Možda ovo zvuči kliše ili ofucano, ali ja ne mogu da jedem nešto van kuće ako nešto ne uzmem svojoj devojci. Sa njom sam 3 godine u vezi i živimo zajedno 2 i po, najlepša je stvar koja mi se desila, ako nekad npr odem na piće sa drugom i uzmemo u centru nešto da jedemo, ja moram i njoj nešto odneti, ne mogu da jedem nešto a da znam da ona ne jede tako nešto iako hvala Bogu nije gladna. Na poslu pošto radim u porodičnoj firmi, baka nekad spremi doručak i to što meni sleduje ja podelim na pola i njoj odnesem, ne mogu da zamislim da jedem nešto a da ona to nema, znam da je glupo ali eto želeo sam sa nekim to da podelim.
Mrzim što radim u školi kao zamjena. Trpim mobing od ravnatelja i nekoliko njemu bliskih ljudi, a ne mogu dati otkaz jer mi posao treba, a struka i nije baš deficitarna.
Sa momkom sam već neko vreme u vezi i ni malo mi nije lepo..
Ne znam kako to da sebi priznam, a kamoli bilo kome drugome.
Ne znam kako da to saopštim, niti koliko ću da izdržim još..
Smatrate li da kombinacija treba reći ako u međuvremenu spava i s drugima?
Drugarica i ja se u srednjoj nismo podnosili, čak me i ošamarila jednom. I nakon svega toga, na kraju srednje smo počeli da se muvamo, ali nikad se nismo smuvali upravo zbog ponosa i ružne prošlosti. Ona je nakon toga našla momka, a ja ipak čekao nju. Posle par godina su nam se putevi ponovo sreli, a ona je još uvek u toj vezi. Postali smo uspešni i ona i ja. Sada često odemo na kafu i imamo duge razgovore, i jednostavno smo stvoreni jedno za drugo... To primećujem ja, apsolutno svi ljudi koji nas sretnu dok smo zajedno, a mislim i ona. Ne znam da li da slušam pamet ili srce.