Moja mama je veoma teška žena. Namćor, visoko mišljenje o sebi, hladna. Pravi se da može sve da resi, a kada su ozbiljne stvari u pitanju povuče se. Teška osoba za voleti. Ali mama mi je. Teško mi je zbog toga što osećam.
Izlazim s parking mesta polako i stanem jer ide auto. Taj auto mi blicne da me pušta da izađem. Ja izađem, upalim sva 4 u znak zahvalnosti, on mi još jednom blicne kao "nema na čemu". Volim kad mi vozači međusobno pokažemo kulturu i poštovanje i voleo bih da su svi tako kulturni a ne nervozni i bahati.
Odrastao sam u porodici gde je svaki dan bilo svađe, brat i ja smo dobili traume od majke koja je narcis, kad god nešto nije bilo po njenom pravila bi žrtvu od sebe i krivila nas. Kada bi se posvađala sa ocem opet bi mi ispaštali. A onda sam upoznao ljubav svog života, u potpunosti drugačija od moje majke, ali nisam znao to da cenim, mislio sam da je normalno kriviti partnera za sve, sada shvatam da sam je ugnjetavao za razne gluposti, jednom mi je rekla da sam isti majka, tada sam se uvredio ali sada shvatam da sam preuzeo sve loše od majke misleći da tako izgleda normalna porodica. A onda jednog dana mi je došla i rekla ja ne mogu više podnela sam zahtev za razvod braka, rekao sam joj najružnije reči i rekao joj idi gde hoćeš. Spakovala je decu i otišla. Sada 6 godina nakon razvoda ona se opet udala i ima sina od 11 meseci, nikad je nisam video srećniju, ostali smo u dobrim odnosima zbog dece, pa je često viđam. Žao mi je što sam je izgubio.
Napokon mislim da sam našla onog pravog, ali zbog traumi iz prošlosti imam problem sa povjerenjem. Mislim da ću tako da ga oteram od sebe. Luda sam.
Od kada je postalo normalno da poslodavci ne daju ni dan odmora u sedmici ? Promenio sam jednu firmu pre 2 meseca i evo me u drugoj firmi gde takođe nemam slobodan dan jer posao ne sme da stane i nemamo zamenu. Uglavnom su ovo dozvolili penzioneri i oni koji su pred penzijom pa "daj šta daš" makar ne odmarao ni dan... Ljudi rade po 10h dnevno i tako 30 dana !!!
Dve godine sam bila u vezi sa čovekom koji je stalno nestajao kad god mu nešto zasmeta. Po deset, petnaest dana ga nema, ja na kraju popustim, javim se prva i ispadnem glupa. Pomirimo se, bude lepo neko vreme, pa opet isto.
A jedino što sam ikada tražila od njega je da makar jedan vikend odemo negde zajedno. Jedan jedini. Ni to nije mogao da mi učini.
Za njega sam radila stvari koje većina devojaka ne bi ni pomislila da uradi, a on je na kraju posle dve godine samo prestao da se javlja, prestao da odgovara na poruke kao da nikad nisam postojala.
I to je sve što sam dobila za dve godine svog života.
Kaže mi čovek nakon što sam mu našla poruke s drugaricama kako treba da poradimo na mojim nesigurnostima. Kako bi bilo da poradimo na tome da nemaš drugarice Milorade?