Znam da ću dobiti osude, ali moram da ispričam koliko sam ja zapravo jadna... Pošto se bliži leto, a ja nemam nijednu drugaricu odlučila sam da odblokiram lika kojem sam služila samo za seks..uz to sam mu poslala poruku da li postoji šansa da ga bar još jednom vidim... Da ne bih stalno bila kod kuće, dozvolila sam sebi da se viđam sa takvim likom zarad malo njegove pažnje... Osudite me slobodno, ja da mogu pljunula bih samoj sebi u lice...
Otac mi se teško razbolio i završio je kod mene. Njegovo liječenje me u prosjeku košta 800 eura mjesečno. Nikada nije uložio ni cent u mene, a sada očekuje da ga uzdržavam. Ponekad pomislim da ga izbacim, ali mi je nekako neugodno jer nema nikoga drugog.
Lik sa kojim sam izgubila nevinost i sa kojim se više ne viđam stalno govori kako nikada neću zaboraviti da mi je on bio prvi i kako ću zamišljati njega kad budem sa nekim drugim...
Da li je normalno da svaki muškarac zamišlja ženinu prijateljicu i da je to normalno jer je "muškarac". Kao u smislu: "pa normalno da mi se*s s njom prođe kroz glavu jer sam muško i jer je zgodna, al nikad to ne bi napravio". Molim vas evo mišljenja dajte pa kakva god da su...
Ja sam roditelj svojim roditeljima. Mislim da sam se rodila da rješavam njihove probleme jer otkako znam za sebe, ja to samo i radim. Nikad oni nisu pomagali meni već ja njima. Teško je kad se zamijene uloge i kad emotivno nedorasli ljudi, prave djecu. Užas.
Bivši dečko mi je stalno pričao kako se tuče, kad god izađe, stalno njega neko dira i on mora da se potuče. I onda je on najjači i opisuje mi kako je koga istukao i stalno kao on istuče svakoga, nikad ne dobije batina. Stvarno mi je to nije jasno, potreba da se tučete, šta dokazujete time? Pri tom nije klinac, ima 29 godina, zbog toga sam raskinula sa njim.
Prije 10+ godina pričao mi stric kako se jednom, dok je hodao trotoarom, pored njega zaustavio crni dzip a u njemu 4 nabildana lika, svi u crnom. 1 od njih mu je rekao "Ulazi u auto!",na šta mu je moj stric odgovorio "Neću, što ću ja u vašem autu?", tu je nastalo par sekundi tišine da bi 1 od njih rekao "Nije on.", nakon čega su produžili dalje. I kaže meni stric, vidiš šta se sve može desiti, uvijek moraš paziti. Inače ovo se desilo u po bijela dana, centar grada. Ja sam zaključila da je imao mnooogo sreće tog dana.
Verovatno sam jedan od retkih, ali baš volim kišu, naravno volim i sunce i lepo vreme, ali kiša ima tako neki smirujići ton, kada pada normalno, bez oluje. Jednostavno prija.
Odsekao sam prijateljstvo od 4 godine zbog devojke, njoj su ti ljudi smetali zbog, po meni, opravdanih razloga i nakon silnih svađa i razgovora sa njom više nisam ni bio u stanju da ih vidim istim očima, imao sam izbor, ona ili oni i izabrao sam nju, volim je više od svega. Strašno mi je krivo sada jer znam da je uslovno sve bio moj izbor, ali moram sebi da priznam da se nakon svega osećam ugušeno, mislio sam da će svađe prestati kada ih odsečem, ali nisu, a započinju oko najmanjih sitnica. Mlad sam i želim da živim, a trenutno je sva moja energija usmerena na nju, školovanje i posao, jeste da imam dosta poznanika ali nikome ne želim da se utrpavam. Generlno mi gubljenje ljudi pogotovo bliskih teško pada zbog mog mentalnog stanja uzrokovanog malo težim psihološkim traumama, mislio sam da neću dozvoliti da me ovo sve ovoliko pogodi i da ću zbog nje uspeti da se izborim, ali nisam. Ne znam šta da radim, krivo mi je jer ne mogu da budem stabilniji i srećniji za nju. Nije ona kriva.
Dečko je divan prema meni, ali se ja svejedno hranim i tuđom pažnjom. Mislim da sam duboko nesigurna, ali ne znam kako to da promenim.