Udana sam imam djete, druga bebica nam je na putu i od 3 razreda osnovne škole spavam sa plišancem srednje veličine svinja i zove se Pigy za kojeg mi je mama dala tada zadnjih 15 kuna da bi ga kupila jer sam ga jako željela 😊
A kad sam upoznala supruga išli smo po igraonicama se igrati poslije odgledanog filma u kinu odemo hvatati medeke na aparate tada sam uhvatila na žetone nekog ljubičastog konja ponija presretna sam bila kao da sam dobila na lotu kao da imam 5 godina a ne tada recimo 24 godine 🤣
I dan danas spavam sa tim plišancima kontam svi bi svi trebali biti u duši djeca zauvijek jer je to nešto najljepše u životu, stvara osjećaj topline oko srca i neku neobjašnjivu sreću 🥰😊
Ja sam prestala da izlazim u grad, zato što kad god sam izlazila uvek su prilazili likovi da me pitaju za drugaricu. Mene to smorilo, pa sam odlučila da ne izlazim.
Ne znam što mi je, al s 29 godina sam počeo gledajuć serije, gdje mi dragi likovi umiru il pate, zazivat Boga da im pomogne. Znam da je bizarno i da je to sve gluma, al ne mogu vjerovat da mi se to sad događa, a ne recimo kad sam bio dijete. Toliko je boli oko nas, napaćenog svijeta pa valjda želim makar da likovi iz serije pronađu sretan kraj. Ne kaže se bezveze "Nije život bajka.", al što serija ne bi bila bajka sa sretnim završetkom. Ovdje se referiram najviše na Greys anatomy 22. sezonu.
Ježim se na ove gotove jelke s Temu-a. Pa zar sve, al sve mora bit brzo i umjetno? Znači samo na neki štap razvučemo gotovu jelku? Pa gdje je ukrašavanje jelke s obitelji, veselje, božićne pjesme, ovijanje svjećica oko jelke, svađe s braćom i sestrama koju kuglicu gdje stavit, koje će bit boje, tko će stavit zvijezdu na vrh? Boli me duša koliko propadamo kao ljudi. Pretvaramo se u robote, isprogramirani. Ne znam kako živjet u ovom vremenu, iako sam 96. godište vratio bih se radije u 20. stoljeće.
Mene ljudi ne vole. Jednostavno primetim to po njihovom ponašanju, ne mogu da sakriju na faci to. Ne znam zašto. Počela sam da radim, prvi posao. Sa mnom su bile dve koleginice u kancelariji. Ja jesam tiha i nisam pričljiva, ali nisam NIKADA rekla nešto što može uvrediti, neugodna pitanja i teme, niti sam detinjasta pa da sam pričala o nekim glupostima. Kad je odlazila prva koleginica poželela je sreću drugoj a meni je rekla "Eto snađi se". Kad je odlazila druga lepo se pozdravila sa prvom a meni ništa nije rekla. A od društva, haha, dečkovo društvo me ne podnosi. Šta god da kažem gledaju bledo u mene kao da misle "što se praviš fina". Svaki put me izgovaraju kad odem. U zadnje vreme ni ne ćute, kroz šalu mi kažu šta misle. Njih i mogu da razumem, da sakrijem stidljivost često sam lupala svašta i ispala glupa. Komšinica koja je dobra sa mojima me izbegava, uvek krene kontra putanjom od mene ili kad pokrenem priču odgovori sa da ili ne. 80% okruženja me ne podnosi. Zašto, ne znam.