Radim kao diplomirani pravnik u jednoj firmi već 3 godine za 900eura bez mogućnosti ikakvog napredovanja. Tražila sam drugi posao ali svuda je plata čak i manja. Ok mi je ovde jer se radi od 8-16h i vikend je slobodan ali sve je poskupilo meni se plata nikad neće povećati. Bojim se da dam otkaz samo tako kako bih tražila novi posao i posvetila se tome.
Kako mi je jadno kad u našim pjesmama čujem riječi "bejbe" i "madr fakr", sa onim tvrdim r.
Užas!
Žao mi je ljudi koji daju nekoliko desetina hiljada evra pa neki čak i sto hiljada evra za auto a ne rade im svetla, pokazivači pravca. Moj golf iz 1988. godine ima sve to, hoću da idem levo radi levi pokazivač pravca, hoću desno radi desni, kratka svetla rade, duga isto čak i radi kad hoću da vratim na kratka prilikom nailaska na vozilo iz suprotnog smera. Svi su lepo obavešteni sa moje strane šta ću uraditi dok kod ovih skupocenih automobila to nije ugrađeno.
Moja mama će mi zauvijek ostati najveća bol. Jednostavno mi nije jasno zašto je morala da ode. Zašto sam ja morala ostati bez majčice. Tako mi ponekad fali da čak ne smijem ni da razmišljam o tome jer se plašim da će mi duša pući. Shvatam situaciju, sve pet, ali kao zašto živote?!
U novim tramvajima vrata se otvaraju uz zvuk hitne pomoći, a zatvaraju uz pištanje ukradene robe iz prodavnice. Horor.
Majka sam troje djece. Vratila sam se skoro sa porodiljnog, poslije godinu ipo dana. Samo što sam se vratila opet sam morala na bolovanje zbog djeteta na mjesec ipo. Juče sam bila na razgovoru kod šefa, neke banalne stvari sam oko posla zaboravila. Tako sam se osjetila, pa iskreno da sam glupa. Znam da je kritika bila na mjestu, i da samo mogu biti ljuta na sebe, ali ništa mi lakše nije. Ne mogu nabrojati nijednu stvar koja mi ide od ruke.
12 godina od kada sam izgubila tatu, nedostaje mi na svim porodičnim okupljanjima, na svadbama, na svemu… iako mnogi misle da sam jaka osoba jer nisam skrenula s puta, teško je mnogo… volim te. ❤️ love you ❤️
Slobodna sam devojka, a na poslu je 95% muškaraca. Na mene se naljutio kolega, koji je oženjen čovek s četvoro dece, jer, pazite sad "nIsAm Mu pOsVeTiLa pAžNju" već sam više komunicirala s drugim kolegom koji je slobodan. A inače mi je zaista drag, ne znam šta da radim, bojim se da se zaljubio...
Dijete sam radničke obitelji. Iako smo više puta bili u situaciji da nemamo, nego imamo roditelji su me odgojili da poštujem tuđe i nikada ne kradem. U sjećanju mi ostala situaciju gdje me žena na autobusnom kolodvoru nepravedno optužila kako sam ju prevarila na šalteru za cijenu karte. Došla je u bus, izderala se pred svima i nazvala me lopovom. Tražila je od mene iznos novca za koji je tvrdila da joj dugujem. Autobus je čekao s polaskom da mi sredimo situaciju, svi su me gledali s osudom, a ja sam htjela u zemlju propasti. Najgore od svega je što sam zadnji novac upravo dala za tu kartu da odem na vikend svojima. Ovim putem joj želim reći da joj opraštam. Ne mogu zamisliti kako je ljudima koji dožive ozbiljniju nepravdu u životu. I nakon 10 godina mene ovo boli....