Svaki put kad vidim da neko objavi crnobelu sliku, štrecnem se da je neko sa te slike umro!
Kolega i ja smo se napili na proslavi firme i poljubili. On je oženjen…
Ajde što sam preživljavala mamin klimaks nego što sad moram i svekrvin.
Devojka mi je poginula u saobraćajnoj nesreći. Sinoć je sanjam ušuškanu kao bebicu u mom naručju, pokrivenu ćebetom. Mazim je po kosi, ljubim je po glavi. Toliko mi je srce bilo puno, i toliko je san bio stvaran, da nisam mogao da se saberem kad sam se probudio. Trebalo mi je 5min da se osvestim i vratim u realnost. Posle sam plakao kao kiša. Najgori osećaj. Dao bih sve na svetu da mogu opet moju bebicu da ušuškam i izgnjavim, i da bude sva raščupana. Da mi spava u krilu i da je mazim po kosi i ljubim po njenoj slatkoj glavici. Mogao bih tako celu večnost. Svako veče bih je uspavljivao. Nije mogla da zaspe ako nije u mom naručju. Ako krenem da ustanem, ona se momentalno budi, i zove me ponovo da je uspavam. Nije to radila jer je razmažena i posesivna, već je imala momente PMS-a i nervoze na poslu. Ponekad mazim jastuk. Zamišljam kako nju mazim. Možete me nazivati paćenikom, ali sve bih dao samo da mogu bar da joj naslonim glavu na grudi, ništa više. Ne znam hoću li je ikad prežalit.
Tako mi dođe da izbrišem sve dr. mreže ali znam da ću ispasti teški čudak!
Zagrlio bih svoju majku i rekao koliko je volim ali se jako bojim, ne znam kako to da izgovorim i uradim. Posvađao sam se sa njom pre tri nedelje.
Većina ljudi me spominje u superlativu, kao vrijednog i porodičnog čovjeka koji uživa u životu. Ljudi ne vide koliko me boli glava od posla i koliko sam se toga odrekao da bih imao nešto materijalno. Niti izleta, mora niti planina, samo rata za ratom, djete, supruga, režije, auto....
Otac sam i više volim ćerku nego sina. Trudim se da ne pokazujem to preterano. Priznao sam.
Pre neko veče okupilo se bratovo društvo kod nas, jer se tako često okupljaju, svi od 24 do 27 godina. I sad priča jedan kako je prevario devojku sa kojom je 2 godine i kako mu je teško, grize ga savest. Ljudi moji komentari ostalih, pa i od mog brata, su - pa šta sad, dešava se, ni prvi ni poslednji put, ponovi da potvrdiš, bar ti je bilo dobro, ko da ona to ne radi... I još mnogo komentara na taj fazon. Slušam ja njih i pitam ga kako bi se ti osećao da ona to tebi uradi, a ovi odmah ko iz topa - Ma jok i ne radi fufica, ne bi 2 puta razmišljala, ko da ona ne bi iskoristila priliku. I pitam se dokle smo došli kad momci u ozbiljnim godinama i vezama ovako razmišljaju...
Kad sam bila mala, pitala sam vaspitačicu u vrtiću da li glas može da se istroši.. Rekla mi je da može i da moram da ga čuvam, da ne pričam mnogo.