, ali ne može to tako.
Ne sećam se svog života od recimo negde 27-e do recimo 35-e godine. Bunar.
Mnogo me pogađa što me kolege ogovaraju. Stvarno se trudim i radim posao bez greške ali smeta im što sam tiha i nežna, što sam single, što sam ovakva ili onakva..
Došlo vreme da nemam ni sa kim ni o čemu posebno da pričam...
Punim 27 godina i koliko god negirala, nekad stvarno mislim da će mi život stati kad pređem tridesetu.
Ne plaši me trčanje 100 milja sa 5000m+ elevacije i davanje svakog atoma snage, guranje do ivice onesvešćenja, ali zato da pitam neku curu na piće, raspadam se.
Imam djevojku stariju od mene 8 godina, trenutno joj je 34 nekad u mladosti je bila gogo plesačica.. saznao sam to neki dan i sad me sram da sjedim sa njom i u kafiću...
Imam drugaricu koja je opsednuta uklanjanjem dlaka. Smeta joj čak i najmanja dlačica na telu, npr. one sitne dlačice na leđima na nadlakticama i ostalo. To toliko ide u krajnost da tera i svog momka da se brije, celo telo. Kaže da joj se povraća kad mu vidi dlake na rukama, nogama ili stomaku, pritom momak čak nije ni maljav, nit ima neke jake dlake. Meni je jednom rekla da sam kao majmun jer nisam obrijala ruke. Ja se ne opterećujem time, ali mi je toliko čudna ta njena opsesija...