U braku sam 6 godina i nikad mi gore nije bilo. Imamo dvoje djece. Dvije dušice. Čovjek sa kojim dijelim život je nezreo. U svemu sluša oca šta otac kaže. A otac mu je bezobrezan i veliki kontraš. Izuzetno zamjerljiv. I bitno je samo meni udariti kontru. Naime, moj suprug je ljut na mene i izražava blago je reći mržnju. Ne podnosi me. Ne komunicira šuti. I neki dan mi je rekao da ja treba da shvatim da ja za njega nisam ništa. E sad. Ja sam počela da radim prije mjesec dana. Dogovor je bio da djeca idu u vrtić i da uzmemo auto meni jer radim u smjenama. Sad se ućutio i pravi se ljut a ne znam koji je razlog tome i ne želi da kaže. Šta uraditi? Kako se postaviti? Najradije bih se razvela al još se nisam ustabilila u poslu.
Pet dana odmora, sa prijateljima, sve sjajno smejanje sa njima, nikad ga nisam videla tako zadovoljnim i da se tako iskreno smeje. A onda shvatanje da sa mnom nikad nije takav, slučajno sam pokvarila rajfešlus na koferu kad smo se pakovali, njegova reakcija me naterala da se tresem od straha, možda sam ja nedovoljno dobra i pažljiva, pa je ovakav prema meni, ali sigurno ne zaslužujem to njegovo ponašanje.
Jako sam besna na svog oca. Ceo život me uči nekakvim patetičnim religijskim vrednostima žrtvovanja i patnje, sve što poželim postane predmet njegovih opsesija. Te zašto ja baš to želim, te šta će mi to, te to treba ovako i onako, te pokušava da manipuliše mnome na osnovu toga što je zaključio o meni na osnovu mojih želja i ciljeva (to vrlo naivno deluje ali to mu ne možeš objasniti). Dovelo je do toga da mi se više bukvalno ne radi ništa, sve prilike koje sam u životu imala sam propustila. Gledam drugaricu kako grabi prilike, kako je alava na sreću, kako nije ni previše izbirljiva ni perfekcionisticna (otac kaže naravno da je zla iako nikog devojka ne ugrožava) i srećna sam zbog nje ali mi je krivo što mene moji nisu učili da budem srećna već mučenica i njihova barbika. Sada i kad vidim sve ovo ne vredi jer sam postala perfekcionista i sve što radim je borba sa vetrenjačama.
Imam jednu drugaricu koja stalno priča kako nivo obrazovanja zapravo nema nikakve veze sa nečijim ''pravim'' obrazovanjem jer danas svako može da završi fakultet. Kad sam joj rekla da baš nešto ne verujem da ona, koja je srednju završila sa dobrim uspehom, ima isti nivo obrazovanja kao i ljudi koji su na državnim fakultetima, a kamoli ovi koji završavaju master ili čak posle postaju doktori nauke, smrtno se uvredila.
I posle 7 meseci ne mogu da verujem da je doktor zakazao porođaj carskim rezom ženi kojoj je termin bio naredne nedelje jer bi on tada bio na odmoru i ne bi mogao ON da je porodi!!! Možda se to inače dešava u Srbiji ali ja sam čula ovaj jedan slučaj i ne verujem!
Mislila sam da je moj bivši samo hladan i da je eto, takav. Nikad zagrljaj, obavimo to u krevetu tada me ljubi i toliko. Nikad držnje za ruku, spontanost ili prisnost dok šetamo, sedimo na keju... Fotografisanje nije želeo, nije imao ni 5 naših slika na kraju. Sve sam mislila imamo puno već i godina (40+) možda ja preterujem. Dok nisam našla fotografije sa bivšom. Na svakoj je drži u zagrljaju i ljubi u čelo ili obraz, gleda zaljubljeno i ima milion njihovih slika. Nije me voleo. Ne lažite sebe da postoje hladne osobe. Hladne jesu, ali za one koje ne vole.
Možda se žalim na gluposti, ali mrzim kad u serijama i filmovima glumci od 25 godina glume tinejdžere.
Trpim psihičko nasilje od svojih prijatelja kada odbijam alkohol.
Veoma sam nervozna osoba. Retko se osećam lepo i opušteno. Jedino sa mužem ili kada cirkamo u društvu. U kancelariji ne mogu podneti priče o kuvanju, unucima, politici.. osećam se zarobljeno, vrištim u sebi, urlam a niko me čuje.. samo moj organizam, koji će se raspasti ako nastavim.