Eh! Luka, konju glupi... Da sam znao da će i posle svog mog truda i zalaganja žena prestati da me voli (osetim to načinom komunikacije i kako se više ne posvećuje) prihvatio bih pre 3 godine jednu švalersku vezu od strane jedne slatke, plave 9 godina mlađe bivše moje asistentkinje koja je jako bila zaljubljena u mene i zato dala otkaz (plakala je dok sam je odbijao). Ja sam odbio jer nisam hteo da varam ženu koju volim. Sada i ja prestajem da volim ženu jer imam taj dar da kada mene neka prestane da voli onda se gasi i moja ljubav.
Slagala sam dečka da sam pre njega bila u jednoj vezi, jer me je bilo sramota što nisam. Sada 6 meseci posle veza je postala ozbiljnija i grize me savest.
Ne znam otkad je ženama postalo normalno ići ulicom u helankama u kojima se sve ocrtava. Najbolje idite gole.
Divim se učiteljima i njihovoj strpljivosti, kako sa decom, tako i sa nama roditeljima. Čini se da neki roditelji zaboravljaju koliko je i naša uloga važna. Umesto što se stalno prigovara i traže posebni uslovi, trebalo bi da budemo ti koji deci usađuju poštovanje prema odraslima i razumevanje da je škola mesto za učenje i disciplinu, a ne mesto gde roditelji svakodnevno proveravaju učitelja. Nažalost, takvim ponašanjem samo podrivamo autoritet učitelja pred decom. Ako vam sistem ne odgovara ili vam nije dovoljno dobar, uvek imate opciju da dete upišete u privatnu školu i stalno „nadgledate” rad učitelja.
Moja najbolja drugarica je raskinula sa dečkom, a pati za njim. Ona uvek priča o njemu, ja sam ga zavoleo i zgotivio, i ako ga ne poznajem. Fascinantno mi je da ga vidim po gradu, znam sve o njemu, a on meni zna samo ime. Nadam se da će jedan dan biti sa njim. Navijam za njih dvoje!
Eh ljudi moji, imam najboljeg, najbrižnijeg, najposebnijeg čoveka na svetu. Čoveka punog ljubavi, čoveka koji mi u pogledu vidi sve. Moj čovek radi na građevini, svaki dinar krvavo zaradi, vozi prosečan auto ali je najvoljeniji na svetu. Imam 27 godina, i on je ljubav o kojoj sam sanjala kao mala a mislila da se neće desiti nikada u današnje ludo vreme. Devojke, devojčice moje drage, ne letite za parama, kolima, satovima, nije to prioritet. Tražite radnog, vrednog i poštenog i sa njim gradite sve. Biće vam mnogo lepše. Želim da podelim ponos koji osećam, ljubav, i sreću. Zapamtite, nisu svi isti 🤍
Moj partner se ljuti na mene zato što kažem da ne želim još da razmišljam o deci. Realnost je da je on pio, izlazio, koristio droge i sada stigao u godine kada njegova grupa prijatelja ima već poveliku decu i kada ga hvata kriza i želi što pre da se ostvari kao roditelj. Sa druge strane, ja sam gradila karijeru, trudila se i uspela da budem jako samostalna i obrazovana i, iako sam dosta izlazila i putovala, želim i dalje to da radim i da uživam u plodovima svoga truda, a ne odmah da ulažem napore u građenje porodice.
Ovim insistiranjem me samo udaljava od sebe i ne gine mu raskid ako nastavi da vrši pritisak.
Izuzetno mi je teško jer ne mogu da kažem roditeljima da će dobiti drugo unuče za nekoliko dana. Verujem da znaju i da su tu, ali ipak mnogo patim. Treba mi sada njihovo ohrabrenje jer nisam dobro zdravstveno. Bar da ih vidim u snu...
Bivši verenik mi je dok smo bili zajedno skidao zvezde sa neba. Mojoj porodici se uvukao pod kožu. Ostala sam planirano trudna i ponašanje je instant promenio. Posvađali smo se prvi i poslednji put. Bila sam u 4. mesecu. Ostavio me je u stanu bez hrane u frižideru i otišao na ručak sa društvom. Nije ga bilo ceo dan. Verovatno im je prepričavao našu svađu. Vratio se i pravio da ne postojim, to je trajalo. Shvatila sam da to nije osoba za koju se predstavljao. Spakovala sam stvari i sama ih spustila sa 4. sprata bez lifta i odselila se iz stana na drugi kraj države, kod svojih roditelja. Sreća da sam imala svog novca. On se više nikada nije javio. Verio se nakon 3 meseca za drugu devojku i oženio je nakon 6 meseci od našeg razlaza. Odlučila sam da me više ne zanima šta radi, samo nisam mogla da verujem kakav je čovek. Nikada nije tako delovao. Srećni smo sada, iako ga nikada više nismo videli, a mislim da je tako i bolje. Nikome ne trebaju u životu ljudi koji su spremni na nešto takvo.
Imam teoriju da su veze (da se živi zajedno) i brakovi remanencija prošlosti. To je nekada koristilo u preživljavanju kod ranijih društvenih zajednica. Sada zaista nema potrebe za tim. Naučno-tehnološki razvoj i obrazovanje su doveli do toga da nam zaista nije potreban neko / neka da nam tu "smrdi, prdi i komanduje". Ljubav je lepa, ali može da se voli, ima seks i zajedničke aktivnosti a da se ne živi zajedno. Kada bi svi živeli pod impresijom da su ljudi nezavisne individue i da od "druge strane" zaista nemamo pravo ništa da očekujemo, pogotovo ne nešto zauvek, lakše bi bilo. Ljudi ne bi patili što se tiče emocija. Slažem se sa Michel Onfray-em. On je francuski filozof, poznat po svom ateizmu, hedonizmu i kritici religije, morala i tradicionalnih vrednosti. Zalaže se za individualizam, hedonistički život i ateistički humanizam. Piše i govori o tome da ljubav često vodi ka patnji i da bi se ljudi trebalo voditi razumom, ne emocijama koje kad - tad dovode ka razočarenju.