Znate nisam nikada vjerovala kada su mi rekli poslje našeg prekida da pati za mnom, posle 3 godine zatrudnela sam s tadašnjim dečko i odlučili smo da se verimo i venčamo, tek par sati prije vjenčanja dolazi mi kuma i pokazuje video iz jednog lokala u baranji gde on sedi pred tamburasima i plače uz pesmu "Udaše mi moju Tenu", nisam Tena ali njegova sam uvek bila, nisam se predomišljala, udala sam se i lepo mi je, ali daleko od toga da nisam zaplakala i da me nije bolelo, prva prava ljubav, prvo sve.
Muškarac sam u ranim tridesetima. Fakultetski obrazovan, radim u struci, stan već napola otplatio. Potpuno samostalana u svakom smislu. Vlastita majka mi je rekla da ciljam na rastavljene žene da ne bih ostao sam. Hajde što znam kakve muškarce voli jer se udala za mog starog i rodila mu djecu, a on alkoholičar i nasilnik... Neka mi je život već pokazao, ali kad ni vlastita majka misli da ne zaslužujem nešto bolje od života od žene koja je prošla sve i svašta i kojoj ću biti utješna nagrada.
Radim u ljudskim resursima, ljudi koji rade po 20 godina imaju istu plaću kao novi zaposleni s 0 radnog iskustva u tom području. Lojalnost se ne isplati nikome, mijenjajte poslove i pregovarajte za veću plaću. Naravno da je ovo nešto možda sad i općepoznato. Ali kad to vidiš tako jasno na papiru napisano šokiraš se.
Ja stvarno ne znam kako da se pomirim s tim da ću cijeli život biti bolesna i da nema lijeka. Sa 18 sam dobila dijagnozu (upala crijeva) i evo 5 godina kasnije ne postaje lakše. Imala sam planove za budućnost a sad samo gledam kako da preguram dan bez bolova. Ne živi mi se. Voljela bih sad da umrem, jer ne želim ostatak života da provedem ovako.
Otac mog dečka od kako me zna voli da me bocne sa škakljivim komentarima tipa na osnovu mog izgleda (kilaže) i to mi je počelo smetati jer nije jednom, dvaput nego svaki put kada se čujemo ili vidimo s njim. Sama sam svesna da imam par kg viška (uzrok toga je bolest štitne žlezde) ali me počelo to vređati. Momak ne shvata to ozbiljno jer je navikao i kaže da mu se otac uvijek šali na taj način. Odnosno on razume da mi nije svejedno kada čujem takve komentare ali smatra da ne treba previše to da me uznemiruje jer njegov otac ne misli ništa loše. A ja sam već počela to gledati kao kritikovanje prikriveno šalom. Jer kao da mi uvijek daje potvrdu da nije zadovoljan sa mnom, što mi dodatno stvara pritisak očekivanja da budem ovakva ili onakva. Možda grešim, ali nekako vidim da je to nepoštovanje mene.
Ovo kod mene nije više zaljubljenost. To sam shvatila kad mi je rekao da ga bole leđa i koljeno, a ja sam ga odmah počela masirati i maziti❤️
Nikad se nisam zaljubila i drago mi je da je tako. Ja sam jedna od onih što apsolutno svaku emociju osećaju ekstremno intenizivno i ja prosto znam da bi me to obuzelo previše, a tek ako bi došlo do raskida, oporavljala bih se večno. Zato mi je lakše da izbegavam romantične odnose skroz...
Prošle godine sam uživao u poslu. Radio sa zadovoljstvom i istovremeno uživao sa jednom kolegicom u druženju. Međutim nova godina je donijela apsolutnu suprotnost, sve je naopako. Posao više nema smisla, toliko ima posla i toliko je obaveza da ja ne mogu stići sve. A djevojci koja mi je polako ulazila u srce je dobila otkaz. Sad mesecima dolazim neraspoložen i tužan ujutro.
Nastojim da imam puno para samo da bi mogla mom sinu da platim skupe i dobre škole. Da mu kupim stan, auto.