Ništa nema ljepše nego vidjeti lijepo vaspitnog muškarca. Kod nas je to rijetkost, prvi moj muž nije džentlmen ali ne volim ga manje zbog toga jer ima mnogo drugih kvaliteta koje ga čine sjajnim ocem i mužem.
Ali nedavno je došao novi kolega u firmu, mojih je godina i koji je jako lijepo vaspitan da se ja toliko grubo osjećam uz njegove manire. Nikada neće prije mene uci na vrata, obavezno otvori i podrži vrata, izmakne se da ja prva prođem, zahvali se svaki put za neke sitnice. Toliko bih želela svog sina vaspitati poput njega. Ali to je rijetkost vidjeti, da se ja po prvi put istinski osjećam kao ženska osoba.
Visoka sam preko 180cm. Bila sam i sa momcima nižim par cm i nije to razlog da odmah nekog odbijem, ali naravno da me više privlače oni viši od mene. Društvo smatra da sam površna što odbijam njihove predloge momaka koji su 10 i više cm niži od mene. Svako od mog društva ima neke svoje preference po pitanju fizičkog izgleda i niko ih ne osuđuje kad to kažu, ali eto samo sam ja površna što neću da pored momka imam osećaj kao da sam mama koja vodi dete za ruku. Razumela bih da sam neka patuljčica koja isključivo traži košarkaše, ali ja sam visoka žena i ne vidim zašto je toliko strašno i društveno neprihvatljivo što želim visokog muškarca (ili bar ne toliko nižeg).
Imam samo jedno dijete, i nervira me ovaj stereotip o jedincima. Ako moje dijete neće da podjeli nešto u parku, odma je egoističan, jer je jedinac. Kao da druga djeca, koja imaju brata i sestra uvijek sve dijele sa drugima. Ako plače i dere se, to je jer je razmaženo. Kao da druga djeca to ne rade. Nije za sve kriva činjenica, jedinac!
Moj momak je narcis, zna biti arogantan, previše priča, aljkav, pasivan, nesiguran, bez čvrstog stava, ponekad snob i egocentrik, nema neke manire.. Sa druge strane ima vrijednosti, lojalan (valjda) curi, drugu, vrijedan, pošten, ne voli da se svađa, inteligentan, načitan... evo ne znam, karakter mu je jako slab. Šta mislite, može li se to promijeniti?
Neki dan se vozim metroom u Beču, a pored mene sjedi djevojčica sa ocem koji ne diže pogled sa telefona. Sva onako usamljena i tužne face mu govori (na srpskom) “tata de ostavi malo taj telefon”, on je pogleda samo i ponovo na telefon. Ni trunke pažnje da pokloni svome djetetu. Pa koliki moron moraš biti. Došlo mi je da je sama zagrlim, ali eto…nisam.
Predpostavljam da će se mnogi složiti, običaj da se dolazi nekome kući nenajavljeno treba da nestane. To dolazi iz nekog vremena naših predaka jer je naša kultura kolektivistička što je u jednu ruku lijepo, ali sa današnjim načinom života jednostavno ne pije vodu. Brate, možda brijem noge u tušu, možda sam se tek probudila i imam jutarnji zadah, možda upravo oplakujem neki problem i nosim se sa nečim? Možda radim generalku i osjećaću se loše da vidiš moj dom totalno raštiman. Hoću da mogu da te očekujem, da budem u stanju za doček. Izvoli i pusti poruku da se dogovorimo kada da dođeš, minimum sat vremena ranije. Sretna sam da mi neko dođe ali dom je intima.
Da li je normalno to što u trudnoći ne želim da se moj partner opija u kafanama i da ne zna da dođe kući pre jutra? Dok vodim računa o sebi i održavam trudnoću, budim se noću u bolovima, on luduje u izlascima, opija se do jutra. Kad mu kažem da ne želim takav odnos, njegov odgovor na to je ,,šta ja to radim loše’’.
Meni je i dalje fascinantno kako ljudi u Hrvatskoj žive normalno da današnjim cijenama. Plaća mi je 900 eura, od toga dajem 400 za garsonjeru, minimalno 200 na prehranu koju sama kuham, 100 na račune, 50 na prijevoz, 50 teretana. Ostane mi 100 što mi ode na laptop i mobitel koji sam uzela na rate. Jedva da imam za koji izlazak. S tim da nemam auto jer ne mogu zamisliti kako bih sve financijski izgurala.
Prevario me je bivši muž sa mojom najboljom drugaricom. Bacio je u vodu 10 godina braka i izdao mene i naše troje dece. Najgora izdaja u životu !! I nakon 4 meseca od razvoda idem kod psihologa. Ne verujte nikome, pa čak ni onom sa kim ležete uveče u krevet.