Partner je u sred intimnog odnosa počeo da izgovara ime bivše partnerke! Ljudi moji, osjećaj je grozan! Zar se to baš meni moralo desiti? Da li to ima veze sa osjećanjima prema bivšoj ili je to samo navika???
Kad dođe slava, kao da sam na psihijatriji. Sve sami experti i znaju sve o svemu, tračaju, ispituju ko u policijskoj stanici, histerišu prilikom raspravljanja o politici, daju savjete ko da su vrhunski stručnjaci za život, a ne znaju svoju dijagnozu. I još mi majka kaže da sam ja luda što izbjegavam ljude jer "normalno je pričati i slušati". Neka, radije ću ja biti ta "luda".
Kako me nervira u busu kada neko nešto gleda na telefonu a zvuk im pojačan do kraja! Imaju li ljudi osećaj da nisu sami i kako nemaju gram opšte kulture, meni nije jasno.
Volim da se družim i volim sve svoje prijatelje, ali mi svako brzo dosadi, ima perioda kada mi skaču po živcima. Ne svi od jednom. To mi traje po par meseci, pa prođe. Ne znam zašto se to dešava.
Nikada neću zaboraviti, niti razumeti reči moje mame, dok me je skidala polugolog sa jedne devojke, jer nas je nahvatala na gomili u mojoj sobi. Od tolikog posla, nismo je čuli kada je ušla u stan, niti smo je čuli kada je otvorila vrata moje sobe i zatekla nas in sweden action 😄😄😄 Drala se, mislim da nas je čuo policajac na ćošci, koji je regulisao saobraćaj. Dobro da nije došao da vidi šta se dešava u stanu, od tolike dreke.
Užasnuta sam ljudima i čovječanstvom. Svaki dan procitam kako je neka "majka" ostavila bebu samu danima. Nedavno sam postala mama i još me više pogađa činjenica da se neko dijete napatilo gladno, žedno, uplakano, dok nije podleglo. Teško je brinuti o malom biću, znam da smo preumorne, nenaspavane, iscrpljene...ali molim vas mame, potražite pomoć porodice, prijatelja, stručnu pomoć, ali nemojte dizati ruku na nevino stvorenje, još manje ostaviti ga danima da se pati. Mislim da nema ništa nehumanije od tog.
Volim jake muškarce, vojnički i sportski tip mada sam imala 1og koji nije bio takav, znači nije presudno. Ja sam nježna i osjetljiva ali jaka kad treba, i razmišljala sam zašto me baš takvi muškarci privlače.
Mislim da je razlog taj što sam odrasla bez oca (moji su razvedeni bili a otac je umro dok sam išla u školu) pa mi fali taj zagrljaj snažne osobe, zaštita jakog muškarca. Osjećam se bezbrižno kao pile u takvom zagrljaju.
U braku sam, imamo bebu i živimo u zajednici sa muževim roditeljima. Volim svoju porodicu i trudim se da sve bude kako treba, ali u poslednje vreme mi postaje jako teško. Mužu strašno smeta kada odem u grad, bilo da idem na feniranje, nokte ili samo da prošetam s detetom. Smatra da „nema potrebe“ i da treba vise da sam kod kuće. Svekrva se često meša oko bebe, a čak mi je i svekar prigovorio što idem u grad par puta sedmično.
Ja iskreno ne mislim da radim nešto loše, nisam zapostavila dete, kuću ni muža, ali osećam kao da ne smem da imam ni najmanje vreme za sebe. Kada pokušam da razgovaram s mužem o tome, on kaže da „meni sve smeta“, da sam „teška“ i da „ne sme niko ništa da mi kaže“.
Oženio sam se, dobio bebu, sa ženom se nikad ne svađam, ona, mirna tiha....bila je jednom u braku, rekla mi je da nije volela muža i da nikad nije volela, ali je maštala o ljubavi kad je bila mala. Zna da sam ja imao fantastičnu ljubav dugo godina, probao sam sa njom sve najlepše, prihvatio dete iz prvog braka kao svoje, mali me voli više od biološkog oca. Ona mi daje desetku kao ocu, devetku kao mužu. Ona je hladna osoba, na žalost, nikad ne zagrli, nikad ne poljubi sama. Ja nju zovem dušo, pile, sunce, ona mene po imenu oduvek. Pre par dana mi kaže, "ne volim te emocionalno", na pitanje koga voli emocionalno, kaže da voli našu bebu tako. Navikao sam da volim i budem voljen, tako funkcionišem, nikad nisam bio za prosek, već ili volim, ili ne volim, ne mogu na pola.