Osećam se loše, večiti student u 31-oj.. Protraćila vreme i uništila sebe studirajući farmaciju, razbolela se od najgoreg i to rešavala.. 3 godine kasnije sam slomljenog duha oporavljam se od toga i od svega jer ništa ne ide kako treba, ni u jednom polju. Izgubila sam sebe, jedva ustanem iz kreveta. Pitam se dokle će to sve tako.. jer u zadnjih 10 godina ništa ne ide kako treba. Ipak imam tračak, tačku nade..
Moj muž kuma voli, kao da mu je familija. Sprijateljili su se kad su odrasli, ali ga izuzetno ceni i poštuje. Nikada nikom, čak ni meni nije rekao ništa loše o njemu, niti je kumu nešto prigovorio u javnosti, naprotiv branio ga je uvek čak i ako je kum kriv. Kad bi kumu bilo šta trebalo, pomogao bi mu. Ali, kum je pričao, da ga je nasamo nekoliko puta "izribao". Otvoreno mu je govorio gde greši, bez ustručavanja, i nije ga zanimalo da li će mu kum zameriti. Kum mu nikada nije zamerio, jer zna da mu je to suprug nasamo govorio iz najbolje namere. Iskreno, mislim da su pravi prijatelji takvi, a ne oni koji se smeškaju nasamo, a iza leđa ogovaraju i napadaju.
Ne shvatam osobe koje me dodaju na društvenim mrežama, a nemaju svoju sliku. Dodao me neki muškarac, slika na profilu neko drvo i put, novi mu profil. Pa je l' vi mislite da će vas neko prihvatiti? Ne razumem...
Od mamine drugarice ćerka studira medicinu, kaže samo zbog para, ne zanima je to uopšte. Pitam je koju će specijalizaciju onda, gde ima para? Kaže: "Ne znam, možda ću oftalmologiju tu se ništa ne radi, samo im kažem je l' vidiš ovo slovo, je l' vidiš ono slovo..." Toliko o današnjim medicinarima. I onda se ja čudim što su mi dva lekara dala potpunoo dve različite dioptrije u kratkom periodu. P.S. treća je godina i prosek joj je 9,7.
Raskinuli smo pre mesec dana. Razlog je taj što on nikada nije imao vremena za mene, stalno radi i studira uporedo. Međutim, za izlaske i društvo je uvek mogao da nađe vreme. Znam da je pogrešna osoba za mene, ali jako boli. Boli me to što sam dala sve nekome ko to nije znao da ceni. On je bio moja prva ljubav, prvo sve. Ne mogu da jedem, da spavam, niti da se fokusiram na posao. Imam 25 godina i nikada me ovako nešto nije dotuklo, ne znam kako da prebolim.
Kako ljudi mogu da uče noću nikad mi to neće biti jasno. Meni već u devet sati uveče prestaju kognitivne funkcije za učenje. 😹
Kada me napustio otac, napustili su me i svi njegovi. Bilo je čudno za djete od 6 godina koje je do tada bilo okruženo stričevima, strinama, rođacima bakom i djedom i odjednom nikoga više nema. Ne pitaju ni imaš li jesti.
Ne razumem parove koji raskidaju i mire se. One koji se razvedu, pa se ponovo venčaju. Meni je to glupost i možete pričati šta hoćete, ali ako postoji problem – rešite ga i menjate se, a ne raskid i razvod i posle opet budete zajedno. Nema smisla.
Kad god imam slobodne dane presjedne mi. Uvijek mi kolege nesto pišu i traže. U zadnje vrijeme ne odgovaram na poruke niti pozive izvan radnog vremena. Odakle nekom pravo uznemiravati drugu osobu izvan posla? Svi radimo u istoj smjeni i nema potrebe nekog zivkati nakon posla. Namjerno pročitam poruku da ta osoba vidi da ne želim odgovoriti. Ako se nešto dogodilo uvijek ću odgovoriti, ali ljudi smaraju za gluposti😒
Dok sam vozio, primetio sam da jedna devojka trči prema autobuskom stajalištu kao i da je autobus iza mene. Namerno sam usporio kako bih zadržao autobus dok devojka ne stigne na stajalište ☺️