U životu je samo bitno postaviti prioritete i tako se ponašati prema važnosti tih prioriteta. Najbitnije stvari staviti na prvo mesto itd, a one nevažne preskakati i ne davati im previše pažnje i vremena.
Ja ne znam da se obučem za neki događaj, izlazak, dejt.. Uvek moram da zovem sestru da mi pomogne i šta god da obučem osećam se kao budala neka..čim izađem iz svoje zone konfora (farke, obična majica) odma se uspaničim i mislim da izgledam smešno.. Ne znam kako to prevazići, uskoro imam jako važan događaj i već osećam tremu..
Htela je sa mnom avantru, to je tako očigledno bilo, trenutke za pamćenje, ali ne i nešto ozbiljno.
Naravno da sam vrlo rano prozreo njenu nameru, jel cura nije baš najitelegentnija.
Pružao sam ja njoj tu i tamo neke trenutke, ali ne i one za nezaborav.
Ostavio sam je, pošto meni ne treba cura koja se sa svoje 32- godine koliko ima ponaša kao šiparica.
Želeo bih ovim putem, da ti kažem da mi je žao što sam te vređao.
Što sam te vređao na račun tvog izgleda.
Naravno da to nije tako, ne bih bio zaljubljen u tebe da si ružna.
Voleo bih samo da znam da mi opraštaš sve.
Znam da je teško da se pomirimo, za mene skoro i nemoguće, sa saznjem da si bila sa drugim, verovatno jesi.
Puno vremena je prošlo.
Ja sam slobodan, zato što to želim, ne zbog nemogućnosti ulaska u vezu.
Tebi želim svu sreću i ako imaš nekoga užuvaj u vezi sa njim, kad već sa mnom nisi.
Nadam se samo da si srećna i zdrava.
Ja sam dobio vizu, radim puno na sebi, kao što sam trebao dok smo bili u vezi, manje bih se opterećivao glupostima, ali tako je kako je.
Dečko mi je ružan kad se ošiša na kratko, a on to svaki put uradi kad mu je vreme za šišanje i ako mu kažem da MALO skrati... Bukvalno prestane da mi se sviđa dok mu ne poraste kosa.
Zaljubljena sam u dečka za kog znam da samo želi sex. To tako ide dva meseca, ne javlja se, ne piše, pa samo pozove. Nemam samopoštovanja i uvek odem, još sam počela ja prva da zovem. Mislim da mi treba psihijatar.
Stvarno nemam živaca da majci služim kao "emocionalni regulator" svaki put kad mi se ne priča. Da joj objašnjavam da nisam "ljuta" nego da samo hoću malo da budem na miru i da to nema nikakve veze ni sa čim. Stvarno su nam roditelji kao deca.
Danas sam išla kod sestre koja je prije nekog vremena rodila dijete i naravno, kao i mnoge žene, nabacila je popriličan višak kilograma tokom trudnoće. Muž je indirektno pokazao da ga je stid nje i njenog izgleda, vidjela sam to po energiji, stavu koji je ovog puta mnogo drugačiji. Uz to, mislim da su roditelji mnogo doprinijeli. Ranije je bio baš blaga osoba, a sad kao da je pokazao neku drugu stranu. Na sve te njegove, da kažem napade, ona je šutila i gledala u njega, a takva nikada nije bila - baš je borbena i energična uvijek. Jako mi je žao. Plašim se da ne stvori neku nesigurnost, strah, manjak samopouzdanja, pa i anksioznost, stid zbog same sebe, a sve zbog tog njegovog ponašanja.
Bivši me ostavio uz isceniranu dramu o mojoj prevari (do koje i nije došlo zaista) da bih 6 meseci nakon raskida saznala da je uzrok našeg raskida njegova nova devojka sa kojom je verovatno bio paralelno kad i sa mnom 😀
6 godina sam u braku, koji je preloš. Imamo dvoje djece, i vrlo malo vremena kada se ne svađamo. Nekidan sam shvatila da se pola stvari i mjesta ne sjećam nakon rođenja prvog djeteta, jer gdje god smo išli, i šta god smo radili ja sam uvijek plakala, stalno bi me psihički uništavao oko svega. Nažalost, nisam bila mnogo pametna i odlučila sam se i na drugo dijete nakon 4 godine, on je postao gori. Vrijeđanja, ponižavanja, omalovažavanja su postala gora, u trudnoći me je nazivao rospijom, pred našim djetetom. Sad već pravi probleme, opija se, ne dolazi kući. A ja ne znam gdje ni kome da se obratim. Sramota me je moje sramote i što sam ovo dopustila. A najviše jer sam dva bića, nevina i dobra uvalila u ovo sr.nje koje zovem brak.