Nisam fan tetovaža ali opasno mi je seksi kada neka devojka ima jednu malenu jednostavnu tetovažu sakrivenu da samo ti možeš da je vidiš kad si sam sa njom.
Biohemičar sam i radim u bolnici već 7 godina. Kada sam tek počeo da radim, vodila me je na poslu isključivo ljubav prema struci. Ignorisao sam ili osuđivao sve te arogancije, dignute noseve, ljubomore i švaleracije. Svako malo neko sa nekim priča "samo službeno" zbog svađa. Kompletno osoblje. Muško/žensko/ tehničari/lekari... I evo, posle 7 godina, hvatam sebe da sam postao takav - isti kao i svi. Flertujemo zauzete koleginice i ja (isto zauzet), porastao mi je ego, svađamo se i mirimo, pravimo klanove... Užas jedna. Kako sam se ovoliko pokvario da mi je znati?
Mojima je problem što cenim i volim njegove roditelje. Pa gospodo ti ljudi me drže za kraljicu. Kada smo dobili dete odmah su nam ustupili porodičnu kuću i prešli u stančić (uz obrazloženje lakše im je za održavat). Njegova majka me vraški podržava i tu je za sve. Od pomoći po kući, da skuva i nama, pripazi decu kad idemo negde, do da me potpuno zameni kad sam bolesna. Pritom je žena lekar i zaista o deci brine maksimalno i namiriše boljke pre nego li i nastanu. Dok moji samo nešto kukaju i ropću 24/7. Volim ja njih ali stvarno ne mogu biti nema na pomoć i ljubav muževljeve porodice.
Iskreno mi je žao žene moga bivšeg dečka koji joj je napravio dijete nakon 10 dana poznanstva i 15 dana od našeg raskida. Ona misli da se usrećila jadna, a on je mene 4 godine psihički i fizički maltetirao. Tuga.
Kada sam u autobusu i zaboravim slušalice (jednom u sto godina, što je slučaj upravo sada) palim s vremena na vreme muziku na telefonu i prislanjam zvučnik kao da slušam glasovnu poruku, da mi se ljudi ne bi smejali. Toliko obožavam da slušam muziku dok sam u autobusu.
Draga moja mala ja:
Znam da ti niko nije rekao kako je to što si osjećala stvarno. Nisu ti vjerovali kad si rekla da ti nešto ne prija.
Nisu čuli tvoje tihe pozive, tvoje pokušaje da objasniš kako ti je, jer si se trudila da ne praviš probleme, da budeš dobra, da je ne uzrujaš. Znam da si često osjećala da se moraš povući, da joj se makneš s puta, da se ne bi naljutila. Znam da si je gledala kako se ponaša prema drugima, nekad ljubazno, nasmijano i pitala se: "Zašto to meni ne daje? Šta ja nemam što oni imaju?"
Ali, istina je, ona nije znala voljeti. I to nikad nije bila tvoja krivica. Ti si bila dijete puno svjetla i tišine. Dijete koje je vidjelo nepravdu, osjetilo energiju, upijalo sve oko sebe i šaptalo sebi: "Jednog dana ću pobjeći u svoj mir." I znaš šta? Taj dan dolazi. Već sada si bliže tome, jer si spoznala istinu. I više ne nosiš teret njenih rana...
Ja u proleće i leti se više ugojim, dok sam zimi top. Proleće kako dođe idem u baštu radim pa ne vežbam i izađem iz rutine. A leti sladoled žderem, kupe ukućani a ja ne mogu odoleti! Dok zimi čak i za praznike odvežbam, ranije spavam pa više sna, laške mi je pratiti ishranu i imati fokus na sebe.
Ja stvarno ne znam šta sam bogu skrivila da sam dobila najgoreg mogućeg mentora i na završnom i na diplomskom radu. U životu nisam bila više nastresirana nego zbog toga, i dalje mi je muka kad se sjetim tog perioda.
Otkrila sam da mi otac nije otac. Nastane situacija u porodici, brat i sestra u psihozi, majka se pravda, govori da mi možda ni ona nije majka i da sam zamjenjena u porodilištu, samo otac ostaje smiren. Kasnije saznam da su moj otac i majka u stvari moji djed i baka. Moja majka me rodila sa 15 godina, to je bila sramota, ali nije prekinula trudnoću pa sam postala sestra svojoj majci. Mislila sam da se ovo događa samo u TV serijama, ali sad ima smisla kako se moja prava majka ponašala prema meni svo vrijeme otkako znam za sebe. Meni je 14, majci 29, a baka ima 53. Nakon ovog saznanja mi je žao što pravog oca nikada nisam upoznala, kažu da je problematičan, i što majka ni ne traži momka za udaju. Kao da joj je vjeru u ljubav srušila veza iz koje sam nastala.