Nakon posla obavljam kupovinu u supermarketu ujutru u 9 i guram korpu, gledam proizvode i razmišljam kako jedva čekam normalnog šefa i platu i odjednom se prema meni priđe dječak možda 10 ili 12 godina, ne mogu da odredim i samo me zagrli jedno desetak sekundi. Bio je s ocem. Dijete ima neku posebnu potrebu, ali ne znam koju, nije toliko vidljivo. Samo sam mu rekao "Hvala ti. Kako se zoveš?"| i kad je rekao ime, pozdavio sam ga sa ćao. Ovo mi je stvorilo baš lijepu uspomenu, kad god se sjetim, osjetim milinu u srcu.
Desile si mi se neke stvari u životu koje nikad ne bi očekivala bar ne od ljudi koje volim. Iskreno da je nešto ovako došlo od mog brata manje bi se iznenadila i uvrijedila. Ali neko ko ti je bio onaj najsigurniji poziv u sred noći, neko za koga znaš sigurno da ti ne bi odbio šta god da pitaš, neko za koga bi skočio u vatru.. Zapitaš se..
Osoba koja je bila deo moje duše, a to je moj prijatelj mi je prosto okrenuo leđa bez reči
kada sam ga pitao šta se dešava da li sam nešto uradio te je tako on je rekao da se ništa nije desilo da je sve ok ja sam i dalje zbunjen zašto je prosto prekinuo svaku komunikaciju.
Žao mi je što se ljudi oko mene nisu potrudili da mi predstave brak kao pozitivnu stvar od djetinstva pa do danas. Imam 30 godina i ljudi oko mene mi govore "nemoj se ženiti".
Lik koji me je jurio i zacopao se u mene se ispostavilo da je oženjen a da to nije rekao. Eto tako. I pitanje, kako verovati nekome i ne razumem zašto ljudi to rade?
Prestanite više osobe sa invaliditetom ili sa fizičkim manama i nedostacima da obmanjujete da su lepi ili isti kao i mi ili još gore da im dajete vetar u leđa da se nekome udvaraju, izgleda jezivo.
Imam strah o odbacivanju drugih, da ja otkačim neke ljude, da prekinem prijateljstvo ili bilo šta. Jer u jednu ruku mi bude žao za te ljude, toliko se vežem da uvijek gledam da pomognem ih u životu. Na kraju dobijem da ja budem ta ostavljena. I to boli, jako.
U top tri najveća fizička bola stavljam vađenje umnjaka (pogotovo donjih). Šta je ovo i zašto ovoliko boli, imam osećaj kao da mi je neko prepolovio glavu. Znala sam da će boleti, ali ovoliko? Pa čovečee.
Namjerno sam ostala trudna s drugim djetetom, znajući da se planiram razvesti od njihovog oca. Čim se je prvo dijete rodilo, vidjela sam da on nije u stanju biti otac i muž kakav treba da bude, ali dala sam mu vremena da se snađe u novoj ulozi. 3 godine kasnije, dijete i sve obaveze i dalje samo na meni. Tad odlučim da rodim još jedno i čim se dozovem razvod. Oduvijek sam željela dvoje djece i da mi sin ima sestru, tako da kontam nek ovaj bar napravi još jedno kad ni za šta drugo nije. Razvela sam se i sad me baš briga, nisam zainteresirana za novu udaju, imam svoju djecu, više slobodnog vremena, uživam u životu.