Neko je preminuo u apartmanu pored mog, a pogrebnici ušli kod mene, još sam spavao na leđima, najjače buđenje ikada.
Počela sam skoro da radim i nadređena na poslu mi je danas rekla da je loše što sam non stop nasmejana i vedra. U smislu kada dođem na posao sve redom pitam kako su, jesu li dobro ali to nije okej po njenom da ja njih pitam jer ovo je posao i mene ne treba da zanima kako su ostali… I da se ponašam kao da sam godinama tu a ne ovako kratko i da ne mogu sa kolegama da pričam kao sa drugaricama… ko je ovde lud? Ja lično više volim pozitivne ljude i prijatno okruženje i takav sam lik…
Da li se još neko ovako oseća? Imam malu decu i većinu vremena sam ja zadužena za brigu o njima. Jedina pauza koju imam je kada radim u proseku dva sata dnevno. U poslednje vreme tih dva sata je jedino vreme kada imam osmeh na licu.
Od malena sam imala privezak u vidu ćerke mamine prijateljice koja mi je glumila prijateljicu. Nikako moja mama nije videla, a možda ni njena, kakvim se manipulacijama služila. U školi me ismejavala, ignorisala, a pred našim majkama glumila nevinašce, donosila torte i kolače i šminku da bih ja ispala loša. Stoput bih se posvađala sa njom, a naše majke bi nas pomirile tako da ja ispadnem loša, a ona sva dobra. Još kad sam našla drugu drugaricu iz Muzičke škole, tu su bile drame. Sada sam na prvoj god fakulteta, nije mi više blizu, osećam veliko olakšanje, samo ponekad vidim njenu mamu kad pije kafu kod nas i ona me pita ,,da li mi nedostaje druženje sa Lelom". Kako ne!
Toliko sam usamljena, muž mi radi po ceo dan nikada nam se ne poklapaju slobodni dani, kada dođe sa posla uvek je umoran i samo bi odmarao i ležao. Zajedno smo samo 3 godine, pokušala sam više puta da pričam sa njim ali on kaže da je to život i da tako žive svi parovi, ne znam možda ja živim u zabludi ali znam da zaslužujem bolje, jako ga volim znam da voli i on mene ali u poslednje vreme se baš preispitujem u vezi odnosa sa njim. Ne pokazuje nikakva osećanja prema meni i nežnost, a opet priča kako me voli, opet ja to ne osećam tako.
Svekva nije zadovoljna jer moja kćer više liči na mene, nego na muža... što sve neću čuti od nje.
Nema mi ništa žalije nego da bacim hranu, koja je stajala 2 dana i niko je nije pojeo jer "To smo juče jeli", "ne jede mi se to opet", a samoj bi mi trebalo da to pojedemo 5 dana... Neki ljudi gladuju, a mi bacamo.
Nadam se da nisam jedini koji je kao mali crtao gole žene u svesku i posle to bacio iza kreveta kada smo te godine ronovirali sobu mislim da su roditelji našli tu svesku i sad ceo život sam osuđen da mislim da moji znaju da sam napaljeno malo dete bio.
Jako je tužno kad odrasteš, i shvatiš da su ti roditelji ustvari jako loši ljudi. I da kad te neko pita "Čij si ti?", ti moraš da procjeniš da li ti koristi ili škoditi ako kažeš...