Najviše me boli što imam gomilu ideja za biznise ali nemam investitore, trudim se svim snagama da razvijem svoj auto servis i da mogu od njega da finansiram sve ideje i da odem iz ove džungle od Beograda.
Ljubav je dovoljna za bilo koji poduhvat koji čovek želi da preduzme. Ne zamarajte se ako nema ljubavi u onome što radite, nije za vas...
Čini mi se da profile ličnosti koje srećete u srednjoj školi nastavljate da srećete kasnije u životu, pogotovo na poslu. Uvek su tu neki harizmatični, ali namazani likovi, pošteni koje svi iskorišćavaju, ljudi koji se ne cimaju, a posreći im se itd. Nekad mi se čini da se neki scenariji samo ponavljaju i to mi stvara mučninu.
Muž i ja završavamo s poslom oko 17 časova i većinom nakon toga idemo u kupovinu za večeru.
Njega je toliko blam da udje u market u radnom odelu, prašnjav i prljav od posla, a meni je to toliki ponos. Stala bih pored njega da je još deset puta prljaviji i prašnjaviji sve dok se bavi poštenim poslom.
Znala sam da će mi biti teško posle njene smrti iako je lepo i dugo živela ali da ja još uvek zaplačem svaki put kada pomislim na nju.. Bilo je lakše u početku kada mi se javljala kroz san i kroz znake i njen miris koji sam prepoznavala i tako sam znala da joj je gore dobro. A sada više nema ni toga, i boli to što znam da je sada otišla zauvek..
Izmislila sam neku priču kolegi, a ne znam zašto sam to uradila. Kolika sam ja budala da sebe tako srozam. Osećam se jadno.
Stalno slušam i čitam kako se devojke žale jer ne mogu da nađu normalnog partnera. Ne smatram sebe posebnim. Imam dobar posao, obrazovan sam, treniram, trudim se da budem učtiv, ali mi i dalje fali to nešto. Izlazio sam na par sastanaka u proteklih godinu dana i od svake devojke sam dobio isti komentar: "Super si lik, sve na mestu ali mi nije to to". E za "to to" nemam objašnjenje. Pogledam kakve sve budale imaju devojke i stvarno mi nije jasno gde grešim. Pogađa me sve ovo iako drugima deluje da nije tako ...
Baš mi je krivo što u ženskim jaknama i kaputima nema unutrašnjeg dzepa, imam 1 mušku jaknu i baš mi dobro dođe taj unutrašnji dzep. Idealan i za telefon i za novčanik, još ima i rajfešlus.
Ne živi mi se. Ne mogu da ispratim sva takmičenja i dokazivanja. Nemojte mi reći da me treba biti baš briga, jer bih onda ostala sama. Nemojte reći i da je to bolje nego biti u lošem društvu, jer ćete tad reći da je do mene i da je nemoguće da me niko ne voli. Svi se takmiče, a ja živim običnim životom i ne želim da dižem kredit da bih se dokazala nekom. Ne želim da izađem s nekim, a taj neko me proziva zbog nečega. Više ne možeš da se družiš s nekim bez skrivenih namera, takmičenja, prozivki itd. Uopšte mi se ne dopada ovaj život.