Imam drugaricu koja toliko voli da mašta o svemu, ali ona se toliko udubi da izgubi pojam o stavrnosti. I onda kad ne bude onako kako je zamislila, ona se naljuti, pa pati, pravi dramu, dosadi joj sve, plače. Ja joj stalno pričam da ne radi to, da pokuša da pusti da stavri idu svojim tokom, a ona uporno meni priča kako je ne razumem jer jelte ona gaji dete u sebi. A imamo po 34 godine.. i onda se pita što je sama…
Mrzim negativne ljude. Mogu da ti pokvare dan svojim kuknjavama, negativnim emocijama i pesimizmom. Ne dozvoljavam više nikome ovakvome da uđe u moj život. Svi negativni odmah misle da ako je njima teško i svima drugima treba. Smatraju te bezobraznim ako ih izbegavaš i ako se ne saosećaš s njima. Čista sebičnost i nedostatak empatije. Istresajte svoje frustracije nad nekim drugim vama bližima, mamom, tatom, sestrom. Ne trpim ni krvne srodnike koji su ovakvi, a kamoli nekog ko želi povremenu utehu. Isuviše cenim sebe da ikada sebi ponovo dozvolim da mi ovakvi ljudi kontrolišu dan, a dešavalo mi se pre.
Maturantica sam i želim studirati tečaj za game developing u Zagrebu, ali moji nikad nisu bili baš veseli s mojom odlukom, najviše jer misle da ja neću to moći uspijeti naučiti i raditi kako treba, stoga me žele poslati na faks za grafički dizajn, ja se oko toga malo bunim jer sam oduvijek zanimana za igre i proces pravljenja oko njih, no oni mi i dalje govore ds idem na druge fakultete koji mene ne zanimaju nešto puno. Trenutno ne znam što da napravim od sebe jer se osjećam koda sam ja u krivu što mene zanima nešto što ljudi odavde smatraju čudnim jer taj posao nije puno razvijen i poznat i zbog toga mi većina ljudi govori da je bolje da upišem ekonomiju ili psihologiju a mene to ne zanima ni 5%.
S dečkom sam 4 godine. Na moje srećan dan zaljubljenih dobila sam hladan odgovor "ja to ne slavim". Toliko sam se osjecala jadno i tužno, još znajući da sam mu pripremila mali znak pažnje baš za taj "dan zaljubljenih".
Prvi put u životu sam se suprotstavila mužu i njegovoj porodici na njihovo manipulativni ponašanje. Dugo sam prihvatala da su mu oni prioritet kao i on sam sebi, dok moje osnovne potrebe i želje nije ni pokušao da čuje. Ali ljudi dragi taj bjes, osvetoljubivost, bez trunke empatije kad maske padnu, nisam u životu doživjela. Sve je učinio da mi napakosti iako mu ama baš ništa nisam činila. Kolko narcisi mogu biti okrutni kada im se prvi put kaže NE. Drago mi je da sam se izvukla iz te toksične porodice.
Samo jedno pitanje… Da li prvo pogledate sebe pre nego stisnete to “osuđujem”?
Zaposlila sam se u struci posle dužeg vremena. Sve je u redu, plata, posao, šef… Sem koleginice sa kojom sedim u kancelariji. Fina je, ali jako depresivna, negativna, kao da joj je ceo svet na leđima. Prenosi lagano tu negativu iako se trudim svojim stavovima da to razbijem, ali ja nisam psihijatar. Ne znam šta da radim. Dajte predloge.
Ponekad u toaletu kafića, kluba, imam običaj da malo 'posredim', odnosno pobacam đubre sa poda u kantu, obrišem ogledalo ubrusom ako je prljavo, vodu oko lavaboa, ostavim urednu vc šolju (iako pre mene nije bila), itd. Nisam tu zaposlena, a za to mi ne treba ni 30 sekundi, a ljudi baš znaju da budu nemarni.
Moj dečko (28) ima dva mlađa brata. Svi su rođeni u istom braku, koji još uvek traje, znači skoro 30 godina. Njihov otac je pre dve godine dobio vanbračnog sina sa ljubavnicom. Svi se prave kao da se ništa ne događa, on i supruga su i dalje u braku, šetaju zajedno ponosno gradom. Dečko mi nikada ništa nije rekao, a provereno znam da zna, i znam da i njegova majka za sve zna. O čemu se radi?
Muči me da li je mojoj curi bolji sex bio sa bivšim ili sa mnom...