Imam potrebu izjadati se i sram me to uopće izgovoriti na glas. Udala sam se i volim svog muža, ali nije me zaručio kao planirao je ali ostala sam trudna pa smo se oženili bez "zaruka" bez prstena. Imam osjećaj kao da sam pokradena nekog trenutka, gdje me iznenadi, gdje kažemo obitelji i prijateljima, gdje planiram vjenčanje, nismo imali ni medeni mjesec. Mladi smo i trenutno se svi oko nas zaručuju, planiraju vjenčanja i putovanja a ja se osjećam zakinuto. Volim muža i radujem se bebi ali jednostavan se osjećam ubrzano i kao da su mi ti trenuci ukradeni. U isto vrijeme osjećam sreću i radujem se zbog svojih prijatelja i obitelji ali sam i tužna jer ja to neću imati prilike doživjeti 🫣
Nervira me kad mi kažu, blago tebi muž ti skuva kafu. Skuva i kad dođu gosti, ali više bih volela da stane u moju zaštitu kad me neko provocira, omalovažava, a ne da mu se pridruži i počne smejati. Ne osećam oslonac u njemu, nije od reči i mislim da me tretira kao i svaku drugu ženu iz svoje kancelarije. Možda nekome nisu to nikakakvi problemi, ali ja sam mislila kad dobijemo decu da će biti drugačiji. Međutim, njemu je svako drugo dete u pravu, a naša su, po njemu zahtevna, umazena...duša me zaboli.
Supruga (42) je na moje veliko čuđenje letos propušila na novom radnom mestu. Do juna nikada u životu nije zapalila cigaretu. Nisam joj roditelj, niti je klinka da bih joj branio, ali ne mogu da se otmem utisku da je u najmanju ruku čudno da neko sa 42 počne da kupuje cigarete, pod izgovorom da je pušenje smiruje. Znate li za sličan primer da se nepušač u tako zrelim godinama uhvati cigareta?
Roditelji mi imaju i mana i vrlina, ali jedna od mana im je poluprikrivena škrtost i pre-oprez pri potrošnji novca. Evo 2 primjera za radove na selu ove godine: košenje. Osim što nema šanse da košenje nekome plate, morao sam živce pokidati da im objasnim da je kupiti trimer super rješenje za naše košenje, što su i priznali, ali tek nakon cijelo ljeto što je prošlo. Drugi primjer: trebalo je da izbušimo neko željezo i kaže mama "IMAMO SAV ALAT NA SELU". Da, alat, ali ne i prateću opremu - svi boreri i burgije istupljene, a nisu bačene u smeće, nego daju utisak da imamo "na stanju". Pa nešto od svog tog alata i nije skroz funkcionalno. Kad smo bezveze izgubili vrijeme i morali se vratiti u grad, kupila je najjeftinije stvari s kojim opet nismo završili posao, nego evo treći put zbog jednog posla se ide na selo. I na kraju, bilo šta da se započne, po defaultu im je da to krene bez ulaganja, pa kad ne ide, traži se krivac, pa se razmatra da se odustane ili ipak nastavi posao.
Popljujte me slobodno da sam glupa, ali ne znam anatomiju ženskog polong organa, a žensko sam. Znam šta je i gdje se nalazi klitoris, ali ovi ostali nazivi me totalno zbunjuju. Ne znam šta bi trebali biti 'zidovi', unutarnje, vanjske usne. Totalno mi je sve pobrkano.
Osećam da ne mogu da se povežem na emocionalnom nivou sa dečkom sa kojim sam započela vezu pre nekog vremena. Osećam neku blokadu. Poznajemo se skoro čitav život, sve je savršeno i volela bih da to traje. Slažemo se i funkcionišemo. Ovo što imamo bih opisala kao savršenu vezu. Ali, kao da postoji blokada, kao da sam posle poslednje dugogodišnje veze emocionalno hendikepirana iako je tamo sve bilo razrešeno sa obe strane. Plašim se da se nikad više neću moći povezati na taj način da bilo kime.
Drugarstvo nas 4, ja uvek veseljak realno muškarcima najmanje privlačila pažnju, ali sam uvek bila komunilativna i sprdnjica i sve, dok društvo ono neko dizanje nosa pa niko nije za njih bla bla.. ja živela dan za dan i jednog dana se poklopilo da upoznam nekog na obostrano zadovostvo. Godine su prošle ja sam se udala sad sam trudna. Osećam neopisivu ljubomoru, od osoba koje su mogle da imaju sve ovo deceniju pre mene da su htele... sad su se svi povukli, nema nikog... mislim ja sam srećna al kako sam ulagala u moju ljubavnu situaciju ja sam ulagala i u to drugarstvo, čak su mi i kume ali ništa očigledno nije vredno... ja odoh svojim putem, ali žalosno jako...
Moj dečko ima rođendan uskoro, i već danima razbijam glavu šta da mu kupim. Problem je u tome što je on uspešan i može sebi da priušti bukvalno sve što poželi. Zato mi se čini da nijedan moj poklon neće biti dovoljno dobar, niti vredan u poređenju sa onim što on sam sebi može da kupi. Želim da ga obradujem i iznenadim, ali osećam da nikakav materijalni poklon ne može da se meri s njegovim standardom. Da li je neko imao sličnu situaciju? Šta pokloniti nekome ko već ima sve?
Toliko sam opsjednuta sa muškarcima da ne mogu opisati. Volim njihovu kožu, građu, mišiće, vene, ruke, osmijeh. Imala sam priliku biti sa njih puno, i stvarno sam uživala, proučavajući detalje muškog lica i tijela. Zadnji momak s kojim sam, mlađi je od mene dosta..Toliko mi je privlačan, da sam opčinjena s njim, apsolutno ne razmišljam ni o čemu, samo o njemu, a skoro sam blizu 40. Ništa me ne zanima, posao i život provodim u beta stanju..samo da ga odvedem što češće u krevet, a ni on se ne buni naravno.. Ali ja kad njega zagrlim, to predivno tijelo, koliko uživam u toj mladosti, slatkom mirisu kose, utegnutosti, putenosti, senzualnosti. Toj muškoj snazi onoj sirovoj, tim poljupcima dubokim..da mi je da mogu ostati vječno tako...ništa mi ne treba više.
Uglavnom trošim pare na hranu za porodicu i decu. Taman ostavila sa strane malo za sebe da se počastim nekom jesenjom garderobom, masažom, bioskopom ili tretmanom. Kad - išijas. Sve sam pukla na injekcije, fizikalnu i lekove protiv bolova. O sirotinjo i Bogu si teška.