Jako mi je fascinantno kako većina glumaca u najboljim serijama se privatno često ne podnose, a ipak hemija između njih na ekranu je vrhunska.
Neki dan ja i dečko jedemo večeru kad pred nama čaša koja je pored nad bila na stolu se pomjeri sama od sebe, danas mi se opet desilo isto, ali s umakom za salatu, sam od sebe je pomjerio i pogledam on se još malo pomjerio i stalo..a jednom mi se desilo da sam tražila naočale i nigdje ih nisam mogla naći i vratim se i sigurna sam bila da sam ih ostavila baš na tom stolu i proderem se na glas i kažem: Bože ne igraj se sa mnom vrati mi naočale..i odem po 3x na taj stol i eto naočala wtf??? Tko ih je maknuo i zašto..uvjerena sam da živimo u simulaciji i da ništa nije stvarno čak ni mi.
Kad sam počela raditi u inostranstvu, moj otac nije vjerovao da ću uspjeti, ali čim sam dobila posao svaki mjesec sam roditeljima slala novac i to ne male sume. Godinama sam im pomagala, kupovala namještaj, plaćala račune, davala za registracije, čak im od otpremnine kupila novo auto da ne slušam stalno žalbe kako se staro kvari, pomagala sestri, kupovala mobitele i sve što im je trebalo. A onda, kad god se vratim kući, dočeka me ista slika – kuća stara, ništa u nju nije uloženo, WC u lošem stanju, nemam ni sobu u kojoj bih mogla prespavati, a oni su imali i svoje plate i kasnije penzije koje nisu bile male. Sada imam svoje dijete i želim da ono bude na prvom mjestu, ali svaki put kad pokušam stati, oni nađu razlog da opet traže.
Može li neki lekar da potvrdi da lekari ne obraćaju pažnju da li je neko izdepiliran na pregledu ili ne. Ne mislim kad se operiše neki deo tela, pa je logično da će se taj predeo izdepilirati, već obični pregledi koji iziskuju skidanje.
Nađoh danas u autu dva kondoma, nisam ni znao da ih imam. Rok istekao 2023.
Sve što sam u životu htijela je ljubav, pogotovo osjetiti ljubav obitelji. Nikad me nisu prihvatili u cjelosti, ma niti pola mene. Najviše me boli što sam većinu svojih životnih odluka bazirala na tome što ja mislim da oni žele od mene. Možete već predpostaviti, na kraju shvatila kako me radi baš tih odluka mrze. Sad se samo pitam što sa mnom ne valja i kako sam toliko fulala u životu. Sama sebe uvjeravam da kad bih to znala mogla bih biti bolja i živjeti sretnije. Racionalno sam svijesna da to ne bi nužno pomoglo ako ne znam kako to ispraviti, ali nekako mi je lakše ako se tješim da sam ja problem i sve bi bilo bolje kad bi ja samo to znala. U suprotnom znači da oni nikad to nisu ni bili u stanju i da sam se cijeli život trudila uzaludno. Ta pomisao me još više boli.
Snimala sam s*ks sa bivšim dečkom i sad mi je žao što sam izbrisala snimak jer mi se sad nekad gleda tu i tamo. Znam da sam očajna jer sam sama i nisam nikoga imala nakon njega...
Ja ne razumem ljude koji te zovu da im učinis uslugu čim oni tebi nešto pomognu.
Prošlo je skoro devet mjeseci otkako smo prekinuli, a ja se i dalje osjećam prazno. Zanima me samo hoće li ikada proći ovaj šugavi osjećaj.
Detinjasta sam iako imam 35 god i ne znam kako to da promenim.