Uvek sam se trudila da saslušam ljude, čak i kad mi tema nije interesantna. Prosto, gledala sam na to sa tačke da ako je nekome bitno da mi nešto ispriča i želi to da podeli sa mnom najmanje što mogu je da ga saslušam. Imam 37 godina i u poslednje vreme neke priče su počele da me ubijaju. U tome prednjači sestra od ujaka mog supruga koja ubija sa svojim glupim pričama i svojom filozofijom. Danas je zvala, nisam se javila. Poslala je poruku da joj se javim čim budem mogla da ima svašta da mi priča. Pospremila sam posle ručka, stavila slušalice, pustila muziku i uzela da peglam. Mnogo sam srećna što sam izabrala sebe u ovoj priči i što nisam dozvolila da troši moje vreme na njene isprazne priče.
Imala sam dečka za kog sam bila jako vezana, ali me je ostavio zbog druge devojke. A sada zavlačim druge momke, i plašim se ući u novu vezu jer vučem traume iz prošle.
Dugo smo bile najbolje drugarice, još od osnovne škole. Uvek je dolazila kod mene, pozivala sebe kod mene, uvek sam je ugostila, kuvala kafe. Stalno je pričala samo o sebi, o momku u kojeg je bila zaljubljena tada, o momcima sa kojima je bila. Prepričavala je svaki sekund i minut svog života i šta je radila, ja sam ćutala i slušala i bila tu. Kada se ona zaposlila, kupila je auto, imala je platu i počela da izlazi sa nekom novom drugaricom, što je ok, ja nisam bila za izlaske, nisam imala ni posao ni novac za izlaske a ni želje za izlaskom. Nikada me nije pitala da li imam problem, kako sam i slično. Inače bila je zavidna osoba. Sve smo se ređe viđale ali i dalje je dolazila kad sam ja njoj bila potrebna. Kad je upoznala svog sadašnjeg muža prestala je da mi se javlja i nikada više se nismo čule niti družile. Ispala je takvo smeće. U životu mi više ne trebaš! Nikad se ne zna šta život nosi i da li ću ti ikad zatrebati ali na mene računati ne možeš više nikad, zgadila si mi se!
Muž mi je po prirodi veseljak i od kad smo i bili u vezi uvek je dok se kupao pevao neke narodnjake. Sada imamo bebu od godinu dana i po ceo dan nam na tv crtani za decu i pesmice. Juče dolazim ranije sa posla, i tiho sam ušla u kuću i čujem ga da se tušira kad on peva na sav glas "zakleo se bumbar, zum zum zum zum". Slušala sam ga tako malo i posle lupim vrata malo jače da čuje da sam stigla kući kad on krenuo ko iz topa "UZ MORAVU VETAR DUVAAA!!"😅😅😅
Statistike kažu da će 50% čovečanstva tokom života razviti malignitet. Dakle, polovina ljudi u vašoj porodici, polovina ljudi koji su sada okruženi oko vas u gradskom prevozu, polovina vaših drugova iz razreda i kolega sa faksa. Polovina vaših kolega sa posla sa kojima ste upravo bili na sastanku. Ako imate dvoje dece, jedno od njih (po statistici). Svi će se oni jednog dana mučiti po hemioterapijama, zračenjima i mrcvariti u agoniji dok ne ispuste dušu. Meni je to užas. Zato podržavam dobrovoljnu eutanaziju. Lupetaju oni koji kažu da smo mi STVORENI KAO SAVRŠENA BIĆA. Ne, nismo. Među najnesavršenijim smo biološki na ovoj planeti. Em se ne rađamo sa krznom, em smo neotporni na velika temperaturna kolebanja (homosapiens bi bez grejanja i hlađenja mogao da opstati samo u subtropskom pojasu). Imunitet vrlo neadekvatan u borbi protiv raka. Znate li da mačke imaju najsavršenija tela (nedavno pročitao studiju)? Podržavam nauku i da se jednog dana memorija i svest prebace na cloud.
Raskine 2019 posle 4 godine veze, ko pušten sa lanca dođe mrtva pandemija nema izlazaka pa sam često zvao neku curu da dođe kod mene na bleju ....naravno i sеx padne. Istutnjao se te 2020 maksimalno i sad reko da vidim sa koliko sam to devojaka bio prebrojim 63 posle svake bleje su ili one ili ja prekidao razgovor. Posle godinu dana sam ih opet kontaktirao neke su opet pristale, neke ne, neke imaju momka pa su ga varale sa mnom, neke su se čak i udale haha. Al tu je 20 tak devojaka koje menjam svako veče sex svako veče vrhunski.
Mislim da su muškarci koji prihvate ženu sa decom heroji jer toj ženi daju krila a deci sigurnost i toplinu koju nikada nisu osetila. Naravno, ne mislim da treba da budu majmuni koji čuvaju tuđu decu kojoj je majka koristoljubljiva i gleda samo gde će da se udomi. Mislim na par koji se pronađe, poštuje, voli.
Jesam ja luda ili jedna od rijetkih kojoj ne smeta što je sama godinama? Vidim svi kukaju o samoći a ja je volim. Volim da pobjegnem od ljudi ko pas od vode, čim udjem među ljude i njihovu kuknjavu, jedva čekam da palim kući. Ja u kući uživam, slušam muziku, gledam nešto zanimljivo, čitam knjige, kuham, zaplešem uz dobru pjesmu.. Ako nemam sreće u ljubavi pa neću prestati disati i živjeti!
U mojim 20im sam se počela viđati s jednim momkom. Ništa obavezno, kad imamo vremena vidimo se, popričamo, budemo to veče zajedno... Što sam ga više upoznavala shvatila sam da sa takvim čovekom ne bih htela vezu, niti sam mogla život da zamislim s njim. Posle nekog vremena mi je rekao da je zaljubljen u mene, da želi vezu, ali, PAZI OVO, ne i brak jer ne zna kako bih mu ja mogla roditi decu jer sam sitne građe. Posle toga mu se više nikad nisam javila. A pri tom nije ni on neki grmos, visok je možda 170cm što je po meni za jednog muškarca dosta nisko. Ja sam se u međuvremenu udala i imam dvoje divne dece. A on, koliko čujem, još uvek sam bez kučeta i mačeta.
Kada smo bili tinejdžeri praktično sam bio izbačen iz društva sa kojim sam se družio ceo život jer nisam hteo da se drogiram sa njima... u početku je to bila naravno "samo trava", ali ja sam znao da se nikako na tome neće zaustaviti... no aj što nisu hteli da se druže, nego su večito padale prozivke da sam luzer, kukavica, kako god, čak me jedan i fizički napao pošto sam rekao njegovim roditeljima... sada sa nepunih 30, taj što me napao služi evo već drugu zatvorsku kaznu zbog posedovanja i trgovine, sa drugim zbog droge ne možeš i da komuniciraš normalno koliko je odsečen od sveta, a treći je pod zemljom već par godina od, naravno, predoziranja... pa eto, sami procenite...