200 zaposlenih u firmi, pravi zmijarnik među koleginicama ima jedno 6 grupa žena koje su podeljene idu zajedno na pauze, cigare posle posla na kafu tako se druže i ogovaraju, spletkare komentarišu tako jedan grupa žena ove druge. Što se tiče muškraca nema podele svi smo složni kada samo na okupu merkamo druge koleginice gotovo svaka je sa nekim tu u šemi sex kombinacija i ništa više od toga. Svaka izgleda kao avion, več na konkurus te vide kako izgledaš tako da ako nisi šarmantna nećeš prići sve i da si odličan stručnjak. Na radnom mestu se nekad kolega i koleginica pohvataju. Žurke se često održavaju tako da se tu radi svakakvi blud i nemoral.
Trenutno prolazim kroz jako izazovan period kad mi retko šta ide i to traje mesecima. Primetila sam da kad god mi ne ide ja na neki način ,,kažnjavam‘‘ sebe u smislu da se zatrpam poslovima a ima dana kada ništa ne bih radila i kao da ne dozvoljavam sebi nikakvu radost u životu, čak ni neke najmanje sitnice. Primetila sam i da su moji roditelji i brat zapravo isti i očekuju samim tim da kad ti ne ide nema nekog preteranog odmora i još si okarakterisan kao čudan ako te vide veselog. Više kao da su začuđeni jer kako možeš biti radostan ako ti ne ide. Ne razumem zašto je čudno i kako uopšte pomaže celoj situaciji da ja padnem u još veću depresiju jer mi trenutno ne ide u životu. Studiram i zavisim od njih finansijski pa zato moram da istrpim sve te komentare ali mi je baš nekako žao da ljudi ne vide da će time samo pogoršati stvari. Čak sam i samu sebe uhvatila kako ,,krijem‘‘ kad mi se nešto lepše desi jer kao da nemam prava da podelim to s njima jer se i oni brinu zbog mene trenutno.
Stalno neka jurnjava oko dece, muža, kuće, posla. Trudiš se i lomiš da je sve skuvano, čisto, deca namirena, muž takođe. Trudiš se da budeš uslužan 24/7. Onda kada legnem i ostanem sama sa sobom pitam se a gde sam tu ja? Da li sam ja srećna? Da li sam voljena ili sam samo sebe žrtvovala da budem rob, mašina svojoj deci jer ih beskrajno volim? Vole li oni mene i cene li sve ovo? Gde je moj život, moje želje i potrebe? Ta deca će jednom otići svojim putem, a ja? Kad izgubim upotrebnu vrednost više nikome neću biti bitna.
S 32 godine sam završio u vezi s s djevojkom od 21. Zajedno smo 2 godine. Prije toga nikad nisam imao djevojku. U teretani sam 3 puta tjedno od kasnih 20-ih, 2 godine sam plaćao i psihologa i ortodonta, tako da fizički izgledam prosječno, ali sređeno. Imam i svoj mali stan koji sam zaradio vani na sezonama (Austrija, Kanada, Francuska...) Ne pijem, ne pušim, ne kockam. Nemam društvene mreže. Imam svoj karakter i stav, ali ženama zbog moje mirnoće, strpljenja ili nemara za nebitne stvari izgleda kao da nemam. Nisam im dovoljno muško. Prijateljice su me upoznavale s njihovima, ali uvijek je to bilo "dobar dečko, ali ne za mene" nakon sat vremena s njima, a ako bi se i htjele dalje družit, iz njih su kipile mržnja i predrasude prema muškarcima. Moja završava faks, nedavno je uselila kod mene. Izlazimo i putujemo jer jer i dalje imam kontakte i pristup radničkom smještaju sa svih tih sezona, pa sam ju naučio ronit i skijat. Žene koje su me odbile pričaju da sam jadan, nesposoban i pedofil.
Javio mi se dečko kojem sam se prije sviđala da mi kaže da se ženi ove godine. Kao super drago mi je, ali zašto mi se javljaš nakon toliko mjeseci da mi to kažeš.
Imam problem u braku, ali ne znam da li je sitan problem. U poslednje dve godine broj seksualnih aktivnosti se smanjio drastično i mislim da je sve krenulo od onog momenta kad sam spomenuo da bi želeo da krenemo da radimo na deci. U početku je bilo po 3 puta mesečno, dok smo sad došli na jednom u 4 meseca. U braku smo inače 2 i po godine, volim je puno i ona je moja srodna duša, ali strašno mi smeta koliko retko idemo u krevet (ili bilo koja lokacija u stanu). Nemojte me shvatiti pogrešno više puta smo pričali i pokušavali da pričamo o tome i stalno se svodi na to kako joj je stresno na poslu, kako je umorna, kako je boli glava, kako nije raspoložena, kako ja samo o tome razmišljam. Počeo sam u poslednje vreme da razmišljam o prevari jer i kad sam rekao da ću to uraditi ne menja se ništa. A ja sam čovek koji nijednu devojku u životu nije prevario, i dalje ne želim, ali iskreno pucam po šavovima. Ne želim više da masturbiram kao klinac u srednjoj školi.
Gde je nestalo nekadašnje zabavljanje, vezice od po dva-tri meseca dok se upoznate, provodite vreme zajedno sa ili bez seksa pa vidite hoćete li ući u ozbiljniju vezu ili rastati se? Ili po današnjem "dejtovanje" o kom se samo priča, a ni ono ne postoji. Sve je samo seks ili te brzo smaraju pričom o braku, u zavisnosti kojih ste godina... Prosto žalosno.
Imam osećaj da mi se nikada ništa lepo neće desiti u životu, jer mi se iznova dešavaju loše stvari. Od rođenja oči mi rade na oko 50%, ako dođe do pogoršanja mogu ostati slep. Roditelji su siromašni i strogi. Uvijek misle da mogu bolje i ono što uradim nikad nije dovoljno dobro. Ljubav mi takođe ne ide, prvi put u životu sam se zaljubio, rekao joj, ne želi me. Prelazi na drugu stranu ulice kad me vidi. Razumem da joj se ne sviđam, ali ipak me boli, jer sam se mnogo zaljubio. Pitam se da li će mi ikada krenuti.
Imam 23 godine, znam znam (još si mlada, nisi još zrela, promenićeš mišljenje itd) nemojmo o tim frazama. Imala sam samo ozbiljne i duge veze, ali sve mi brzo dosadi, monotonija u svakom odnosu me jako hladi, i bojim se već unapred braka i baš te monotonije. Odrasla sam u prelepoj i srećnoj porodici, i htela bih najviše na svetu da i moja deca tako odrastaju, ali prosto me brine moj karakter i to što već sada ne mogu da zamislim takav svoj život da budem sa nekim ko mi je dosadio sa kim nemam hemije...(najtužnije je a ne morate priznati je, baš to što je 90% brakova bez te iste hemije i ljubavi). Ja znam da nije sve u tome da se kasnije i život predoredi deci i nekim drugim stvarima, ali kako vi razmišljate, kako vi koji imate takav problem u braku se nosite sa tim, kako u nedostatku i toj hladnoći uspete da se ne zaljubite u nekoga i da odolite, da sačuvate brak?
Uvek kada se zaljubim totalno sam izgubljena, ne znam se normalno ponašati. Imam osećaj kao da me više optereti nego što mi prija. Jako mi prija taj osećaj jer sam sva poletna, ali opet kao da sam opterećena kako ću izgledati, kako ću se ponašati, šta će ta osoba misliti o meni...