Nervira me kako se u ovim motivacionim videima uvijek potencira to kako za čovjeka nije život da sjedi za kompjuterom od 8 do 4, kako to nije život, uvijek se nekako pretpostavlja da većina ljudi radi kancelarijski posao i da je to najveća kazna, a budimo realni puno više ljudi radi po marketima, kafićima, fabrikama... Te ljude niko ne spominje...
Da nemamo ovu decu, izašao bih u papučama i napustio sve. I ključ u bravi bih ostavio, telefon, sve, samo da imam svoj mir.
Odlučila sam da dam otkaz i pokrenem nešto svoje. Veliki strah je tu, ali i veliko uzbuđenje. Nema više nazad.
Imam 30 godina i otac mi je iznenada preminuo. Osećam se kao da većina ljudi ne razume kako se istinski osećam jer sami nisu još prošli kroz to i plašim se da će vremenom biti još gore, kad svi nastave dalje, a mene prođe šok i stigne istinska tuga gubitka.
Ima li veće sponzoruše od muškarca koji otkrije da živiš sama i da još po mogućnosti znaš kuhati?
Bojim se pasa. Sestrična ima malog nekog psa. Pozove me sebi doma, kažem da se bojim pasa. "Ma neće ti on ništa, mali je". Zove me drugi puta, dođem, ponovno bježim od psa i sjedim s dignutim nogama na stolici.
Zove me treći puta, reko ne mogu. I sad joj nije jasno šta je problem.
Sama me u svoju kuću zoveš, znaš da se bojim pasa i ti svog psa ne možes maknuti u drugu sobu dok sam kod tebe. Ok, poštujem, tvoja je kuća. Ali ti isto tako poštuj da ja neću doći.
Bliži mi se rođendan i iskreno ne bih voleo da mi bivša čestita jer bi me to utuklo nekako i pokvarilo bi mi dan. A opet sa druge strane bolelo bi me i da mi ne čestita. E šta mi devojka uradi, unazadi me za ceo život..
Koliko su neki muškarci privlačni i jbzvni, šteta što su u glavi tupavi i nula karakter.
Ja sam ona žena koja se svesno vratila nasilniku. Obećao je da će se promeniti.
Živim sad lep život, o prošlom braku neću da pričam. Imam ćerkicu i lep brak sa sadašnjom suprugom a sa prošlom sam imao pakao. Koliko bih voleo da sam upoznao sadašnju suprugu pre i da mi je ona rodila decu iz prvog braka. Eh živote.