6 meseci traje agonija... zaljubljena u njega, raspadoh se živa... molila sam boga samo da me prođe.. i danas me je prošlo. Mrš u pm!
Moj direktor lepi sline ispod stolice.. Smučilo mi se kad sam to ugledao. Izbegavam da sedim u njegovom uredu.
Imam 29 godina, 12 bačenih u vodu na lošu vanbračnu zajednicu iz koje su mi ostala 3 dečaka. Pronađem nekog pored koga bih mogla da ostarim, na početku govori da nije tip koji može da bude sa mnom jer imam decu... Prošlo od tad 16 meseci, živi sa mnom godinu dana ali pre 3-4 meseca mi govori da neće da čuva tuđu decu. I dalje je tu, volim ga, voli me, ali ta tema se ne preskače, a zna da sam dečacima sve, jer im je otac nepodoban roditelj. Odao se alkoholu, bio je nasilan prema nama, manipulator kojem nije stalo do dece već samo do mene. U depresiji sam jer ne mogu da biram između čoveka koji me čini srećnom i tri mala bića kojima sam preko potrebna.
Nervira me asumpcija da su svi sa viškom kila takvi jer jedu fast food i nezdravo. Vjerovali ili ne ima nas koji jedemo ultra zdravo ali kalorično. Ja naprimjer imam običaj jesti maslinovo ulje i kruh, dodam u ulje soli i začine, i tako unesem tipa 700 kalorija za 5 minuta. Ne preporučujem da probate jer je adiktivno.
Ovaj moj muž je operisan od svega, i kad mu objašnjavaš, ne vredi, crtaš, opet ništa.. koliko sam slepa bilaaaaa... i ne govorite mi da se razvedem, nećete vi da plaćate kredit za stan i alimentaciju.. nije loš čovek, ali je težaaaak i neosetljiv, niti me razume, niti ga to zanima.
U srednjoj sam bila u vezi s dečkom koji mi je tada bio sve — pažljiv, duhovit, imao je manire i isti smisao za humor kao ja. U dubini duše bio je dobar, ali se s vremenom počeo ponašati ružno prema meni. Iako sam ga voljela, morala sam otići. Nosila sam godinama bijes u sebi, mislila sam da ga više nikad neću ni pogledati.
Ali nakon pet godina, slučajno smo se sreli. Samo jedan pogled i sve se promijenilo — bijes je nestao, a u meni se probudilo nešto staro, poznato. Počeli smo se često viđati i nisam mogla prestati misliti na njega. Javio mi se, otišli smo na kavu i bilo nam je kao nekad — toplo, iskreno i posebno.
Jedne večeri smo završili zajedno, ali me nakon toga obuzeo neki nemir, možda ponos ili želja da mu vratim za sve što sam nekad pretrpjela. Kad sam došla kući, blokirala sam ga. Zvao je, molio, dolazio pred moju zgradu… i iako sam se pravila hladna, u meni je sve gorjelo. Gledala sam ga i osjećala i bol i tugu, ali i to koliko mi je zapravo stalo do njega, unatoč svemu.
Žao mi je što nisam bio popularan u svojim tinejdžerskim godinama. Sad sam u ranim dvadesetim i ništa se nije promjenilo. Bio sam bez razloga introvert, loš učenik a pubertet kao da nije ni bio. Možda je vama društveni život dosadio a nama koji ga nismo imali djeluje neostvarivo. Mislim da ću takav biti do 30te ali opet ne mogu to dozvoliti trebao bi to riješiti ali ne znam kako. Uvjek sam bio bezvoljan i nezainteresovan. Tek sad vidim kako je odbačenost teška stvar. :(
Čim sam odbila perverzno dopisivanje s njim prestao mi se javljati.
Imam svoju kuću, svoja kola, dva svoja posla, svoje pare. I dalje čekam onu koja će nešto da pridonese sem one stvari u vezi. Aj ćao.